PIŠE SANDRA ŠVALJEK Reforma lokalne uprave? Ugledajmo se na Irsku i Dansku

Tijekom predizbornih kampanja političari obećavaju, pretjeruju i međusobno se optužuju. Jedan vođa političke stranke ljetos je tako izjavio da je njegov donedavni stranački drug, a sada odmetnik koji pregovara o ulasku u protivničku koaliciju, zajedničku stranku koristio kao bankomat te da je zahvaljujući članstvu u toj stranci “bio u nizu nadzornih odbora i masi drugih tijela preko kojih je uzimao razne naknade”. Ovo je nehotično priznanje potvrdilo da javni interes nije (jedini) razlog ulaska u politiku i grčevitog nastojanja da se osvoji i zadrži što bolja politička pozicija. Mnogi su motivirani privatnim interesima koje mogu ostvariti sudjelovanjem u političkom životu na razini države, a još lakše i često lukrativnije, a manje izloženo oku javnosti, sudjelovanjem u političkom životu na razini županija, općina i gradova.

Reforma lokalne uprave s teritorijalnim preustrojem jedna je od strukturnih reformi koju se već niz godina zaziva i o čijim su pojedinim aspektima napisane stotine stranica studija i članaka te deseci doktorskih disertacija. No, za nju nikako da se steknu okolnosti i skupi odvažnosti i potrebnog političkog vodstva. Kao glavnog krivca za kočenje tog procesa često se proziva lokalna birokracija. Kako reforma po svoj prilici znači smanjenje broja jedinica lokalne i regionalne samouprave, a time i broja zaposlenih u njihovim administracijama jasno je da bi oni mogli pružati otpor reformi. Njima treba pridružiti i zaposlene kod korisnika proračuna općina, gradova i županija. Manji broj jedinica lokalne vlasti najvjerojatnije bi uvjetovao i spajanja komunalnih trgovačkih društava, pa i njihovi zaposlenici predstavljaju prirodnu opoziciju reformi lokalne uprave.

Zaposlenih u tijelima lokalne i regionalne uprave danas ima otprilike 15 tisuća, kod korisnika lokalnih proračuna 27 tisuća, a u komunalnim trgovačkim društvima oko 29 tisuća. Kada se tome pridruže zaposleni u nekomunalnim trgovačkim društvima u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, može se ocijeniti da je riječ o otprilike 75 tisuća zaposlenih. Koliko god 75 tisuća ljudi izgleda kao velik broj, oni čine tek oko petnaest posto ukupno zaposlenih u javnom sektoru uključujući trgovačka društva u vlasništvu države. To je daleko manje nego u nekim visoko decentraliziranim zemljama kao što su npr. Austrija i Finska, gdje u lokalnoj i regionalnoj samoupravi radi 62, odnosno čak 75 posto ukupno zaposlenih u javnom sektoru.

Kako zaposlenih u nižim razinama vlasti nema pretjerano mnogo, a i nisu u poziciji donositi strateške odluke o strukturi lokalne uprave, sve upućuje da najveći otpor prema reformi pružaju lokalni političari kojima odgovara status quo. U postojećih 556 jedinica lokalne i regionalne samouprave, među njih možemo ubrojiti 21 župana i njihova 42 zamjenika, 127 gradonačelnika i njihovih 195 zamjenika, 428 načelnika i njihovih 434 zamjenika, 904 člana županijskih skupština i skupštine Grada Zagreba, 2521 člana vijeća gradova i vijeća gradskih četvrti Grada Zagreba, te 6575 članova vijeća općina i vijeća mjesnih odbora Grada Zagreba. Ukupno, radi se o gotovo 11.250 osoba koje drže barem djelić vlasti, ili jednoj osobi na svakih sedam zaposlenih na lokalnoj i regionalnoj razini. Dio njih profesionalno obnaša svoju dužnost i za svoj posao prima plaću, dok ostali za svoju participaciju u životu zajednice primaju naknade. Vrlo često oni su ujedno članovi različitih povjerenstava, upravnih vijeća i nadzornih odbora što osim naknada pruža mogućnost makar malog utjecaja na usmjeravanje proračunskog novca u one namjene koje nesumnjivo pridonose izgradnji njihove vlastite političke karijere.U Danskoj i Irskoj, reforma je donijela značajno smanjenje broja jedinica na nižim razinama vlasti. U Danskoj je broj općina smanjen sa 271 na 98, županije su ukinute te je spajanjem 15 županija stvoreno 5 regija. U Irskoj je reformom broj lokalnih jedinica smanjen sa 114 na 31. U obje zemlje vodilo se računa o tome da se reformom ne ugrozi lokalna demokracija, ali je konsolidaciju lokalnih jedinica ipak pratio i veliki pad broja lokalnih političara. U Danskoj je tako broj vijećnika smanjen ukupno s 4954 na 2725 ili za 45 posto, a u Irskoj sa 1627 na 949 ili za 42 posto. Dok je broj predstavnika građana u donošenju političkih odluka na lokalnoj razini gotovo prepolovljen, reformom se putem povećanja otvorenosti rada jedinica lokalne i regionalne uprave i prihvaćanja inicijativa ohrabrivalo neposredno uključivanje samih građana u rad za dobrobit zajednice.

Bilo bi nužno da se na političkom horizontu što prije pojave oni koji će shvatiti da je Hrvatskoj prijeko potreban gospodarski rast, te da njega stvaraju poduzetnici, a ne oni koji u vlastitom interesu preraspodjeljuju teško zarađen poduzetnički novac.

*autorica je viša znanstvena suradnica na Ekonomskom institutu u Zagrebu