REPORTAŽA

VUKOVAR, GRAD KOJI UMIRE 'Prijatelju, ovdje živi samo onaj tko nema kamo otići. Grad se dijeli na umirovljenike, zaposlene u javnoj upravi i sve ostale'

U dva dana boravka obišao sam nešto onih koji su nekad bili poslovni giganti i neke nove poduzetnike koji su se usudili vratiti i ulagati. Muku muče s poslom, rade, žive i uglavnom se nadaju nekoj soluciji koja će ih odvesti iz grada u koji su se vratili s iluzijom i toplinom davne prošlosti
 Danijel Soldo/CROPIX

Prijatelju, imao si grad koji je bio drugi najbogatiji grad u Jugoslaviji. U tom si gradu imao Borovo koje je zapošljavalo 22 tisuće radnika. Imao si Vuteks koji je proizvodio deke za cijelu Jugoslaviju. Imao si vukovarsku Luku koja je bila najveća riječna luka. Imao si i veliki Vupik. Imao si gomilu malih zanatlija i obrtnika. Imalo se para. Vukovarski mentalitet podrazumijeva snalažljivost, okretnost, to su ljudi koji su znali zavrtjeti pare. Tako je u Vukovaru bilo jako puno švercera koji su radili s cigaretama, kavom, alkoholom i time opskrbljivali cijelu regiju. Svi su zarađivali. A onda si imao grad u kojem je živjelo 30 nacija. Pa, mi smo u školi čak učili pjesme i na rusinskom jeziku (tim se jezikom uglavnom govori u zapadnoj Ukrajini te dijelovima Poljske i Slovačke, a u Hrvatskoj su Rusini uglavnom bili nastanjeni u Petrovcima pokraj Vukovara).

Tako mi priču o Vukovaru počinje Mario Duspara, kolega novinar, prijatelj, rođeni Vukovarac koji živi u Zagrebu. Takvim aoristom počinje svaka priča o Vukovaru. Ta sjećanja oplahuju grad kao Dunav, Vukovarci se opijaju njime i na trenutak se čupaju iz nepodnošljive trezvenosti.

- Danas je to grad u kojemu živi samo onaj tko mora, tko nema drugu soluciju - govori mi Duspara na vrhu jednog zagrebačkog nebodera gdje mu je smještena redakcija za koju radi. Vrti po mobitelu i govori mi koga da zovem, od koga ću dobiti smisao Vukovara.

U Vukovar sam došao dva dana nakon mimohoda, kad su se svjetla te pozornice ugasila i kad su svi otišli natrag svojim kućama, a u Vukovaru ostali oni koji, eto, kako kaže Mario, moraju.

Ovogodišnji mimohod je prošao mirno. Izostale su dvije kolone, prepucavanja, cirkus. Bila je to, kako mi kažu, najmanja kolona dosad. Pola sata bi joj trebalo da prođu iz vidokruga kada bi ih gledao kroz jedan prozor. Izbori su, na sreću, bili prije obljetnice pa nije bilo mjesta za eksploataciju ubijenoga grada.

- Hvala Bogu što ove godine nije bilo cirkusa oko svega. To sve za mnoge od nas je nepodnošljivo, gadljivo. Svakog 18. 11. redovno napustim grad. Prespavam u Osijeku ili Vinkovcima. Nemam želudac za sve to politikantstvo koje se ovdje događa - kaže mi djevojka koja potom skoči na mene i prijeti mi da joj ni slučajno ne spominjem ime. Kaže da joj ne treba da zbog domoljublja koje više ne osjeća ima nekakve probleme na poslu i u okolini. Vukovar je napustila te ‘91. u dobi od osam godina, a vratila se nakon završetka studija u Zagrebu. Ovdje ima posao i stan, ali ne namjerava ostati živjeti. Čeka prvu soluciju koja bi je odvela iz Vukovara.

U dva dana boravka u Vukovaru obišao sam nešto onih koji su nekad bili poslovni gigant i neke nove poduzetnike koji su se usudili vratiti i ulagati.

Zastarjeli strojevi

Borovo. Gigant koji je prije rata zapošljavao više od 20 tisuća ljudi. Toliki broj građana danas sve zajedno živi u Vukovaru. Nekad ih je živjelo i više od 40 tisuća, kako mi ovdje kažu. Formalno ima oko 27 tisuća adresiranih stanovnika, ali realno ih je koliko i u Borovu zaposlenika prije rata. Danas u samom pogonu u Borovu radi 474 radnika, a s prodajnom mrežom 772 radnika. Borovo je najveći poslodavac u ovoj županiji. Ove godine su izišli iz predstečajne nagodbe. Plaće su u prvoj polovici godine bile na minimalcu, a sada je prosječna oko 3500 kuna. Prije nekoliko godina redizajnirali su legendarne borosane i startasice te ih učinili hitom. Počelo se i izvoziti. Ali, cijela situacija u Borovu je iznimno teška. Strojevi su zastarjeli, globalni procesi i jeftina radna snaga na Istoku čine Borovo nekonkurentnim.

- Dodatna otežavajuća okolnost jest to što je Borovo d.d., zbog situacije u kojoj se našlo, izgubilo naklonost banaka, ali i dobavljača te gotovo sav repromaterijal moramo financirati avansno. Unatoč svemu tome, i dalje uspijevamo povećavati našu proizvodnju, pronaći nova tržišta i osigurati nove ugovore. Nažalost, konstantno se još uvijek pojavljuju neki dugovi iz prošlosti i vjerujemo da će nam trebati još barem godina, dvije kako bismo našu tvrtku doveli u red. Ove godine bili smo izloženi neplaniranom trošku od četiri milijuna kuna. Drugi problem s kojim se susrećemo je nedostatak stručnih kadrova, što je uistinu nelogično ako uzmemo u obzir kolika je trenutačna nezaposlenost u Hrvatskoj, a pogotovo u našoj županiji. Trenutačno ni u jednoj srednjoj školi u blizini ne postoji niti jedan razred učenika koji se školuju za obućara ili bilo koje drugo zanimanje koje je nama potrebno, a istodobno smo svjedoci kako su brojni frizeri, ekonomisti, turistički tehničari, autoelektričari i drugi prisiljeni na prekvalifikacije ili odlazak u inozemstvo ili na more u sezoni u potrazi za poslom. Nadamo se da će nadležni imati više sluha i pomoći nam u rješavanju ovog problema. Ali, najveći problem je nepostojanje strategije za revitalizaciju Vukovara. Sama država je ta koja mora pronaći dovoljno senzibiliteta, mudrosti i htijenja da riješi nezavidnu situaciju Borova i Vukovara u gospodarskom i demografskom smislu - objašnjava mi predsjednik Uprave Borova, Gordan Kolundžić.

Za policiju i vojsku

Kvalitetna privatizacija Borova je ipak jedina solucija koja dugoročno može osigurati ekonomsku opstojnost Borova. Država je i dalje vlasnik, a očekuje se da na svjetskom tržištu pokuša pronaći investitora. Proizvode dosta obuće za policiju i vojsku, a inicijativa je i da učenici za školske potrebe kupuju obuću Borovo.

Luka Vukovar i dalje je značajna zbog toga što je Dunav plovan 365 dana. Predsjednik Uprave Luke, Tomislav Mihaljević, kaže da je Luka stabilna, nema kreditnih zaduženja i sve svoje obveze plaća u roku od 30 dana. Danas je u njoj 76 zaposlenih. Prošle je godine zabilježila gubitak od 1,47 milijuna kuna. Mihaljević kaže da je to bila loša godina i da taj minus ne ugrožava Luku zbog obujma posla u prijašnjim godinama i posla koji Luka trenutačno ima. Većina posla, oko 88 posto, prijevoz je gnojiva iz Petrokemije. Lani je Luka imala promet od 246 tisuća tona, što je, dakle, slaba godina. Poslijeratni rekord je ostvaren 2006. kada je kroz Luku prešlo 915 tisuća tona. Prije rata se radilo o 1250 milijuna tona. Ali to je, kaže Mihaljević, neusporedivo i nedohvatljivo jer je to bilo neko drugo tržište.

Vukovarska pivovara. Punionica koja je proizvela nepasterizirano pivo koje ljubitelji izuzetno cijene. Okus Vukovarskog je nekako puniji i intenzivniji, prirodniji. Razlika je kao kod pasteriziranog i nepasteriziranog mlijeka. Na prvi okus smo navikli i u njega se upili, a kod drugog nam nešto govori da je to ipak prava stvar. Tako je i kod Vukovarskog. Ali taj uspjeh okusa nije popraćen i poslovnim uspjehom.

- Kako je u poslu - pitam gazdu pivovare Nenada Blaževa.

- Nikad gore - odgovara.

Kad pivoljubac negdje u Zagrebu s užitkom ispija čašu njegove pivske izvornosti, zapravo ne može ni izbliza predočiti koliko je to skromna proizvodnja i malen pogon. U njemu tek dvoje ili troje zaposlenih. Sve rade ručno. Čak i svaku etiketu na bocu moraju ručno zalijepiti.

- Od iduće godine država za upola smanjuje trošarine na piva iz malih pivovara pa se nadamo da ćemo s tim preživjeti. Inače ovako nisam imao nikakvu dobit na ovom poslu. Uz to smo u pregovorima s jednim partnerom koji bi trebao ući u pivovaru - kaže Blažev.

Za njega je nepogodno što se u Vukovaru Vukovarsko može popiti na samo četiri mjesta, a to bi trebala biti njegova glavna baza, pogotovo s obzirom na kratki rok trajanja tog piva. Planum gradnja. Vlasnik Đuro Bamburać vlasnik je stabilnog građevinskog poduzeća koje zapošljava 80 ljudi. Bamburać je u Vukovar došao “17. ožujka 1967., još se točno sjeća tog dana.

Teško je opstati

- Rođen sam kod Siska, a u Vukovar sam došao kao zaposlenik Hidrotehne na radove dovršetka vodotornja. Odonda do danas ostao sam živjeti u Vukovaru - prepričava svoj životni put Đuro.

Malo je takvih poduzetnika u Vukovaru koji zapošljavaju više od 20 ljudi. Mogu se prebrojati na prste jedne ruke. Bamburać kaže da postoji još samo jedna građevinska tvrtka.

- Ne može se opstati samo od Vukovara. Mi radimo u cijeloj okolnoj regiji. Druga stvar je što se ne može opstati ni samo od obnova u Vukovaru. Kad se krenulo s obnovama, onda se tu pojavilo još drugih tvrtki, ali sve su propale. Posao se mora voditi šire, Vukovar je danas premalen i siromašan - objašnjava Đuro Bamburać formulu svog opstanka.

Milijunsko ulaganje

Hotel Lav. Nitko u Vukovaru nije napravio toliku privatnu investiciju kao obitelj Mijok. Oni su 2005. u Vukovaru otvorili hotel Lav i u njega uložili 40 milijuna kuna. Stipan Mijok je osebujna vukovarska pojava. Privatno je biznis vrtio od 1987. Bavio se trgovinom. Radio je i u Njemačkoj. Kad je zaratilo, napustio je Vukovar i s obitelji živio u Osijeku. Kad su se vratili u Vukovar, krenuo je graditi hotel. Nešto je novca imao, a dijelom se zadužio. Kad je otvarao hotel 2005. godine, u novinama je izjavio: “Ulaganje u Vukovar najbolji je strateški potez u ovom trenutku. Znam da ovdje u ovom trenutku nema posla, ali isto tako znam da ga je uvijek bilo i da će ga uvijek biti”. Deset godina nakon toga sjedimo u baru njegova hotela i čitam mu tu izjavu.

- Da, bio sam preoptimističan - kaže mi i nasmije se ispod svog šokačkog šešira koji uvijek nosi.

- Sve to vrijeme izbjeglištva sanjao sam o svom povratku. Nisam ja od ovog biznisa imao enormna očekivanja, ali sam vjerovao da će biti bolje. Vjerovao sam da će se narod vratiti, da će se opet raditi i da će barem donekle biti kao prije. Ali nije. I ja sam ljut na sebe što sam sebi dopustio ovakav životni izlet. Lijep je danas Vukovar. Lijepo je što su posadili lipe, što se na krovovima kuća crvene novi crepovi, što su i sve fasade nove, ali nema ljudi, nema budućnosti.

Posao danas vode obiteljski, a okosnica je Stipin i Marijin sin Vinko.

- Hotel smo razvili u kongresni. Mučimo se i pokušavamo raditi na nivou. Nije lako, ovo nije turistički grad. Ali, u ovom gradu nikome nije lako u privatnom biznisu. Ako država želi oživiti ovaj mrtvi grad, onda se treba i više angažirati. Naizgled postoje neke pogodnosti u poslovanju. Recimo, postoji povrat od 50 posto na doprinose na plaće zaposlenih koji su iz Vukovara. Ali, što mi to vrijedi kad ja u Vukovaru ne mogu naći radnike. Dolaze mi iz okolnih mjesta i na njih nemam te pogodnosti. Od 30 zaposlenih, njih je samo šest ili sedam s tom povlasticom. Zašto nemam povlastice na sve radnike? Poanta je da ljudi dolaze u Vukovar, da tu rade i da ljudi imaju pogodnosti u pokretanju biznisa. Vukovar treba puno veće pogodnosti za poduzetnike od ovih koje su sada. S nečim primamljivim treba dovesti investicije u ovaj grad. Jedino to može pružiti neku šansu - naglašava Vinko Mijok.

Nema radne snage

Nakon svih tih susreta i obilazaka konstatacija je da je u Vukovaru jako teško naći radnike. Svi se s tim slažu. Od ukupnog stanovništva, njih 30 posto u vojnoj je mirovini. U starosnoj mirovini je njih 28 posto. Od ostalih treba odbiti djecu i školarce. Kažu da trenutačno radi maksimalno pet tisuća Vukovaraca. Tisuću ih radi u okolnim gradovima. Ostane njih tek oko četiri tisuće koji rade u Vukovaru. Posebno je teško kad treba naći stručnu radnu snagu. Oni ne žive tu.

Vukovar je podijeljen grad. Debelo podijeljen. Ali ne na Srbe i Hrvate. Ta podjela polako blijedi, ljudi su se umorili od nje i ona je politički napucana. Istina, Srbi idu u jedne kafiće, Hrvati u druge i nema tu nekog vukovarskog transnacionalizma. Ali se ne ubijaju, ne tuku, pozdrave se na ulici i žive zajedno u miru. Ispod te podjele, koja je, naravno, vidljiva i stalno spominjana, postoji i druga podjela: na skupinu onih koji imaju vojne mirovine ili su zaposleni u javnoj upravi preko politike i na onu malu skupinu koji su ostali mimo toga.

U toj drugoj maloj skupini je ono nešto poduzetnika koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke i tih četiri ili pet tisuća Vukovaraca koji rade u realnom sektoru za male plaće. Rade, žive i uglavnom se nadaju nekoj soluciji koja će ih odvesti iz grada u koji su se vratili s iluzijom i toplinom prošlosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 17:22