VOJKO OBERSNEL EKSKLUZIVNO ZA JUTARNJI 'Duboko sam razočaran. Milanović i Komadina trebali bi zaustaviti prljavu kampanju'

Već idućeg tjedna trebalo bi se znati hoće li Rijeka biti proglašena europskom prijestolnicom kulture 2020. godine. Zajedno s Dubrovnikom, Osijekom i Pulom ušla je u najuži izbor. R iječki gradonačelnik Vojko Obersnel smatra da su im šanse velike. Tvrdi da su posljednjih godina takvim naslovom počašćeni gradovi vrlo slični Rijeci. Sve redom nekad veliki industrijski centri koji se profiliraju kao središta jake urbane kulture, tolerancije, suživota i multikulturalnosti.

U hrvatskim razmjerima Rijeka je već postala prepoznatljiva upravo po svojoj kulturnoj sceni. Trenutno je u prvom planu Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, s burevjesnikom intendantom Oliverom Frljićem, koji je prethodnicu imao u neukrotivoj Mani Gotovac. Rijeka danas funkcionira kao jak centar otpora idejama koje pod firmom kulturne politike pokušava implementirati nova HDZ-ova vlast u državi. Ozračje zbog kojeg bi mogla biti proglašena europskom metropolom kulture istodobno je razlog za žestoke prijetnje odapete iz središta političke moći u Zagrebu. Ponos Hrvatske kao casus belli za HDZ-ove juriše na Rijeku kojom već šesnaest godina kormilari SDP-ov patrijarh Obersnel.

Šef HDZ-a nedavno je izjavio da vaše kazalište nije ni hrvatsko ni narodno te je najavio smjene. Kako danas kad je Tomislav Karamarko postao potpredsjednik Vlade gledate na te prijetnje?

- Rijeka je zbog svoje otvorenosti, tolerantnosti i ukupnog načina života uvijek bila mjesto na kojem su svoje utočište mogli naći umjetnici koji nisu prihvaćeni u nekim drugim dijelovima Hrvatske. Ne znam što je gospodin Karamarko mislio kad je rekao da naše kazalište nije ni hrvatsko ni narodno. Možda Rijeku ne priznaje kao hrvatski grad? Jer, Grad Rijeka je osnivač i gotovo jedini financijer naše kazališne kuće. Za ukupnu je hrvatsku kulturu jako dobro da Karamarko i njegov genijalni ministar kulture Hasanbegović nemaju nikakvih ni formalnih mogućnosti da utječu na kazališnu politiku i izbor intendanta u Rijeci. Premda ne sumnjam da bi oni to jako htjeli. Naime, iako Karamarko za sebe tvrdi da je antitotalitarist, čovjek koji je sposoban reći da hrvatski građani javno moraju slijediti ideje Franje Tuđmana i Gojka Šuška, dok samo kod vlastite kuće mogu uživati slobodu mišljenja, takav se čovjek sam svrstao na čelo živućih totalitarista.

Ne vidite mogućnost da ministar inicira Frljićevu smjenu? Koliko znam, Ministarstvo kulture mora dati suglasnost na imenovanje intendanta u riječkom kazalištu?

- Frljić je kod izbora dobio potvrdu ministra kulture. Oni koji najavljuju njegovu smjenu ne poznaju zakon. U ovom trenutku ne postoji način da Vlada ili ministar kulture diktira smjenu bilo kojeg intendanta, osim onih u zagrebačkom HNK gdje su osnivači Grad Zagreb i Republika Hrvatska zajedno. A mandat Frljića, izabranog u riječkom Gradskom vijeću, traje još dvije i pol godine.

Prilikom nedavne provale u Frljićev stan ocijenili ste da je riječ o aktu zastrašivanja, za što držite odgovornima HDZ i predsjednicu države. Zašto baš njih?

- Vrlo mi je teško povjerovati u slučajnost kad praktično istog dana dođe do provale u stan Olivera Frljića i u stan u kojem živi njegova partnerica. Sve se to događa na valu otvorenih prijetnji koje dolaze upravo iz vrha države. Na žalost, u tome svoju ulogu ima i predsjednica Republike. Mislim prije svega na njeno pismo gospodinu Pupovcu u kojem razloge za pogoršavanje statusa manjina u Hrvatskoj nalazi i u nekakvim njihovim, po većinski hrvatski narod navodno iritantnim postupcima. Takva će poruka vjerojatno ohrabriti one koji su spremni krenuti u obračun s neistomišljenicima. Kad je o ljudskim pravima riječ državni vrh ima veliku odgovornost za sve ono što se dosad desilo, kao i za sve ono što će se tek dogoditi. Dosad smo slušali verbalne napade, sada su počeli nasrtaji na imovinu, posve je jasno da vjerojatno slijede fizički obračuni. Porukom s vrha vladajućeg HDZ-a da oni koji su nezadovoljni ili se osjećaju ugroženima mogu otići Hrvatska se vraća ne u devedesete, nego u neko još mnogo gore razdoblje.

Sve donedavno bili ste u vrlo dobrim odnosima s predsjednicom države. Kakvi su danas odnosi?

- Nikakvi, već dugo se nismo ni čuli ni vidjeli. Moram priznati da sam od predsjednice - upravo zato što sam je poznavao iz ranijeg razdoblja - očekivao veći angažman kad su u pitanju ljudska prava i europske vrijednosti. Ovo što se danas promiče s čela države sigurno nisu europske vrijednosti.

Nedavno ste na Twitteru objavili sliku jedne zgrade s velikim transparentom: ‘Antifašizam nije floskula!’, uz komentar: ‘To je Rijeka!’ Što ste zapravo htjeli reći?

- Na taj transparent, koji se pojavio spontano, kao reakcija nepoznatih građana, dan nakon što je ministar Hasanbegović izjavio da je antifašizam floskula i da ga nema u hrvatskom Ustavu, izuzetno sam ponosan. On pokazuje kako Rijeka diše.

Mnogi će za Rijeku reći da je crvena?

- Crvena je boja simbol borbe za slobodu, ljubavi, pa - ako hoćete - i hrvatske državnosti koja se oslikava kroz hrvatski grb. Da, Rijeka je crvena po sva tri aspekta. Riječani su vrlo jasno pokazali što misle o Hrvatskoj kao svojoj domovini i odazivom na referendum o državnoj samostalnosti, kao i sudjelovanjem u njenoj obrani. Nikome ne dozvoljavamo da nam u tom pogledu drži lekcije. Ne možemo zaboraviti da je u velikom dijelu svoje povijesti naš grad bio moneta za potkusurivanje u igrama svjetskih moćnika pa je odlukama takozvane NDH prepušten Italiji i tek je partizanskom borbom i odlukama ZAVNOH-a u vrijeme Drugog svjetskog rata vraćen u okrilje Hrvatske. Zato za nas antifašizam zaista ne može biti floskula. Antifašizam je omogućio da danas živimo u Republici Hrvatskoj. To je pitanje našeg hrvatskog pripadanja.

Nedavno ste na svom blogu objavili otvoreno pismo jednim dnevnim novinama, upozoravajući da su im se web stranice pretvorile u ‘medijsko okupljalište najgoreg ljudskog šljama’.

- Nisam protiv slobode govora niti pluralizma uvjerenja, ali sam žestoko protiv nesnošljivosti, slobode govora mržnje i pozivanja na linč po liniji nacionalnih, političkih, svjetonazorskih ili bilo kojih drugih razlika, što je u posljednje vrijeme zastrašujuće eskaliralo. Želio sam upozoriti da ne želim živjeti u gradu i državi u kojima se takvi verbalni ispadi, implicitni pozivi na fizičke obračune, prešutno toleriraju, pa čak s državnog vrha faktički i potiču. Svjestan sam da će mi na to netko reći neka si onda tražim drugo mjesto za život. Ali ne, ja nigdje neću otići i dalje ću govoriti što mislim sve dok to budem mogao. Hrvatska je moja domovina i nitko na nju ne može polagati pravo koje bi bilo veće od moga ili prava bilo kojeg drugog hrvatskog građanina.

Posljednjih dana javnost skandalizira razina retorike u SDP-u. Kako ocjenjujete kampanju za izbor novog šefa stranke, prepunu niskih strasti i međusobnog vrijeđanja?

- Nisam zadovoljan, zapravo sam duboko razočaran. Bojim se da smo na neki način uletjeli u zamku, dozvoljavajući da se izbor predsjednika SDP-a, što bi trebao biti normalan demokratski proces, pretvori u unutarstranačke obračune. Oba su kandidata jako dobro poznata stranačkom članstvu, većina odavno zna za koga će glasati, pa ovako dugotrajnu kampanju smatram potpuno nepotrebnom. Pogotovo s obzirom na okolnosti u državi koje su, po meni, krizne i kritične. Četiri mjeseca od izbora Vlada još nije kompletirana, proračun je dijametralno suprotan predizbornim najavama i obećanjima, premijer Tihomir Orešković, koji je došao praćen famom da uživa veliko povjerenje međunarodnih financijskih krugova, već je dobio neugodnu poruku rejting agencija da ne vjeruju u njegove reformske kapacitete… U takvim prilikama SDP bi se mnogo više morao baviti situacijom u državi nego svojim internim odnosima.

Kad je nakon smrti Ivice Račana SDP birao svog novog šefa, stranački je rejting profitirao. Kako to da se danas stranački izbori ne uspijevaju organizirati na onako civiliziran i respektabilan način kako je to bilo moguće prije gotovo deset godina?

- Osobno u tome ne želim sudjelovati. Mislim da bi i Zoran Milanović i Zlatko Komadina trebali pozvati na smirivanje strasti te da bi se vrlo jasno morali ograditi od svojih suradnika i simpatizera koji su izborni proces pretvorili u međusobni obračun u kojem se ne biraju sredstva. Takva kampanja ne koristi ni jednom ni drugom, ali prije svega šteti SDP-u.

Ali Komadina je neki dan osudio retoriku uvreda, općenito, a posebno u SDP-u, Milanović nije?

- Nisam primijetio, jer slabo pratim kampanju. To je dobro, ali još bolje bi bilo da to učine oba kandidata zajedno, što bi imalo posebnu težinu.

Jedan ste od rijetkih viđenijih članova SDP-a koji u ovoj podjeli nije zauzeo stranu. Ali, vaš odnos sa šefom stranke imao je vrlo zanimljiv razvojni luk: isprva ste bili vrlo bliski, a onda ste u jednom trenutku označeni kao svojevrsni vođa pobune protiv Milanovićeve vlade. U jednom ste intervjuu i sami priznali da se u nekim važnim stvarima ne slažete s predsjednikom Milanovićem. Koje bi to stvari bile?

- Oduvijek sam principijelnost i dosljednost smatrao najvažnijim ne samo ljudskim nego i političkim kvalitetama. Na mjestu predsjednika Udruge gradova desetak sam se godina zalagao za decentralizaciju te za jačanje lokalne samouprave širenjem njenih ovlasti i financijske snage. Dolazio sam tako u sukobe sa svim vladama, neovisno o tome jesu li desne ili lijeve. Naravno da onda nisam mogao prešutjeti ni porezne promjene koje je na štetu lokalne samouprave, i to u iznosu od gotovo dvije milijarde kuna provela Milanovićeva Vlada. Nisam se mogao složiti s takvom odlukom. Posebno jer smo biračima obećali upravo suprotno: daljnju decentralizaciju države.

Jedna od velikih točaka neslaganja bio je slučaj Slavka Linića. Kako danas gledate na te lomove?

- To je na neki način završena priča. Normalno da je Rijeka reagirala. Dobro poznajemo Slavka Linića. Velik dio riječkog SDP-a upravo je uz njega gradio svoj politički angažman. Odmah sam vrlo jasno rekao što o tom slučaju mislim. Nisam bio sretan načinom na koji je Linić smijenjen iz Vlade, a nakon toga izbačen iz stranke. Posebno je izbacivanje iz SDP-a bilo posve nepotrebno. Ali nakon što je Glavni odbor donio odluku, za mene je to postalo definitivno zaključena priča.

Unatoč tome što je afera Spačva, krunski argument za Linićevu eliminaciju, prema nekim recentnim informacijama ipak bila napakirana?

- DORH je rekao svoje - da tu nema ništa. Teško mi je povjerovati da bi dokazi o nekom Linićevom štetnom ili nedozvoljenom djelovanju kroz sve te silne godine njegove političke karijere, prvo u Rijeci, a onda i na nacionalnoj razini, mogli ostati skriveni. Da stvarno postoje, takvi bi fakti već odavno bili otkriveni.

Josip Leko nedavno je rekao da možda uopće ne dođe na SDP-ovu konvenciju, što je valjda znak neslaganja ili rezignacije. Što su vaši razlozi da se držite po strani? Zašto se niste kandidirali ni za jednu funkciju u SDP-u?

- Osobno ću sudjelovati u radu SDP-ove konvencije. Ali za funkcije u stranci nisam se kandidirao, jer ne želim sudjelovati u igricama koje ne odobravam. Vidim da se takozvana šalabahter demokracija, nažalost, jako razmahala. Ljudi se ne biraju po njihovim kvalitetama, nego po pripadnosti određenim taborima.

Izbori u SDP-u će proći, ali kako će se izaći iz sfere sada zametnutih sukoba i obračuna? Bojite li se raskola u stranci?

- SDP je velika stranka, koja je u proteklih više od dvadesetak godina puno toga proživjela. Podsjetit ću da je Ivica Račan, kao između dva kandidata izabrani predsjednik SKH, našao snage i mogućnosti da devedesetih napusti jednopartijski sustav i raspiše prve višestranačke izbore, svjestan činjenice da će ih izgubiti. Također, što mnogi povjesničari po struci - namjerno ili ne - zaboravljaju, na prvoj konvenciji SDP-a donijeli smo Povijesnu deklaraciju u kojoj smo se kao pravni sljednik Partije ispričali i osudili zločine iz komunističkog razdoblja. Preživjeli smo i pad na povijesni minimum od svega pet ili šest posto biračke potpore u ratnim vremenima. Vjerujem da će i iz sadašnje mučne situacije SDP izaći kao jaka stranka, koja će se nakon izbora posvetiti onome što je zadaća glavne oporbene formacije, a to je da snažno puše za vrat vladajućima.

Pitam kako vidite SDP-ovo funkcioniranje u budućnosti jer se oporbena uloga može prakticirati na različite načine. Možete biti konstruktivna, ali i destruktivna opozicija. Možete samo galamiti, na primjer, o tome da je na vlasti zločinačka organizacija, a možete pokušati povezivati lijevu scenu na nekoj pozitivnoj političkoj platformi. Koliko vidim, SDP je postao prilično nemoćan da bi mogao djelovati kao nekakav centar šireg okupljanja?

- Dužnost je SDP-a da bude konstruktivna opozicija. Od same galame nema mnogo koristi. Uz jasan i oštar politički govor, što ne treba zanemariti kao sredstvo političke borbe, SDP mora nuditi konkretna rješenja za probleme Hrvatske. Vjerujem da su izborna mahnitanja prolazna pojava i da će sadašnji ljuti oponenti uskoro jedni drugima pružiti ruku. Ako im je stvarno i iskreno stalo do SDP-a, kako to tvrde, onda očekujem da će nakon završenih izbora pokazati da mogu raditi zajedno.