VRHUNSKI INTELEKTUALAC

VJERAN ZUPPA O UZNJIHALOJ KULTURNOJ SCENI 'Govoriti o antifašizmu kao o ideologiji smatram idiotizmom. To je skup vrijednosti'

 Boris Kovačev/EPH

Vjeran Zuppa rijedak je spoj vrhunskog intelektualca, jednog od najistaknutijih u Hrvatskoj, i, kako sam za sebe voli reći, angažiranog promatrača. Kad je prije sedamnaest godina samoinicijativno napravio program kulturne politike, vjerojatno uvjeren kako će nadolazeća prva posttuđmanovska vlast imati sluha za njegove ideje objavljene pod jednostavnim naslovom “Bilježnica”, kulturu je vidio kao mogućeg generatora dubokih, emancipacijskih promjena u hrvatskom društvu. S recentnim dolaskom nove, HDZ-ove vlasti, kulturna se scena uznjihala i postala vrlo dinamitnom. Zuppine se ideje realiziraju u nekom iščašenom, karikaturalnom obliku. Resor kulture čini se nikad važnijim. Vladajući ga, međutim, pokušavaju iskoristiti kao instrument retrogradnih promjena u političkom i društvenom životu Hrvatske.

Vaš programatski tekst s prijedlogom kulturne politike Hrvatske, napravljen uoči prve smjene HDZ-ove vlasti, kad je u cijeloj zemlji rastao osjećaj novog početka, hrvatska je politika ignorirala, ostao joj je izvan fokusa. Čini se da je današnjoj vlasti kultura ipak jako važna?

- Ako je suditi prema prvim izjavama novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, koji je odmah najavio da će on imati “svoju kulturnu politiku”, Hrvatska se vraća nečemu što je Europa davno napustila. Francuska je šezdesetih godina prošlog stoljeća, u dogovoru između tadašnjeg predsjednika generala de Gaullea i ministra kulture Andre Malrauxa, koji je bio poznat kao aktivni antifašist i veliki književnik i znanstvenik, počela formirati kulturnu politiku koja nije stvar jednog čovjeka, pa makar on bio i Malreaux. Od tada su brojne europske države: Švedska, dakako Francuska, Austrija, Velika Britanija, Njemačka, Nizozemska…imale jedno dugotrajno inkubiranje, pa potom i artikuliranje svojih kulturnih politika.

Dakle, izučavali ste kulturne politike petnaestak europskih država. Što ste konstatirali?

- Za razliku od nas, Europa kulturnu politiku, a u spektru svojih javnih politika, smatra izuzetno važnom. Impresivno je s kolikom su ozbiljnošću, duhovnom i političkom odgovornošću, europske zemlje formirale i u parlamentima uglavnom konsenzualno donosile svoje kulturne politike. Nizozemska je svoju, u europskim razmjerima glasovitu, politiku u sferi kulture raspravljala i oblikovala desetak godina. Švedska još i duže.

Njemačka se u svom ustavu definira kao kulturna država. Predlagali ste, uzaludno, da se i Hrvatska slično deklarira. Možda je logično da se to nije dogodilo, jer u posljednje vrijeme sve više, čini se, postajemo zemlja velike nekulture?

- Neki vrlo uvaženi francuski sociolozi tvrde da je svaki narod reakcionaran i rasističan. Slušam ovih dana kako u radijskim kontakt-programima brojni slušatelji optužuju manjine, pogotovo, dakako, srpsku, gotovo za sve loše što se u Hrvatskoj događa. O prostačkom lavežu s društvenih mreža da ne govorimo. Internetom teku litanije primitivizma i bijesa. Veliki je biskup Josip Juraj Strossmayer znao govoriti, a nedavno je to u Saboru naglasio i glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, akademik Pavao Rudan, da samo onaj narod koji je obrazovan može biti i slobodan.

Je li politika razvezala tu poganost u narodu, jer Hrvatska se jedno vrijeme činila kao sasvim pristojna zemlja?

- Da, gotovo pa donedavno. No, sve je jasnije da se s krajem ideologija pojavljuje intelektualno sirotinjstvo hrvatskih političkih stranaka. Slabih ideja, drže se nekih preostalih im ideologema. Opustošenog jezika, ratuju restlovima. Umjesto duha, pouzdaju se u duhove. Ali uz tekuću politiku, mislim da je i Crkva, odnosno neki njezini biskupi, odigrala u tome ključnu ulogu. Umjesto da se drže svoje pastirske zadaće, raspirivali su političke antagonizme. Neki su nastupali kao apostoli nesnošljivosti i mržnje. Prvo je Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački i profesor moralne teologije, svojevrsni general vojujućeg dijela Crkve, glasno i jasno najavio da Hrvatskoj treba jedna “nova Oluja”, koja bi, kazao je, trebala krenuti lustracijom. Tadašnju je vlast sa SDP-om na čelu proglasio “neokomunističkom” i “liberalno fašističkom”, što je bio poziv na njeno rušenje. Tomislav Karamarko samo ga je kasnije prepisivao, objavljujući svoj “antikomunistički manifest”.

Tema fašizam - antifašizam upravo je snažno reaktualizirana izjavama novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića?

- Rado bih ovdje parafrazirao Thomasa Manna, koji je četrdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je pred pohodom Hitlera emigrirao u Ameriku, jedno predavanje na Claremont Collegu poentirao ovako: “Dopustite da vam kažem cijelu istinu: dođe li fašizam ikada u Ameriku, doći će u ime slobode”. Ministar Hasanbegović svoje zaprepašćujuće izjave o antifašizmu kao floskuli, one ranije o “časnim simbolima i imenima ustaških heroja, čije se mučeničke i šehidske kosti sada prevrću u zemlji od jada i stida što im nanesoše, pedeset godina kasnije, njihovi tobožnji sljedbenici”, itd. itd. sada štiti svojom mladošću. Recentnu izjavu o tome da je on “apsolutni antifašist”, kojom nastoji osigurati svoju ministraturu, ja slijedom njegove, dakle, sasvim nedavne izjave o antifašizmu kao floskuli, mogu prevesti jedino tako da je dr. sci Zlatko Hasanbegović, aktualni ministar kulture, “apsolutna floskula”.

Usput, navodi da su uz Tita antifašisti bili i Staljin i Pol Pot, kao ličnosti povezane s masovnim zločinima. Zaboravio je, međutim, reći nešto vrlo važno: da je, recimo, Ivan Pavao Drugi također bio osvjedočeni antifašist. Činjenica da je papa Wojtyla bio antifašist, duboko je upisana u njegovu biografiju.

Najzad, govoriti o antifašizmu kao o ideologiji - kako se ovdje u posljednje vrijeme uobičajilo - smatram idiotizmom. Antifašizam nije ideologija, nego je skup vrijednosti koje osiguravaju postojanje demokracije.

Možete li iz onoga što je dosad rekao ministar Hasanbegović detektirati kakva će biti ta njegova kulturna politika?

- Ni po čemu što je dosad radio, novi se ministar nije legitimirao za funkciju na koju je postavljen. Zlatko Hasanbegović o kulturi baš ništa ne zna. Već smo znali imati doktore znanosti za ministre kulture, kao što je svojedobno bio Vlatko Pavletić ili Antun Vujić, ali iskustva s njima nipošto i ni po čemu nisu bila ovako traumatična. Dapače. Za Hasanbegovićevu smjenu već se nakupilo više od četiri tisuće potpisa, što nikako nije malo. Val protivljenja prije svega je rezultat činjenice da je odmah nakon dolaska na funkciju pokrenuo razne čistke, koje će - siguran sam - ići dalje.

Zašto? Nisu li smjene rezultat činjenice da svaka nova vlast po funkcijama postavlja svoje ljude ili se ovaj put radi o mnogo značajnijim i dalekometnijim promjenama? Hoćete reći da su kadrovski rezovi uvod u promjenu kompletne političke paradigme?

- Smjena vlasti nikada dosad nije imala karakter opresije. Aktualno HDZ-ovo preuzimanje upravljanja državom odvija se u atmosferi prijetnji, zastrašivanja i najavama represije. Vidim ga kao uvod u drastičnu promjenu političke paradigme.

Što nam se to dogodilo? Hrvatska je još u bivšoj državi, krajem osamdesetih, bila u intenzivnoj komunikaciji s Europom i modernitetom?

- Da, a danas nam lekcije pokušavaju držati ljudi koji pojma nemaju kroz što smo sve prošli. Uzmite samo primjer Ive Banca. Ako se ne varam, kao dijete je otišao u Ameriku, vraća se devedesetih i sada nam kao historičar, a da sam ovdje nije proveo ni jednu od onih godina u kojima su čitave generacije radile na promjeni karaktera i razgradnji nekadašnjeg sustava, docira o onome što smo iskusili vlastitom kožom. Novine su, časopisi i knjige zabranjivani, predstave skidane, umjetnici šikanirani, neke se intelektualce godinama nije smjelo spominjati, ali, unatoč svim oblicima pritisaka, kultura je radila svoje. Što taj gospodin doktor zna in vivo, a ne samo in vitro, o sudbinama krugovaša, pa o onima koji su u časopisu “Književnik” objavili tekst “Deklariramo se kao grupa”, pa o “razlogašima”, o “prologovcima”, pa onima iz časopisa “Pitanja”, revije “Teka”…o svima, ako smijem reći - nama, koje je politika sve zajedno zvala: “oni s drugu stranu obale”. Banac o svemu tome “u živo” ništa ne zna. Ali je znao, čim je iz emigracije u domovinu dospio, postati “soroševac”, pa potpisnik grupe intelektualaca koji su tražili da se Tuđman povuče s mjesta predsjednika Hrvatske, pa će ga 1997. proglasiti “sintezom svih nedaća i oličenjem hrvatskog provincijalizma” ili će tvrditi da među hadezeovcima dobrih uopće nema, pa je ministar u Račanovoj vladi, pa mu je zadnje sada to da piše kako se upravo Tomislav Karamarko “bori protiv svih totalitarizama”. O Hasanbegoviću kao historičaru oduševljeno priča kao da se među nama, onako odjednom, našao sam Jacques Le Goff. Zanimljiv je taj Bančev politički putopis. Ali da upravo on bilo kome drži lekcije o političkom profiterstvu, to je zaista perverzno.

Što mislite o tezi da se osporavanjem antifašizma svih pedesetak godina jugoslavenske države želi proglasiti potpuno izgubljenim vremenom, u kojem se baš ništa pozitivno nije dogodilo? Samo komunistički zločini?

- Bilo je naravno mraka, tmice i tamnice koliko god hoćeš, ali nismo baš živjeli niti djelovali kao slijepci.

Dolazi li vrijeme da ćemo se opet morati boriti za neke elementarne stvari, kao što je sloboda medija ili prava manjina?

- To je vrijeme već došlo. Bit će teška i dugotrajna ta borba za vrijednosti koje smo donedavno definitivno smatrali osvojenim.

Nedavno ste ustvrdili da je HDZ obespametio Hrvatsku. Što mislite o tezi šefa HDZ-a da je njegova stranka isto što i hrvatski narod?

- Karamarkova izjava da onaj tko ne voli HDZ, ne voli ni hrvatski narod, izravno je i potpuno totalitarna. Tom se tvrdnjom hoće reći i to da onaj tko ne voli Tomislava Karamarka - pa on je šef te političke zajednice ! - ne voli ni Hrvatsku. Treba li zaista podsjećati odakle dolazi takav diskurs? Tko nije uz Führera, taj nije za Njemačku!

U vrijeme kampanje za parlamentarne izbore javno ste podržali Zorana Milanovića kontra HDZ-u. Što mislite o kritikama da je šef SDP-a, uz Tomislava Karamarka, jedan od ključnih protagonista verbalnog građanskog rata u koji je Hrvatska uvučena? Je li njegova nazubljena retorika pravo oružje kojim se hrvatska ljevica treba suprotstaviti konzervativnoj kontrarevoluciji?

- Nazubljena retorika više mu nije pravi izbor. Bilo bi mi zanimljivo vidjeti da ljevica u parlamentu civilizirano, strpljivo i argumentirano, bez buke i bijesa, ne dižući glas, radi na životno važnim temama, a desnicu pusti neka se prtlja sa svojim kadrovskim rješenjima i čudotvornim obećanjima.

Ali Milanović je najavio da će prirediti pakao vladajućima...

- Siguran sam da Milanović zna onu slavnu Sartreovu rečenicu: “Pakao, to su drugi”. Međutim, mislim da je nije sasvim razumio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 17:07