Više naučimo u vrtiću nego na fakultetu. Zašto nam, onda, vrtići nisu važni

Sva djeca u Švedskoj idu u vrtić. Većina roditelja radi i vrtići nam trebaju. Ali i oni koji ne rade djecu vode u vrtić. Jer vrtić nije obično čuvanje djece. Tamo djeca stječu prijatelje i socijalne vještine te temelj za daljnje obrazovanje - objašnjavala nam je i dalje se čudeći samom pitanju.

Reagirala je kao što bi prosječna hrvatska majka reagirala da je stranac zaustavi na cesti i pita je ide li njezino desetogodišnje dijete u školu. Da, naravno, sva djeca idu u osnovnu školu.

Stup sustava

Da je pak upitana ide li njezin četverogodišnjak u vrtić, vrlo je vjerojatno da bi odgovor bio negativan. Naime, prema podacima Eurostata, u Hrvatskoj jedva nešto više od polovice četverogodišnjaka - dakle, djece u dobi kad im je socijalizacija iznimno bitna i kad počinju stjecati prvo obrazovanje - ide u vrtić. Regionalne su razlike ogromne - od 13 posto u Brodsko-posavskoj županiji do iznad 90 posto djece u Zagrebu. Vrtići, u kojima mjesta ima daleko manje od broja djece, u nadležnosti su lokalnih uprava, a uvjeti u njima, kao i cijene, formirani su u skladu s (ne)mogućnostima lokalnih proračuna: cijena za roditelje ovisi o subvenciji koju su općina ili grad sposobni i voljni platiti. Očekivano, stoga, cijene za roditelje kreću se od najjeftinijih zagrebačkih - u kojima roditelji, ovisno o primanjima po članu kućanstva, plaćaju od 150 do 600 kuna mjesečno, s tim da im se od primanja oduzimaju mjesečne rate stambenog kredita ili najamnine - do više od 1000 kuna u manjim, siromašnijim općinama. U dijelu gradova i općina - njih 65, prema podacima Ministarstva obrazovanja - subvencije za vrtiće uopće ne postoje, što znači da vrtića ili nema ili bi punu ekonomsku cijenu (od oko 1600 do 2000 kuna) trebali plaćati roditelji.

U Švedskoj se predškolski odgoj smatra stupom obrazovnog sustava, u nadležnosti je države, mjesto je osigurano svakom djetetu, ima jasan kurikulum, a ogromni dio prosvjetnog budžeta odlazi baš na vrtiće.

Najbolja garancija

U Stockholmu prosječni roditelj vrtić plaća oko 1000 kruna mjesečno, što je, prema tečaju HNB-a, protuvrijednost od oko 870 kuna. Prosječna neto plaća u Švedskoj iznosi nešto više od 18.000 kuna. No, Švedska zato za svako dijete u vrtiću - a u vrtić ih ide 95 posto - mjesečno izdvaja još 10.000 kruna. Roditelj, dakle, plaća manje od 10 posto ekonomske cijene vrtića. To je vrlo jeftino i svakom roditelju u Švedskoj prihvatljivo. Oni koji imaju lošija primanja oslobođeni su plaćanja, a cijena se s primanjima diže. Ne prelazi 1400 kruna mjesečno (oko 1200 kuna, op. a.). Vrtić je dostupan svakom djetetu - kaže Lotta Rajalin, ravnateljica jednog posebnog švedskog vrtića, štokholmskog NicolaiGardena. Osim što svako dijete ima osigurano mjesto i što je svakom roditelju financijski dostupna opcija čuvanja djece, švedski vrtići imaju i vrlo detaljan kurikulum koji u tančine propisuje odgoj i obrazovanje djece od 1. do 6. godine života. Kurikulum je izrađen prije 15 godina, jer Šveđani - i većina razvijenih europskih zemalja - odavno znaju ono o čemu se u Hrvatskoj tek počinje pričati: vrtić nije tek puko čuvanje djece zaposlenih roditelja. Vrtić je najbolja garancija da će djeca u životu imati jednaki start, bez obzira na socioekonomski i obrazovni status roditelja. Vrtić je - a ne fakultet - koliko god to mnogima još uvijek apsurdno zvučalo, daje najveće jamstvo da će dijete dobiti mogućnost preskočiti obrazovni i socijalni nivo svojih roditelja, premostiti jaz između klasa. Pritom je to jamstvo i - najjeftinije.

Šansa za start

Naime, brojna su istraživanja dokazala da djeca najvažnije sposobnosti razvijaju do pete godine života, a kasnije se sposobnosti samo nadograđuju na tu bazu. A ta baza ovisi o onome što je obitelj - s obzirom na svoje materijalne i obrazovne resurse - u stanju dati tom djetetu. Jedini korektiv tih obiteljskih resursa, koji može izjednačiti bazu djece bez obzira na to iz kakve obitelji dolaze - jest vrtić, predškolski program.

Mi iskusni učitelji dobro znamo da školski uspjeh djece u brojnim slučajevima ovisi o tome što su donijeli sa sobom u školu. Pritom ne mislim da dijete treba znati pisati, čitati i računati pri dolasku u prvi razred, naprotiv. Ali podrazumijeva se da zna, primjerice, boje, da ima pojam broja, da zna držati olovku u ruci, da može slijediti jednostavne upute, barata određenim vokabularom. Iznenadili biste se koliki broj djece to ne zna. Istodobno imam u prvom razredu djecu koja raspravljaju o grčkim mitovima i djecu koja ne razumiju što znači zadatak “opiši sliku” ili pitanje “što je pored drva” jer ne razumiju pojmove “opiši” i “pored” - priča Ana T., učiteljica nižih razreda iz jedne provincijske osnovne škole. Iluzorno je očekivati da ta djeca podjednako mogu pratiti nastavu i postizati isti uspjeh, bez obzira na to jesu li im intelektualni potencijali (bili) isti.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista