VIDEO: NOVINAR JUTARNJEG U ZRAKU Maja Šuput i ja letjeli smo s luđacima iz Red Bulla, prkosili gravitaciji i neopisivo se bojali

Samo nekoliko sati prije polijetanja obuzeo me strah kakav nikada nisam doživio. Tijelo je, mogli bismo reći, odbilo suradnju. Dlanovi su se znojili i bili hladni, miris kerozina u hangaru münchenskog sportskog aerodroma tjerao me na povraćanje, a zemlja se vrtjela oko mene.

Trebao sam, naime, nešto poslije 13 sati ući u akrobatski avion najzahtjevnije aviotrke na svijetu - Red Bull Air Race. Ne bi to, pretpostavljam, bio problem da sam u taj zrakoplov samo ušao. No, morao sam puna četiri sata sa zemlje gledati kako vrsni piloti, a smatraju ih luđacima, u malenim zrakoplovima izvode neviđene gluposti. Ponirali su, letjeli naopako, prkosili gravitaciji... Sa zemlje je uistinu izgledalo strašno. Toliko strašno da sam, tamo negdje prije podneva, odlučio odustati. Ne idem. Tko mi što može? Nije reportaža toga vrijedna. To su samo neke od misli koje su mi se tog trenutka vrtjele glavom. Ne bih rekao da sam kukavica, prošao sam u svom reporterskom stažu i kanadere i vojne helikoptere, bježao od požara i od metaka. No, vidjeti ove ljude kako bezumno izvrgavaju ruglu svaki zakon fizike čak je i za mene bilo previše. Pojavio se problem. Kako sada da odustanem kad sam već svima na Facebooku rekao da idem?!

Nabrijani zrakoplovi

Nabrijani Red Bullovi zrakoplovi zlokobno su, svakih nekoliko minuta, prelijetali iznad moje ionako usijane glave, kao da me podsjećaju da se, htjeli mi to ili ne, bliži trenutak odluke kada ću morati navući sigurnosno letačko odijelo, težak padobran i kacigu s interkomom pa krenuti u neslućeno. Možda je do Facebooka, a vjerojatno do ega, no nešto se u meni prelomilo. Rekao sam - idem! Obukao sam odijelo, navukao kacigu i znojnih dlanova ušao u kokpit. Riječ je o dvosjedu u kojem gost sjedi naprijed, dok je pilot iza, što samo pridonosi užasavajućem dojmu potpunog pogleda na akrobacijama izvrnut svijet.

Maja Šuput spremna za polijetanje

Prije samog leta moj pilot, Talijan Dario Costa (koji ne sudjeluje u utrkama, ali je jedan od najboljih poznavatelja akrobatskog letenja), uputio me u sve tajne sigurne akrobacije. On je, inače, jedan od ključnih menadžera u organizaciji Red Bull Air Racea, zadužen za kontrolu, avijaciju, međunarodne odnose i medije. Brzo smo pronašli zajednički jezik. Padobran koji su mi stavili na leđa je, odmah smo se složili, zapravo potpuno besmislena stvar, jer pri lupinzima na nekoliko stotina metara visine teško da bi se i otvorio do zemlje. Podjednako je besmisleno i držanje za ručke sa strane; snažni pojasevi ionako rade sav posao, no “vjerojatno ćeš se osjećati bolje ako se držiš jer ćeš misliti da nešto kontroliraš”. Pitao me kakva su mi iskustva s letenjem, uvjerio me da je pouzdan, stručan i siguran pilot, pa krenuo zatvarati kupolu. Točno u tom trenutku sletio je drugi akrobatski avion u kojem je letio austrijski kolega. Izišao je iz kabine pomalo žut, sa zelenim mrljama po licu.

Blijedo lice

- Nitko nikada ne bi trebao ući u ovaj avion. Ovo je najekstremniji sport o kojem sam izvještavao - izgovorio je prije nego što se, pogleda uprtog u pod, zaputio prema hangaru kako bi sjeo i došao k sebi.

Dok sam gledao njegovo lice, razmišljajući kako ću tek ja izgledati kada (i ako) sletim, opori miris upaljenog goriva ispunio mi je nosnice. Prije nego što sam postao svjestan što se događa - bili smo u zraku.Teško je uopće opisati na što sve u tom trenutku čovjek pomisli. Hoću li povraćati? Doživjeti infarkt? Možda mi pukne kakva aneurizma u mozgu za koju nisam ni znao da je imam? A možda i nemam mozak kada sam se za ovo odlučio? Nije to panoramski let i svaki će se Red Bullov pilot pobrinuti da vam to odmah da do znanja.

Novinar Jutarnjeg iskušava G-silu u akrobatskom avionu

Čim smo krenuli, okrenuli smo se na bok, pa u tako neprirodnom položaju okružili aerodrom. Mario mi je odmah kazao kako ćemo letjeti velikom brzinom, no nisam očekivao da će brzinomjer ispred mene već u prvoj fazi leta dostići 440 kilometara na sat. Proletjeli smo kroz specijalno dizajnirane pilone poput munje, da bi već iduće sekunde bili, uspinjući se pod pravim kutom, visoko na vedrom nebu. Uslijedila je prava atrakcija. Let naopako. Svijet doista izgleda mnogo drugačije kada se, primjerice, stadion nalazi iznad, a sunce ispod tebe. Dario je čitavo vrijeme vodio mnogo računa o tome mogu li ja to podnijeti. Putem interkoma svakih me pola minute ispitivao jesam li u redu. No, strah koji sam satima prije leta osjećao, gore, visoko na nebu, potpuno je nestao. Oko mene su bila rodna polja žita, nevjerojatni trodimenzionalni prikazi zgrada i fantastični prizori oblaka koji se okreću u nekom samo njima i pilotu znanom ritmu.

Kaciga koja guši

Mnogi u tim trenucima povrate, zbog čega su mi u rukav letačkog odijela i spremili plastičnu vrećicu, no, bez lažne skromnosti, nisam osjećao mučninu pa sam je ponosno, praznu, vratio na zemlju. Nije baš sve bilo ugodno. Suočena s G-silom, kaciga koju sam nosio na glavi bila je dozlaboga teška, do mjere da mi je pritiskala glavu prema dolje i pomalo me gušila. Bitno je, rekli su mi unaprijed, uvijek kontrolirati položaj glave i dobro paziti na to da se ne pomakne previše prema dolje ili gore, što nije baš jednostavno kada gore i dolje ne postoje. No, nije bilo ni neugodno. Dapače, bilo je to jedno od najekstremnijih, ali i najboljih iskustava ikada. Niz lupinga, malo iskušavanja G-sile i granica vlastite mogućnosti te nekoliko vrlo zbunjujućih trenutaka kada me je zaigrani pilot odlučio samo odjednom izokrenuti stvarajući pritom dojam kako je nebitno što je gore, a što dolje, zapravo su prošli u trenutku. Prije nego što sam stigao makar i viknuti (a pripadnice nježnijeg spola, kažu piloti, u pravilu vrište), bio sam na zemlji.

Uoči leta panično sam po hangaru promatrao pilote, pokušavao procijeniti njihovu ludost, shvatiti njihove instinkte te - što mi je bilo najvažnije - dobiti nekakav koristan savjet kako preživjeti. Neopisivo me frustriralo što su baš svi izgovarali istu rečenicu - opusti se i uživaj. No tek gore, na plavom nebu, shvatio sam o čemu govore.

Pogledajte video

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg