Ne volim sjediti u kafićima oko Cibonine dvorane, nemam mira, jer stalno netko dolazi, pozdravlja se, komentira, igrači se nećkaju ući kad me vide, a i klupska oporba koja se tu vrti, pa da ne rušim promet “kuće”, najviše se volim opustiti u kafiću pokraj stana - smije se Velimir Perasović , trener Cibone i igrač najzlatnije generacije splitske Jugoplastike, trostruki klupski prvak Europe ‘89., ‘90. i ‘91. te proslavljeni igrač jugoslavenske i hrvatske reprezentacije - osvajač srebrne medalje na Olimpijadi ‘92., prvak svijeta ‘90. i Europe ‘91., pet puta najbolji strijelac španjolskog prvenstva.
Gordonova nesebičnost
- Nisam mrgud ili strogi trener, ali volim na miru popit’ kavu - kaže. Iako najvažnija karika igre Jugoplastike i reprezentacije, Perasović nikad nije bio isturen. Tiha radilica, ljubimac velikog maga Bože Maljkovića. Anegdota kaže kako je Maljković, tada već na klupi Barcelone u utakmici s Jugoplastikom, uputio tijekom utakmice savjet Perasoviću. Samozatajan, kada smo se dogovarali za razgovor, kazao je da će biti u trenirci radi lakšeg prepoznavanja.
Udobno zavaljeni u kafiću, hvatamo proljetne zrake sunca, a za okolnim je stolovima tema još nesretnih 0,6 sekundi u kojima je Cibona izgubila titulu prvaka NLB lige, što bi joj nakon 23 godina i osvajanja Kupa pobjednika Kupova 1987. bio prvi veliki trofej.
- Nikad nisam ovako izgubio važnu utakmicu - kaže o tih šest desetinki koje su postale vječnost. - No, sportaš je jak koliko se brzo može oporaviti od takvog šoka. Što reći, znam da će nas takav poraz još dugo buditi iz sna - priznaje.
Je li ovo trauma?
- Ne bih rekao trauma, ali je šokantno, deprimirajuće i frustrirajuće. S obzirom kakva nam je bila sezona, s problemima u klubu koji nisu imali veze s košarkom, ozljedama ključnih igrača, Amerikanac Gordon ostao je samo zato što je htio pomoći u završnici sezone, u stalnom ozračju štrajka zbog neisplaćenih obveza, onda vam je još više žao.
No, Cibona je i u Euroligi ove sezone gubila utakmice u zadnjim trenucima.
- To se tako čini. Napravljena je analiza koja pokazuje da je omjer pobjeda i poraza, u zadnjim trenucima utakmice, sličan. No, moramo priznati da smo gubili utakmice zbog manjka kvalitete u odnosu na suparničke klubove u završnici Eurolige, iako smo tada igrali iznad naših mogućnosti.
Zahvalnost Boži
Jeste li se ovih dana čuli s vašim nekadašnjim trenerom Božom Maljkovićem?
- Nisam. Ne znam što bi mi rekao, možda slično što i ja vama - teško je kad ovako izgubiš, ali još je utakmica i utakmica pred nama. Nema predaje. Maljković je i na mene i cijelu generaciju igrača Jugoplastike ostavio neizbrisiv trag. On je uveo kriterij “spartanskog” rada. I sve što me je i kao igrača i danas trenera u karijeri vodilo bio je taj način rada. Božo Maljković je odredio moju karijeru. Zahvalan sam mu zbog toga. Njegov način rada je bio uspješan, a Jugoplastika je tome dokaz.
Kako je Maljković uspio vama u Splitu, južnjacima nemirna mentaliteta, nametnuti “spartanski” rad?
- Nisu to svi prihvatili odmah. Ali shvatili smo da je to ključ uspjeha! Znao nam je prići s prave strane, odmjeriti naš mentalitet južnjaka i dozirati disciplinu u treningu i utakmici. A i tada tamo nisu igrali samo Dalmatinci, nego su Ivanović, Sretenović, Pavičević i Savić bili šlag na tu našu - Kukoč, Rađa, Sobin i ja - tortu. Nakon lepršave Cibone i nadahnutog Dražena, naslijedili smo ih mi sa svojom disciplinom i “motom” Tonija Kukoča. Bili smo strašna škvadra. Nakon treninga smo svi, osim Kukoča, ostajali i još samostalno radili, natjecali se.
Kukoč najbolji od svih
Zašto Kukoč nije ostajao? Nije mu trebalo ili mu se nije dalo?
- Pa nije mu ni trebalo. On je, mada se mnogi neće složiti, najbolji hrvatski košarkaš svih vremena. On je bio izuzetan igrač koji je to potvrdio i silnim trofejima - trostruki prvak Europe i trostruki prvak NBA, prvak svijeta i Europe! Naravno, da su tu i Dražen i Krešo Čosić i mnogi drugi, ali ipak biram Tonija. Doduše, karizma Dražena Petrovića je veća. On je ikona. Jedno od najdražih postignuća moje karijere je to što sam igrao s obojicom.
Zaigrao sa svojim idolima
Kad ste počinjali, košarka je ovdje bila top-sport.
- To su druga vremena. Teško je to uspoređivati. Košarkaši su bili osvajači titula. Svi smo željeli biti nogometaši ili košarkaši. I ja sam u svom Stobreču, kao i svi, prvo krenuo na nogomet, ali ubrzo sam se prebacio na košarku i zbog visine, ali i enormne popularnosti koju je imala. Trenirati košarku je bilo prestižno, a ne povlačenje na rezervni položaj. Skansi, Šolman, Plećaš, Čosić, Dalipagić su bili izvanzemaljci. Biti s njima ili igrati protiv njih bila je čast svakom mladom igraču. A s nekima od njih sam igrao. Veliki je poticaj mladom igraču kada ima priliku igrati sa svojim idolima.
U Jugoplastici su igrali igrači iz cijele bivše Jugoslavije. Je li tih godina, krajem 80-ih i početkom 90-ih, kada su “Žuti” bila na vrhuncu, bilo među vama nekih nacionalnih sukoba, s obzirom na tadašnju političku situaciju u zemlji?
- Ne, političkih ili nacionalnih sukoba nije bilo. Bili smo prijatelji. Mi smo recimo igrali velike derbije i sa Cibonom i sa Zadrom, ali iako je bilo igrača odasvud, i zbog te atmosfere suparništva, slatko nam je bilo dobiti Partizan i Zvezdu. Ali pobijediti Cibonu s onim sjajnim igračima koje je imala bio je užitak. Osjećali smo da se i politika premješta na tribine, ali nismo podlegli koliko se to možda čini. No, živjeli smo u tom okruženju i na nas je djelovalo to. Sjećam se - idemo na trening, a odjednom zamračenje, uzbuna. Ne osjećaš se ugodno. Vidiš da ljudima druge stvari postaju važnije.
I onda su iz Splita otišli Savić, Sretenović, Pavičević...
- Da sam ja igrao u Srbiji, možda bih otišao i prije. U tim situacijama logično je da želiš biti doma. Svašta se govorilo o njihovom odlasku. Puno izmišljotina. No, dan prije nego je otišao Luka Pavičević je bio kod mene u stanu i cijelu noć smo razgovarali. Plakao je što mora ići. Tražio da ga razumijem, objašnjavao. I razumijem ga. I ja sam plakao. Ne volim te priče da su otišli bez pozdrava.
Tijekom Europskog prvenstva 1991. godine u Rimu već su počeli sukobi, rat u Sloveniji, Jure Zdovc je odbio igrati u finalu.
- Svi smo ga razumjeli. Nitko, koliko se sjećam, nije rekao ni riječ negodovanja. I mi, hrvatski igrači, zvali smo u Zagreb i pitali trebamo li igrati. Bilo smo spremni odustati. No, rekli su da igramo i igrali smo. Osvojli smo titulu. No, imali smo čudan osjećaj. Znali smo, iako o tome nismo razgovarali, da je to kraj. Šutjeli smo, ali smo znali. No, nije bilo tenzija među hrvatskim i srpskim igračima. Nitko među nama nije ni tada, a pogotovo sada u neprijateljskim odnosima. No, vremena su bila takva. Nikome nije bilo lako.
Bojkot himne agresora
Na prvenstvu Europe ‘95. u Ateni napustili ste postolje kad je u čast prvaka, Srbije, trebala svirati himna.
- To je bila spontana gesta koja se uklapala u ondašnju situaciju. Nije bilo direktive. Nismo to dogovarali unaprijed. Netko je predložio, a ostali bez puno priče prihvatili. Bila su takva vremena. Rat, razaranje, nepravda koju smo osjećali. Ne krivim za to te košarkaše, ali znamo kako smo se osjećali u ratu, kada su nam bliski ljudi bili u opasnosti.
Kako ste se nosili sa slavom, jer tri puta biti zaredom prvak Europe je velika stvar.
- Naravno da mi je godilo. Teško je naći onoga kojem to ne godi, ali nisam od onih koji će se razmetati. Možda je zato dobro da smo to ostvarili u Splitu. Bili smo popularniji izvan Splita nego u Splitu. U Splitu smo se odmorili od popularnosti, jer nas tada nisu zarezivali. Tamo su nas slavili najmanje, a to mi je odgovaralo jer sam imao mira. Split je specifična sredina. Sada te naše titule više cijene nego kada smo ih osvojili. Što znači biti trostruki prvak Europe osjetio sam tek kada sam došao igrati u Španjolsku. To su toliko napominjali kada su govorili o meni da sam se čak i prepao vlastite važnosti.
Neki su skloni reći da je tragičnom pogibijom Dražena Petrovića počeo i kraj hrvatske košarke.
- To je svakako utjecalo, ali ima tu još faktora. Promijenile su se stvari. Drugi su se počeli razvijati, a mi stagnirati. Drugi su ulagali, a mi ne toliko. Mislili smo da može ići na rutinu. Onda su drugi postali bogatiji, a mi osiromašili. Jedan od razloga je bio da se naša generacija umorila. Postalo je teško motivirati igrače koji su godinama bili u stalnom pogonu. Ne zaboravite, mi smo nakon Olimpijade u Barceloni osvojili još dva puta broncu, a onda je došla suša. Nije se pad dogodio preko noći. No, nije hrvatska košarka nestala. Mislim da je sada stasala generacija koja bi mogla već na Svjetskom prvenstvu u Turskoj vratiti poljuljani sjaj.
Imate li ambicija postati izbornik?
- Svaki trener želi voditi reprezentaciju svoje zemlje. Tako i ja. No, klima trenutno nije dobra. Meni je bitan napredak i interes hrvatske košarke. Izbornik može biti tko god hoće, ako je uspješan. Tako je i s igračima. Ako neki Amerikanac ili stranac ima volju igrati za Hrvatsku i to zaslužuje, ne vidim problema da mu se da državljanstvo. Rusi su postali prvaci Europe zahvaljujući naturaliziranom igraču i treneru. Tko to sada spominje. Nitko! Svi broje to zlato za Rusiju.
Bolje mišljenje o Radiću
Je li problem u Savezu?
- Pa, da i oko Saveza. Ali mislim da Danko Radić solidno radi. On sigurno želi dobro našoj košarci. O njemu imam mnogo bolje mišljenje nego prije par godina. Možda bi tu bilo mjesta i za neke ljude iz tih prošlih zlatnih generacija.
Niste se okušali u NBA.
- Ne razmišljam o tome. Imao sam dobru i zadovoljavajuću igračku karijeru.
Neki kažu da ne možemo računati na veliki rezultat jer nemamo NBA igrača.
- To uopće nije kriterij. NBA i europska košarka su različite. Europska košarka je odgovornija nego NBA. Kvaliteta je na strani NBA, ali način na koji se igra u Europi je bolji.
Ostajete li u Ciboni?
- Ne znam, ali pod ovakvim uvjetima kakve smo imali ovu sezonu više nikad ne bih volio raditi. Ne mogu raditi s igračima koji su stalno na rubu štrajka, nezadovoljni, nemotivirani, ako plaća kasni, ako vas u radu ometaju stvari koje s vama nemaju izravne veze. Nastavi li se ovako, svakome će biti nesnosno raditi.
'Mladih talenata je manje, a sve ranije idu igrati van'
Kako gledate na to da je sada Jugoplastika, tj. Split, praktički u Drugoj ligi?
- To se može dogoditi Ciboni za godinu-dvije, ili Zadru.
Zašto?
- Najkraći odgovor je nedostatak novca i košarkaške baze. No, kada gledam 16.000 ljudi u Areni, mogu reći da su se zaželjeli košarke, ali im nešto moramo dati zauzvrat. Naši ljudi vole košarku, no navikli su na trofeje. Mene duša boli kada sam vidio da je na utakmicu s Barcelonom, trenutno najboljom momčadi Europe i jednom od najboljih “ever” bila poluprazna dvorana. Očito i mi iz košarke ne radimo dobro, osobito na propagandi. Ovo ludilo koje je u dva dana zahvatilo Zagreb treba iskoristiti, a ne pustiti da opet zamre.
Je li stvar samo u novcu?
- Novac je ključan, ali ima tu još stvari. U bivšoj Jugoslaviji košarka je bila popularna, igračka baza velika. Sada mi u Hrvatskoj možemo godišnje računati na 10-ak novih mladih igrača. U Srbiji nešto više, u Sloveniji i manje. A prije igrači nisu smjeli ići van do svoje 28. godine! Što mislite da Cibona ima na raspolaganju sve najbolje igrače koji su je napustili zadnjih godina! Danas vam igrači ne žele potpisivati ugovore na više od godinu-dvije. Cibona sada ima pod ugovorom samo tri igrača! Kada smo mi harali, košarka je bila popularna u 5, 6 zemalja, a sada se igra dobro u 20-ak. Cibona, a Split i Zadar osobito nisu financijski u situaciji da naprave momčad kakvu bi htjeli. Igrači sve mlađi odlaze van.
Koliko bi bilo dosta?
- Već s proračunom od dva milijuna eura može se računati na pristojan europski rezultat. Ako recimo u Split sada netko uloži toliko, oni bi za koju godinu mogli biti među najboljima u Europi. Danas smo financijski od 15. do 50. mjesta u Europi, to su klubovi koji na ugovore mogu potrošiti do 200 tisuća eura, i to sve teže, a natječemo se s klubovima koji jednog igrača plaćaju milijun-dva eura. Trebali smo dovesti Robertsa, ali nismo ga mogli platiti i otišao je u Partizan. Da smo ga mi imali...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....