IDIS TURATO

VELIKA ISPOVIJEST UGLEDNOG ARHITEKTA 'Ljudi i tvrtke u nas rado skrivaju svoje bogatstvo'

Slavni arhitekt govori o svom poslu, odnosu s naručiteljima poslova, svojim uzorima i učiteljima, svom neobičnom imenu...
 Tea Cimaš/CROPIX

Idis Turato je kreator. Arhitekt. Ne projektira samo kuće nego stvara i ugodnu atmosferu u njima i oko njih. Turato gradi zdanja budućnosti na temelju baštine i tradicije. Dva je puta nominiran za uglednu europsku arhitektonsku nagradu “Mies van der Rohe”. Nije je dobio, ali izgledno je, hoće. Prije šest godina jedan od najuglednijih svjetskih periodika arhitekture, japanski GA Document, objavio je 23 projekta najznačajnijih arhitekata današnjice. Među njima je Idis Turato i partner mu Saša Randić s projektom zgrade Adris grupe. Predgovor Monografiji studija ‘Randić-Turato’ napisao je guru svjetske arhitekture, profesor Kenneth Frampton... Obitelj Turato je prije 500 godina došla u Hrvatsku iz Venecije. Idisov djed, otac i stric su arhitekti. Idis Turato je rođen i živi u Rijeci, profesor je na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Supruga Lada je Splićanka, arhitektica, imaju kćer Noru. Jedini je Idis kojeg poznajem... Što znači ime Idis?

- Vidim da vas zanima moje ime...

Novi slojevi

Naravno, pa vrlo je rijetko. Idis...

- Kršten sam: Nikola. Ali, Idis mi je pravo ime. Kad sam bio mali dječak, htio sam ga promijeniti... Imao sam 7, 8 godina. Svi drugi se zovu Petar, Boris, Marko, Ivan, Želimir... a ja - Idis. To mi je bila trauma, tada. Danas mi se jako sviđa moje ime - Idis.

Idis, magistrirali ste na ‘graditeljskom naslijeđu’, na baštini...

- Svi su u obitelji - arhitekti. Znao sam puno o arhitekturi. Odlučio sam biti prakticirajući arhitekt, ali i ostati u znanosti, što znači razmišljati o tome što radim. Praksa je odlična, jer kroz nju imam direktni odnos s okolinom. Međutim, to može prijeći u maniru, što bi bilo loše. Vrlo rano sam shvatio da, paralelno s praksom, moram povremeno otići u ‘klauzuru’, kao u neki samostan, pa razmišljati, analizirati i pisati o tome što radim ili što ću raditi.

Naša graditeljska baština je bogata...

- Je, ali meni povijest ne treba da bih se ja na nju direktno nastavljao nego da bih učio od nje i stavljao svoj novi sloj na nju, na povijest hrvatskoga graditeljstva. Nadam se da će i na moju arhitekturu jednom netko stavljati - daljnji sloj. Dioklecijanova palača je najbolji primjer kako se nešto što je bila palača, vila za velikog imperatora - transponira u grad, u Split.

Možete li se odmaknuti i gledati s neke ‘udaljenosti’ vlastiti projekt?

- Stalno tako radim.To je autokontrola, autoinspekcija. Promatram sebe - izvana, kao da gledam tuđi rad. Jest teško, ali daje sjajan rezultat.

Jesmo li mi još uvijek u vremenu tranzicije?

- Mislim da više nismo. 90-e su bile tranzicija. Mi danas živimo u globalnom svijetu, u novom svijetu.

Što znači vaša knjiga ‘In between the systems’?

- To je moj prvi projekt na Venecijanskom festivalu arhitekture koji govori o gradovima, o državama koje sve više slabe u novoj strukturi svijeta pa globalna moć, vezana uz kapital i medije, ima kudikamo veću snagu nego pojedine ‘lokalne države’. Oduvijek smo mi negdje ‘in between’, između. U političkom smislu, u ekonomskom smislu... Moj grad Rijeka ima takav položaj, a i ja sam neka osoba ‘in between’. Sve što radim je, zapravo, ‘između’... Mi nismo kao Holandezi koji ekstenzivno rade na ravnom teritoriju pa grade nove gradove. Mi uvijek radimo nešto između povijesti i novoga, između utopije i neke glupe pragme.

Mi smo zemlja ‘in between’?

- Da, jesmo. Ja mislim da je to silno dobro, iako znam da se neki neće složiti s tim. Naš život je ‘in between’. Nikada ne možete biti sigurni da nešto apsolutno vrijedi i valja pa tumarate po raznim stranama. I arhitektura je ‘između’, ona se dešava u odnosu unutarnjeg i vanjskog prostora, između ‘gore’ i ‘dolje’, između svjetla i tame...

Pokazivanje moći

Japanski ugledni časopis GA Documents stavio vas je među najbolje na svijetu... Vas i Sašu Randića.

- Dva puta, čak. Prvi put za Osnovnu školu Veli vrh u Puli, a drugi put za zgradu Adria grupe u Zagrebu koja nije nikada realizirana. Japanci su to međutim procijenili izvrsnim projektom. Ne možeš Japancima reći: molim te, daj me objavi... Za njih projekt ili valja ili ne valja. To je jedini kriterij. Uz naš, predstavljeni su projekti vrhunskih svjetskih arhitekata: Fostera, Piana, Koolhaasa, Zahe Hadid, Gehryja, Libeskinda... To je zaista veliko priznanje.

Zašto nije ostvaren vaš nagrađeni projekt za Adria grupu?

- Možda je tadašnja uprava firme, koja je tada selila u Kanfanar, željela nešto skromniju zgradu kako ne bi previše ‘pokazivala’ svoju moć. Možda... Mislim da je Adris pogriješio napravivši prosječnu zgradu. To je strah i ‘paranoja kapitalizma’ pa ljudi i tvrtke rado skrivaju svoja bogatstva...

Napravili ste jedan most pred Rijekom...

- Vrata Jadrana. To je velika tuba kojom smo spojili dva platoa sa suprotnih strana autoceste. Most je sastavljen od tri dijela, napravljen je u Čakovcu, dopremljen kamionom i za jedan sat - smontiran. U Delnicama, za vrijeme prijevoza, pao je s kamiona, ali mu se ništa nije dogodilo samo se otkotrljao... Obrisali smo ga i stavili ponovno na kamion. Most za pješake. I danas je tamo, izvrsno funkcionira. Neno Belan snima videospotove na tom mostu...

Obitelj Turato je talijanskog porijekla?

- Mi smo Hrvati. Godine 1500. i neke moji preci su došli na Krk iz Venecije. Obitelji Turato i Pavan. I danas u Omišlju na Krku ima dosta Turata i Pavana. Moj tata je rodom iz Omišlja, a mama sa Sušaka. Postali smo tipična fiumansko-sušačka obitelj.

Snaga medija i kapitala

Živimo li sada u - novom vremenu? Sve se vidi, sve se zna... o cijelom svijetu...

- Da, u potpuno novom. Iskreno mislim da su mediji najvažniji generator tog drugačijeg stanja, dobrog i lošeg. Mediji i globalne sile, uz kapital koji ne poznaje granice niti nacije vladaju svijetom. Možemo istovremeno, u nekoliko sekundi, uložiti sredstva u Egipat, Tadžikistan, Južnu Koreju ili u - Rijeku ili poslati vijest na Sjeverni pol i u Južnu Ameriku... To je transnacionalna snaga medija i kapitala. Zahvaljujući medijima ljudi znaju sve i imaju privid da mogu sve. To stvara neravnotežu snaga i, uz to, kontinuiranu laganu paranoju. Stvara se privid kako individua može sve. Izgubili smo vjeru u bilo šta. Danas ljudi vjeruju samo u novac, a u novac ne možeš vjerovati... Možeš vjerovati u Boga, u nešto apstraktno, u neki simbol. Ni u arhitekturi ne znamo u što vjerujemo. Prije sto godina smo vjerovali Le Corbusieru, Mies van der Roheu... Kome danas vjerujemo? Arhitektura je postala roba. Možda je arhitektura neka dodana vrijednost? To je novi pogled na stvarnost. U svemu. Jutarnji list, na primjer, ima tri puta veću moć nego ikoja druga snaga... Ozbiljno vam to govorim. Mediji su puno jači od političara. Političari se prilagođavaju medijima.

Znači da ni stvarnost - nije stvarnost?

- To ste jako lijepo kazali.

Stvoren je novi društveni sloj, u svijetu, a i kod nas: uspješni arhitekti...

- Mogu govoriti o sebi. Ja zaista imam - ideale. Ja vjerujem u nešto. Arhitekt je školovan vjerovati u nešto. Nismo odgajani da ‘muljamo’. Ne znam arhitekta koji je školovan da bi ‘trapulao’, postavljao zamke. Mi želimo ljudima bolje. Stoga smatram da je Zakon o legalizaciji bespravne gradnje veliki šamar mojoj struci. Kako je moguće da sve što se nelegalno izgradilo bude jednim pismom, jednim zakonom, legalizirano?

Trauma legalizacije

Zašto je to napravljeno?

- Zašto? Kako bi se skupila lova, da se riješi katastar i srede vlasnički odnosi. Hrvatska mora ulaskom u Europsku uniju urediti gruntovni i katastarski kaos. Jednom aero-foto snimkom našeg teritorija legalizirano je sve. Sve ono što je - nelegalno. To je trauma. Kako da studentima pričam o urbanizmu kada je Vir Vir, kada je Rogoznica Rogoznica, kada je Čiovo Čiovo. Pogledajte gradnju u tim mjestima... To je naša slika. Arhitektura i urbanizam su istinit odraz našeg društva. Arhitekt nikad ne želi napraviti lošu kuću. Mi ne možemo manipulirati. Neke druge struke imaju takvu mogućnost... Arhitekt može biti netalentiran, ali ne može namjerno raditi loše.

Kuća koja lebdi

Projektirali ste jednu od najljepših kuća u nas: Nest and Cave u Voloskom...

- To je privatna kuća jedne obitelji. Dogodio se spoj arhitekta i pametnog naručitelja. Investitor je vrlo inteligentan, informiran i dobro školovan. Za dobru arhitekturu je potrebno dvoje ljudi, minimalno. Arhitekt je nužan, ali ne i dovoljan za ostvarenje vrhunskog djela. Taj čovjek, vlasnik Gnijezda i špilje, imao je dva zahtjeva. Prvo, želi imati privatnu kuću, ali ga je strah živjeti u individualnoj obiteljskoj kući. Drugo, želi imati pogled na more. Tako je nastala ta ‘špilja’ koja ga štiti i to ‘gnijezdo’ koje je iznad nje. Kuća je, zapravo, zaokrenuta slojnica. Gornji dio kuće ‘lebdi’, on je sloboda, ptica, pogled, a ono dole je ‘špilja’, zaštita, introvertiranost. Na toj kontradiktornosti nastala je kuća. Upravo me je strah koliko je taj projekt dobar. Dogodio se i simbol: dijete se rodilo tom čovjeku i ženi točno na dan kad su se uselili.

Naručitelj može biti i protivnik?

- Da. Ne može se graditi privatnu kuću s naručiteljem s kojim se ne razumijete. To bi bilo perverzno. Ako nešto takvo osjetim, ja se povučem ili odustanem. Ne mogu raditi ako nemam pozitivnu emociju i slobodu.

Vi, zapravo, dizajnirate svoje kuće?

- I da i ne. Ja zaista razmišiljam o tome kako mora izgledati kuća. Dizajn je samo potvrda mojih teza. Nije to dizajn bez smisla i osjećaja.

Boja kuće je bitna? Vaša velika Crvena kuća u predgrađu Rijeke...

- Meni je jedna od najljepših kuća Casa Malaparte na otoku Capriju koju je sam veliki pjesnik projektirao. Također je crvena, na jednoj stijeni je. Moja u Rijeci je jako crvena, Malaparteova je zemljano crvena. Da, boja je važna.

Zašto se fasade gradskih kuća i urbanih vila ne oboje u življe boje?

- Ima toga u Veneciji. Ona crvena, ‘rosso veneziano’, je predivna. To je jedna od najljepših boja u arhitekturi. Ja bih sve kuće najradije obojio u tu nijansu crvene.

Svjetlost? Kuće su drugačije noću, drugačije danju...

- Svjetlo je element radi kojeg je arhitektura - nepotrošiva. Gravitacija i svjetlo su dva elementa zbog kojih arhitektura ne može umrijeti. Uz pomoć fizike i svjetla stvaram prostor. Svjetlo je potpuno apstraktno, a zapravo ga tjelesno osjećate. Svjetlo je alat s kojim arhitekt radi. Fantastičan alat. Bit arhitekture je upravo u tome: kako svjetlo puštaš, kako ga otvaraš, kako ga zatvaraš. Danje svjetlo je uzvišeno. Noć i lampadine su drugačiji sloj... koji također može biti predivan. Ali dan... to je prava igra svjetla. Materijal i svjetlo je sve što arhitekt ima, sve što mu treba. Ostalo je - misao i talent.

Projektirate interijere svojih zgrada i kuća?

- Uvijek. Kad radim kuću, ja ne dijelim interijer od arhitekture. To je tek zajedno jedno tijelo. Poput ljudskog tijela kojem su svi organi važni, čak i nokti i madeži... Odjeliti interijer od konstrukcije je tek marketinški trik.

Projektirali ste i crkvene prostore... Na Trsatu... Kako je raditi za Crkvu?

- Nije isto raditi za franjevce i za Crkvu, tako bih rekao. Franjevci su predivni. Moje iskustvo s fra Serafinom Sobolom na Trsatu je izvanredno. Volio bih da mogu stalno imati takve projekte. Napravio sam Pastoralni centar na Trsatu. Napravili smo ‘društveni pomak’ i otvorili franjevački samostan, porušili zid koji je tamo stajao stoljećima. Napravili veliki trg, novi javni prostor. Fra Serafin je shvatio suvremeno doba pa u crkveni prostor ne ulaze samo vjernici, nego svi. Serafin mi je rekao: Idis, želim da ljudi dođu kod mene... Tamo se sada događaju koncerti, pjesničke večeri. To je sada Public Space. Ljudi s djecom šetaju, mame razgovaraju, svi su radosni... I ja.

Čisti adrenalin

Uzbuđuje vas arhitektura? Osjećate li adrenalin?

- Pa to i jest to zbog čega se ja bavim arhitekturom. Mogu samo zahvaliti Bogu što mi još i plate za to što radim. Sad radim hotel na Preluci pa odem sam na tu gradnju, nedjeljom ujutro... To je čisti adrenalin. Gledam svoj projekt koji raste... To je nenadoknadiv osjećaj. Tu, na Malom Lošinju, završavam Muzej Apoksiomena. Maloprije sam bio tamo. Muzej je gotov za tri tjedna. Ne znam kad će ga službeno otvoriti, jer Apoksiomen nije sada u Hrvatskoj...

Arhitekt Igor Emili i slikar Oton Gliha... su vaši učitelji?

- Presudno su utjecali na mene. Mene ne bi bilo bez Otona Glihe i Igora Emilija. Gliha je bio tatin prijatelj. On me naučio da kad vidim zid - vidim crtu, a kad crtam crtu - vidim zid. Družio sam se s Glihom dok sam studirao u Zagrebu. Rastumačio mi je odnos pejzaža i arhitekture i transponiranje prirode u apstrakciju. Tada sam sve shvatio... Igor Emili me zarazio kamenom u arhitekturi. Ja sam u arhitekturu ušao preko mediteranske arhitekture. Ja nisam, na početku, znao za Mies van der Rohea i Le Corbusiera, ja sam znao za Otona Glihu i Igora Emilija, za gromače i Uvalu Scott.

Muzika je sve

Temeljna dimenzija vašeg umijeća, umjetnosti i znanosti je - prostor...

- Je. Hrvatska je meni kao jedan - dobar grad. Toliko je mala. Moj grad je Spli-Ri-Za. Split, Rijeka, Zagreb. Kad spojite ta tri grada, ta tri mentaliteta, ta tri ambijenta, ta tri prostora - dobijete fantastičan grad. Onda mu dodate i onaj ravni dio Slavonije. To je moj Genijalni grad. Zahvaljujući medijima, infrastrukturi i prometu mi više ne moramo živjeti unutar jednoga grada. To sve zajedno je jedan ‘Non-stop City’ s različitim emocijama, temperamentima, mirisima i svjetlima. Istra, Rijeka, Gorski Kotar, Zagreb, to su krasni ambijenti kojima prolazite kao kroz divne sobe u jednom baroknom dvorcu. Izjuriš automobilom iz Svetog Roka i nađeš se u savršenom ambijentu, u drugoj sobi. To je moja Hrvatska.

Imate li osjećaj da danas živimo, zapravo, u budućnosti?

- Imam. Predivno je živjeti sada, privilegirani smo. Ali to je istovremeno i opasno...

Pišete dnevnik... to je vaš ventil?

- To se sada zove blog, ali je zapravo moj dnevnik. Pišem nekoliko godina. Vrlo iskren dnevnik. Tu je čitava povijest moje ‘bolesti’... hahaaa.

Arhitekt stvara djela koja često traju stoljećima... Osjećate tu posebnu moć?

- Ne. Moć me ne zanima. Nije mi cilj vladati. Ja uživam raditi.

Napravili ste koju grešku?

- Normalno. Svakodnevno i kontinuirano radim greške. Većina arhitekata to ne želi priznati...

Kad projektirate i razmišljate, svira glazba u vašem studiju?

- Da. Meni je glazba - sve. Muziku ne slušam samo kad spavam. Vikendom i sviram, ali ne javno, s prijateljima iz škole.

Vrlo ste komunikativna osoba. Volite ljude?

- Da, volim. Ekstrovert sam. Ali, ne volim zločeste, tašte i glupe. Njim bacam ća... taj čas. Zacijelo ima ljudi koje ne vole mene. Ali, s tim se mirim...

Što, onda, znači Idis?

- To zaista ne znam. Mama Ida i tata Darko su mi ga darovali. Nisu mi rekli zašto.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:02