Twickenham Studios na zapadnom rubu Londona djeluje zapušteno. Možda zbog toga što je dan tužan i siv, s upornim mlazom kiše, a možda i zato što očekujem da će filmski studio u kojem su nastali neki od najvećih klasika imati barem djelić holivudske atmosfere. No, kako će me uskoro podsjetiti moja sugovornica, gluma je težak rad, stoga i Twickenham ima sva obilježja radnog mjesta. Iza visokih zidova te tvornice filmova, gradilišta spektakla, dočekuje me jedna od najvećih glumica svih vremena.
Vanessa Redgrave je filmska diva, iako bi je taj epitet vjerojatno naljutio, baš kao što je ljuti kada se njezinu obitelj opisuje kao dinastiju. Ipak, i jedno i drugo je točno. Sedamdesetosmogodišnja britanska glumica jedina je koja je osvojila sve vodeće nagrade struke, među njima su Oscar, Emmy, Tony, Zlatni globus, Screen Actors Guild i nagrada na festivalu u Cannesu.
Za njena ostvarenja ponuđeno joj je najviše odlikovanje kraljice, no Vanessa Redgrave nikada nije postala Dame Vanessa poput svoje kolegice Dame Judi Dench, jer je odbila kraljičino odlikovanje. Britanci se nisu osobito šokirali takvim nedostatkom poštovanja prema monarhu, jer Redgrave je poznata kao antiestablišment, toliko da mi je njeni poznanici opisuju kao “komunisticu”. Desetljeća javne kritike političkih poteza - uključujući probleme Palestine i rat u Iraku - Vanessu Redgrave stavili su izvan kategorije nacionalnih ljubimica poput ranije spomenute Judi Dench, domaćoj publici najpoznatije po ulozi šefice Jamesa Bonda, moćne M. Vanessa Redgrave je isuviše oštra, neposredna, beskompromisna i buntovna da bi bila ičija ljubimica.
“Zašto govorite da vam je žao? To nije istina. Nemojte biti pristojni”, govori mi odmah na početku kada na njezin komentar da je nedavno imala infarkt pristojno kažem da mi je žao. Redgrave, koja je poznata i po tome da vrlo rijetko i vrlo nerado daje intervjue - ne podnosi kurtoaziju i površnost, na svako pitanje odgovara potpitanjem, što me podsjeća na komentar koji je dala kolegi iz The Timesa - ne voli intervjue jer ona želi biti ta koja postavlja pitanja.
Otac i muž biseksualci
Redgrave ne voli razgovarati o svojoj obitelji, tema je to kojoj pristupa oprezno i površno, što ne čudi. Od mnogih drama u kojima je glumila, uključujući one svog omiljenog autora Shakespearea, najteža je njena vlastita. Godine 2009. od ozljeda zadobivenih na skijanju sa samo 45 godina umrla je njena kći Natasha Richardson. Nekoliko mjeseci poslije Redgrave je izgubila sestru i brata. I prije velikih životnih tragedija, Redgrave je upoznala patnju. Prvi muž ju je ostavio zbog glumice Jeanne Moreau. Tek kada je obolio od side u javnosti je priznao da je biseksualac, baš kao što je bio i Redgravein otac Sir Michael Redgrave.
Natasha Richardson
Publika se prvi put susrela s Vanessom Redgrave samo nekoliko sati nakon što je rođena. “Dame i gospodo, danas je rođena velika glumica, Laertova kćer!”, na pozornici je izgovorio Laurence Olivier u pauzi izvedbe “Hamleta” u londonskom kazalištu Old Vic, objavivši rođenje kćeri svog kolege Sir Michaela Redgrave, koji je te večeri igrao Laerta, i njegove supruge Rachel Kempson.
Do danas je obitelj dala šest generacija velikih glumaca, od kojih su, uz Vanessu, najpoznatiji njezini roditelji te kćeri Joely i Natasha Richardson. Suprug pokojne Natashe je slavni britanski glumac Liam Neeson. Netrpeljivost koju Redgrave pokazuje pri spomenu na riječ “dinastija” je razumljiva jer podrazumijeva nasljedstvo. “Sve što su članovi ove obitelji postigli, postigli su napornim radom. Vrlo napornim radom”, govori mi. I naš susret dogodio se u pauzi posla; ne dočekuje me u izdanju filmske dive, nego filmske radnice, odjevena u debelu iznošenu vestu i čizme Uggs, sijede kose nemarno začešljane u rep. Je li postojao neki drugi put za nju, kojoj je neposredno nakon što je ugledala ovaj svijet veliki Laurence Olivier prorekao sudbinu “velike glumice”. “Htjela sam biti plesačica. Trenirala sam balet od pete do četrnaeste godine, kada su mi rekli da moram prestati jer sam padala u nesvijest. Doktor je rekao da moram prestati jer su probe prenaporne za mene. Uzmite u obzir da je to bilo davno. Mojim roditeljima nitko nije savjetovao da mi daju vitamine. Tada nismo imali vitamine, bilo je ratno doba. Tako da sam prekinula s baletom, što bih vjerojatno ionako morala učiniti jer sam bila previsoka za klasični balet”, kaže.
Više od stotinu filmova
Na sreću njenih obožavatelja koji su je gledali u sjajnim filmskim ostvarenjima: “Julia”, za koji je dobila Oscara, “Isadora”, “Bostonians” i “Howards End” koji su joj donijeli nominacije za Oscara, “Gospođa Dalloway”… Nemoguće je nabrojati sva filmska ostvarenja u njezinoj senzacionalnoj karijeri s više od stotinu snimljenih filmova i legendarnim kazališnim izvedbama diljem svijeta.
Pitam je li činjenica da je odrastala u ratnom Londonu utjecala na njezinu cjeloživotnu empatiju prema žrtvama rata i ostalih političkih nepravdi. “Da, svakako. Moji roditelji i svi koje sam ikada upoznala protive se ratu. Nikada nisam upoznala nekoga tko voli rat. Jeste li vi”, pita me. Njezin glas je dubok, glatke dikcije kakvu imaju samo oni koji su život proveli na sceni. Njezin pogled je dubok, s iskričavo plavim očima punim života. Redgraveino lice je lice starice, ali ne i njezini pokreti. Vrlo visoka i vitka, ima mladenačku gestikulaciju, više buntovnu nego damsku, s dubokim stankama između dugih, promišljenih rečenica.
Gotovo u jednakoj mjeri kao po sjajnoj glumi, Redgrave je poznata po svojoj borbi za ljudska prava. Status “aktivistice” i “revolucionarke” dobila je još sedamdesetih, kada je snimila (i financirala) film “Palestinac”, što je toliko šokiralo Židove da su prosvjedovali protiv njezine nominacije za Oscara za ulogu u filmu “Julia”, snimanom iste godine.
Njezin govor na primanju Oscara ostao je zapisan u povijest: “Pozdravljam vas i izražam vam poštovanje i mislim da biste trebali biti ponosni što ste se u posljednjih nekoliko tjedana oduprli prijetnjama male skupine cionističkih huligana čije je ponašanje uvreda ugledu Židova diljem svijeta i njihovoj velikoj i herojskoj borbi protiv fašizma i opresije”.
Mnogi joj nikada nisu oprostili i u SAD-u je neki i dalje smatraju “komunisticom” te tvrde da je “protiv Židova”. Redgrave odbija govoriti o politici tako da ne uspijevam čuti njezin stav o novoizabranom šefu britanske ljevice Jeremyju Corbynu. Ljudska prava su ispred politike, kaže.
Njeno tvrdoglavo inzistiranje na tome da je politika ne zanima ne ide u prilog činjenici da se neko vrijeme intenzivno bavila politikom sa svojom Radničkom partijom, pokušavši ući u britanski parlament. Je li je obeshrabrio nedostatak uspjeha ili iskustvo, teško je reći i danas samo želi govoriti o ljudskim pravima. “Teško je reći je li me na moju uključenost u borbu za ljudska prava navela empatija, jer razlozi uključuju neke vrlo duboke stvari, no čim sam na BBC-ju čula emisiju o Deklaraciji ljudskih prava koja je, kako je Eleanor Roosevelt naglasila, Magna Carta naših vremena, no međunarodna, a ne nacionalna, to je za mene postao stalni put i kada sam pristala raditi za UNICEF, obvezala sam se staviti djecu ispred politike. Ako staviš ljudska prava, osobito prava djece, ispred politike, to mijenja sve. Ako baziraš svoja djela i svoje razmišljanje na zakonu o ljudskim pravima koji je najbolja obrana koja je do sada osnovana, onda imaš potpuno drugačije gledište od ljudi koji se bave politikom”, kaže.
Ovo su neke od tema o kojima će Vanessa Redgrave govoriti u razgovoru sa Srećkom Horvatom u programu Filozofski teatar u z agrebačkom HNK. To nije prva suradnja s domaćim projektima, poznato je da je Redgrave dugo prisutna u našoj regiji, za čije se ljude osobito zalagala tijekom rata.
Prijatelji za cijeli život
“Kada kažete da imam veze s vašom zemljom, to zvuči pomalo grandiozno. Puno je jednostavnije od toga - imam dobre prijatelje”, kaže. “Kao netko tko je preživio rat imam puno drugačiji pogled od ljudi koji nisu. I kada nekoga upoznam prvi put, odmah znam da imam prijatelja za cijeli život”, kaže Redgrave.
Vanessa Redgrave u Fažani
Prijatelj o kojem govori je Rade Šerbedžija kojeg je upoznala kao jugoslavenskoga glumca i koji je došao na njenu predstavu u Londonu. Od tada su bliski prijatelji. U kazališnom svijetu Londona Redgrave se proslavila ranih šezdesetih godina izvedbama Shakespeareovih djela. Ljubav prema Shakespeareu je konstanta Redgraveina života. Stoga je bilo znakovito kada se u ulozi kraljice Elizabete I prije nekoliko godina pojavila u filmu “Anonymous” koji obrađuje teoriju da djela koja pripisujemo Shakespeareu nije pisao glumac iz Stratford-upon-Avona nego Edward de Vere, vojvoda od Oxforda.
Možda jest, možda nije
Film njemačkog redatelja Rolanda Emmericha uzbunio je Britaniju, koja Shakespearea smatra nacionalnim blagom. Redgrave o filmu govori: “To je bilo maštovito, fascinatno putovanje. To nije prvi put da sam se susrela s tom teorijom, ali ja film vidim više kao maštovito istraživanje - što ako osoba koja je bila glumac i napisala 36 velikih predstava ustvari nije bila jedna osoba. Ja osobno ne znam kako bih to uspjela, no postoje izvanredni ljudi, pa možda i jest. Cijela je stvar bila vrlo uzbudljiva i bilo mi je drago biti dijelom toga”, govori.
Nakon sat vremena zaključujem da su u razgovoru sa zahtjevnom, preciznom, nepopustljivom Vanessom Redgrave jedine sigurne teme njezin rad i Shakespeare, kojima pristupa s vidnim entuzijazmom. Nakon što me je ispratila iz studija Twickenham, vješto se probija mrežom njegovih hodnika. Korača sigurno, opušteno. Ovdje je snimao njezin otac, njezini prijatelji, članovi njezine obitelji. Ovo je njezin teritorij...