Valentino: Ljubavna priča iz koje bi ljudi trebali učiti

ZAGREB - Veljača je 2007. i u Parizu se priprema događaj godine, oproštajna Valentinova revija. Posljednji veliki couturier povlači se iz mode, ali to još ne želi potvrditi. Razgovara s novinarkom koja mu postavlja Freudovo pitanje: što žene žele? Naravno, Valentino zna odgovor. Žele biti lijepe, kaže. Televizije dižu satelite za reportersko javljanje uživo: “Ovo je bila posljednja revija velikog Valentina”. Valentinovi krojači plaču, cijeli svjetski jet-set hrli da mu se pokloni.

Valentino ima 70 godina i među uplakanim damama koje ga grle nema Jackie Onassis , kojoj je šivao vjenčanicu i duguje joj svoju slavu. Nema ni carice Farah Pahlavi, čije su ga haljine tješile u egzilu. U gužvi koja ga okružuje, Valentino se jedva primjetno osvrće za vitkim, sijedim muškarcem koji se povremeno pojavljuje u pozadini kadra. Čovjek kojega traži je Giancarlo Giammetti, Valentinov muž, prijatelj, poslovni partner i soulmate već više od 50 godina. Valentino ga mora imati na radaru. Njihov je odnos posve asimetričan, ali i uzajaman na razini koja je jedna od najčuvanijih tajni modnoga svijeta.

U dokumentarcu “Valentino: posljednji car”, koji će biti prikazan u međunarodnoj konkurenciji na ovogodišnjem ZagrebDoxu, tu je jedinstvenu vezu otkrio novinar Vanity Faira Matt Tyrnauer. U intervjuu Charlieju Roseu priznao je da se to dogodilo slučajno. Kad je dobio dopuštenje za praćenje Valentina u posljednjoj sezoni njegove karijere, planirao je otkriti Valentina privatno, jer je dosad savršeno skrivao i svoju biografiju i svoju pravu osobnost.

“Na jednoj od proba za posljednju kolekciju slučajno sam čuo Valentinov razgovor s Giammettijem”, rekao je Tyrnauer. “Dubina na kojoj se njih dvojica razumiju, dinamika njihove veze, nešto je što nikada nisam vidio. Odlučio sam svijetu pokazati taj odnos, da ga ljudi vide i da uče iz njega.”

Šminkeri iz Via Veneto

Valentino Garavani i Giancarlo Giammetti sreli su se u rimskoj Via Veneto, početkom 60-ih. Bilo je to vrijeme La dolce vite, Italija musave djece i izmučenih radnika dizala se prema blagostanju, potpuno opčinjena Hollywoodom i američkim snom. Valentino je već bio mlada zvijezda u Rimu, s ateljeom puno raskošnijim od svoga talenta za biznis. Via Veneto bila je promenada snova. Mladi su šminkeri sjedili na terasama sa stilom skucanim s malo ili ništa novca i gledali kako kraj njih u luksuznim kabrioletima prolaze Mastroianni, Sofia Loren , Alain Delon... Giancarlo je sjedio na terasi Café de Paris, svaku večer, jer kao student nije imao ni prebijene pare, a njegov je otac u toj kavani imao otvoren račun. Malo je društvo s Valentinom zamolilo da sjedne za njegov stol jer drugdje nije bilo mjesta. Giancarlo nije znao u što se upušta dok se zaljubljivao u Valentina. Ali prvi put bio je siguran da nešto želi više od svoga zamišljenog života u kojemu je trebao biti slavni arhitekt. Slijedio je Valentina prvo na Capri, potom u Rim, u njegov svijet tila, čipke i neplaćenih dugova. “Lijepo je to tvoje brbljanje”, kaže mu Valentino u filmu dok stoje pred Café de Paris, “ali sve si krivo zapamtio.” Pokretom ruke odbacuje i Giancarla i njegovu nježnost i očito je da je to odbacivanje ritual kroz koji se njihov odnos resetira svakih nekoliko sati, gotovo pet desetljeća. Valentino Giancarla poništava s lakoćom s kojom je dan prije odbacio sve znanje svojih krojačica nezadovoljan malim detaljem na haljini koju su cijelu noć ručno šivale, jer on oko sebe ne podnosi šivaće strojeve.

“Sreli smo se preko puta, u Danaji”, tvrdi Valentino i uzalud je Giancarlovo bolje pamćenje, na kraju pristaje da su se prvi put ugledali pred kavanom Danaja.

Valentinova vizija

Giammetti je preuzeo Valentinovu tvrtku 1965. “Nisam imao smisla za biznis, ali bilo je važnije da on ostvari svoju viziju”, priča Giammetti. Za Valentinovo je carstvo ipak bilo presudno što je Giammetti preuzeo sve manje glamurozne obveze. Miran, zaštićen i slobodan, od uzbudljivih haljina koje možda i ne bi preživjele promjenu desetljeća Valentino je počeo stvarati epitome ženstvenosti, kreacije koje su lijepima činile i žene koje to nisu bile.

Od putovanja i partyja, do dokapitalizacija i marketinške strategije, Giammetti kontrolira svaki utjecaj na Valentina da bi mu očuvao mir i ne želi to prikazivati kao zaslugu. .

“Valentino je couturier, on je zapravo u službi žena i netko mora biti njemu na usluzi”, kaže Giammetti. Valentino zna da čaša od Baccarat kristala iz koje pije vodu nije pala s neba. A netko se mora pobrinuti i da poseban stručnjak svako jutro pere zube svim šestorim njegovim francuskim buldozima kao i da mu u sobi za crtanje svjetlo bude optimalno. Valentino sve to zna, ali se pravi da ne zna. A Giammetti zna da se Valentino pretvara i nikad se ne ljuti. Valentino treba Giammettija da od šest ujutro nadzire pripreme za parišku reviju, na koju on stiže pred sam početak i bjesni što ga je pred vilom čekao zeleni monovolumen, a ne crna limuzina. Na Giammettija je pala krivica i za to što Valentino nije bio siguran treba li haljina imati devet ili deset volana pa ga je unaprijed optužio za debakl cijele kolekcije. Giammetti i Valentino svađaju se na rimskom dijalektu, u pariškom slengu, na engleskom. Ali kad ga voli, Valentino s Giancarlom priča čisti, školski francuski. “Ja sam ga učio francuski”, kaže, “i svaki put kad mu se otvaram, pričam mu na tom jeziku.”

I njihovi pogledi i govor tijela odaju da samo njih dvojica znaju da su svađe i scene po kojima su poznati nužna igra, ne samo njihova. Mahanju rukama i slijeganje ramenima, silno uzrujavanje oko malih stvari, iste su velikog Valentina i umorne krojačice koja gunđa što se pet puta penje i silazi niz stepenice s balom svile jer je on neodlučan. Njihovo bespogovorno hvatanje u koštac sa životom i dirljivo dizanje nosa na taj isti život isti su kao u Fellinijevih likova, a i glazba Nina Rote prati ih kroz cijeli film. A onda dolaze trenuci kad Valentino u jutarnjoj šetnji samo Giancarlu priznaje da “se probudio s onom bijelom haljinom na želucu i da je mora napraviti”.

Ili kad mu u backstageu revije sramežljivo gura u ruku zakasnjeli božićni poklon, tanku narukvicu, i njiše se nervozan jer nije siguran hoće li se ona svidjeti Giancarlu. Kad samo njemu uputi radostan smiješak jer je prototip haljine uspio i zna da će iz nje nastati kolekcija za pamćenje. Kada mu otkriva svoje loše snove, umor i sumnju da je bio uvjerljiv pred novinarima. Giancarlo, s dvije-tri riječi, objasni da je zapravo sve u redu, kao da se od njihova prvog pogleda na terasi pred kavanom oko koje se ne mogu dogovoriti, ništa nije dogodilo. I tada imperij posljednjeg, velikog, razmetljivog cara mode pokaže svu svoju veličinu, jer stane u zagrljaj jednog čovjeka.