UZBUĐENJE U UTVRDI LJEVICE U BERLINU 'Nešto se događa'

Otprilike u ovo doba lani, krajem siječnja, ovdje je bio izvješen veliki plakat s nasmiješenim Aleksisom Ciprasom: “Pustite Grčku da izabere! Respekt prema demokraciji!”. U potpisu Die Linke, njemačka Ljevica, krajnje lijeva parlamentarna stranka. U godinu dana atmosfera se dramatično promijenila. Cipras je iznevjerio nade entuzijastičnih ljevičara, pristajući na diktat onih koji daju novac.

- Pad Sirize neuspjeh je europske ljevice, i svih nas - govori Srećko Horvat u prepunom kazalištu Volksbühne, uz frenetičan pljesak. Ovo je sada novi početak: Grčka nije mogla sama, ni Podemos ne može ništa bez podrške čitave europske ljevice, objašnjava Janis Varoufakis, bivši Ciprasov ministar financija u desecima intervjua koje je dao ovih dana. Zato su osnovali DiEM25, paneuropski pokret kojemu je cilj demokratizirati Europsku uniju prije nego što je pojedu eurobirokrati i zemlje članice izruče ekstremno desnim populistima.

Velika očekivanja

Uz uzbuđenje i velika očekivanja, pokret je predstavljen u utorak u Berlinu, u kazalištu Volksbühne. Volksbühne je utvrda moderne, intelektualne ljevice Njemačke i Europe. Tu, na trgu Rose Luxemburg, nedaleko od Alexanderplatza, u nekoliko metara su centrala Die Linke i rodna kuća Karla Liebknechta, osnivača njemačke komunističke partije, kojega će, zajedno s Rosom Luxemburg, jednog jutra 1919. pronaći ubijenog u kanalu. Od poslijepodnevnih sati nesnosna je gužva: iako se zna da će stvar biti prenošena uživo, svi žele biti tu.

“Nešto se događa, osjećam to”, govori mladić na savršenom engleskom. Uredan i ispeglan, odudara od razbarušenog ljevičarsko-hipsterskog stila koji tu prevladava. Stoji u redu za one s rezerviranim kartama, naslanjajući se na ručku kofera s kotačićima: doletio je iz Londona samo radi ovoga, i odmah se vraća. “Morao sam biti tu”. Nikada Amerikanci nisu imali tako lijevog kandidata za demokratskog predsjedničkog kandidata kao što je to Bernie Sanders, za njihove pojmove ekstremni ljevičar, slično je s Britanijom i novim šefom tamošnjih laburista, Jeremyjem Corbynom, nabraja. Grčka, Španjolska, sve su to, prema njegovom mišljenju, primjeri da je na sceni povijesni povratak ljevice. Čak i u Davosu svjetski lideri raspravljaju o krizi kapitalizma i nejednakosti!

Završio je ekonomiju, radi kao financijaš u londonskom Cityju. Što misli o Varoufakisovim ekonomskim idejama? “Slušam to što govori Varoufakis, to ima smisla. Ne možeš rezati i rezati, kad to znači da režeš potrošnju i sam sebi rušiš BDP”. Iz Litve je, ali sebe doživljava kao građanina svijeta. “Mogu biti ovdje, u Londonu, Litvi, Americi. Idem gdje mi se sviđa”. Njegovu zemlju nam često navode kao uzor, on se na to smije. “Da, na našem primjeru vidite što će vam se dogoditi ako poslušate logiku štednje”, kaže, aludirajući na to da je mala zemlja u nekoliko godina uspješnih reformi izgubila skoro četvrtinu stanovništva: svi obrazovani i mlađi otišli su u inozemstvo, ostavljajući nesretnije sugrađane da uživaju u rezultatima radikalnih reformi, koje su Litvu učinile odličnim mjestom za investicije, i lošim za život. Upadam u razgovor kad djevojka s kojom krati vrijeme u redu pred blagajnom kaže da je iz Zagreba.

‘Divne ideje’

Maja Plejić iz Kanade vratila se u Hrvatsku i sada radi u Centru za mirovne studije. Završila je faks, magistrirala političku ekonomiju i radila na Harvardu, a u Zagrebu godinu dana nitko nije odgovarao na njene molbe za posao. Čitav dan provela je na konferencijama koje su prethodile osnivanju Varoufakisovog i Horvatovog DiEM25, (Democracy in Europe Movement). “Bilo je fenomenalno, mnogo divnih ideja, svi su puni entuzijazma. Ali pitanje je što se od toga može ostvariti”, kaže.

Maja već razmišlja o tome kako bi se to što govore moglo primijeniti u Hrvatskoj. Kako operacionalizirati ideje, spustiti ih među obične ljude? U CMS-u priprema monitor nejednakosti: ako sam dobro shvatila, uz brdo statističkih pokazatelja, trebalo bi postati vidljivo kakvi su efekti neke nove mjere ili zakona. Pokrenuli ste reformu, ali kome ona koristi? Skeptična sam, jer što naša statistika uopće prati? Sve se vidi, uvjerava ona, u Hrvatskoj danas preživljava 90 posto djece s dijagnozom leukemije. “Ako krenemo u privatizaciju zdravstva, broj preživjelih u nekoliko godina pada na 10 posto”, uvjerava Maja. Ne govori napamet, radila je to istraživanje u Meksiku. Zabrinuta je: baš sada, kad je Svjetska zdravstvena organizacija objavila preporuke svim zemljama svijeta da uvedu opću zdravstvenu zaštitu, u Hrvatskoj se govori o privatizaciji zdravstva. Tko će joj se suprotstaviti?

Velika sala Volksbühnea je prepuna. “Kad ste od parlamenta napravili kazalište, normalno je da se kazalište pretvara u parlament”, kaže Varoufakis. Ili netko drugi? U Berlinu ima brdo kazališta, imate mjesta za operu i za mjuzikle, ona gdje se njeguje komedija ili eksperiment. Ozbiljna kazališta, ona s najvišim umjetničkim dosegom, redom su politički angažirana. Ovdje je valjda svaki intendant Oliver Frljić. Uz predstave, tu se stalno održavaju predavanja i tribine o vrućim političkim temama. Ako već primaš novac od države, dužan si pokazati da si odgovoran prema društvu, i to ne tako što ćeš njegovati eskapizam, nego promišljanjem i postavljanjem teških pitanja.

- Prvi put sam ovdje bio s Varoufakisom. Drugi put sa Assangeom. Sada je treći put, evo me zajedno s Varoufakisom i Assangeom - kaže Srećko Horvat. Idući put, poručuje, želi biti tu sa slobodnim Assangeom. U crnom je sakou, ispod njega majica s porukom “oslobodite Assangea”, tvorca WikiLeaksa koji čami u ekvadorskoj ambasadi u Londonu. Horvat je prilikom osnivanja pokreta DiEM25 desna Varoufakisova ruka: njih dvojica prijepodne su novinarima predstavili projekt, navečer Varoufakis govori prvi, Srećko Horvat među posljednjima. “Rođen u Jugoslaviji, živi u Hrvatskoj. Filozof revolucije!”, predstavlja ga Varoufakis. Horvat je u Berlinu zvijezda. I Varoufakisa i Ciprasa doveo je u Zagreb na Subversive Festival još prije nekoliko godina, i od tada su prijatelji. Nakon prve dvije tribine u ovom teatru, ravnatelj Frank Castorp mu je dao otvorene ruke. Do 2017., barem.

Nova publika

Gradske vlasti Berlina lani su najavile smjenu legendarnog redatelja Franka Castorpa koji Volksbühne vodi još od 1992. godine. To što je kazalište živo i prepuno, nije dovoljno, treba ga otvoriti novoj publici i novim medijima, povećati zaradu i samofinanciranje pa će Castorpa zamijeniti bivši ravnatelj londonske galerije Tate Modern Chris Dercon. To je u Berlinu bio pravi skandal, koji je završio time da Castorp ostaje tu do 2017. Još godinu dana fore.

Lijevo od mene dama s crnim turbanom popravlja šminku, ogledajući se u kameri iPhonea, desno je mladić s knjigom na koljenima: “Communism Today”, Komunizam danas, zbornik radova, francuski filozof Alan Badiou i ostali. Ovacije kad se na videozidu pojavi Slavoj Žižek. “Ovo je zaista povijesni dan. Nikad prije Žižek nije održao tako kratak govor”, šali se Brian Eno, slavni muzičar i producent koji je također došao na pokretanje DiEM25. Eno je snimio muziku za uvodni spot, prikazan na početku skupa: sve je režirano kao pravi show-bizz događaj, s Varoufakisom kao zabavnim i dinamičnim voditeljem. Da nije promašio profesiju? Da nije nekoliko tih starih ljevičara, koje je valjda ponijelo pa su odužili preko svake mjere, sve bi djelovalo kao neki TV show.

Mračna situacija

Tema nije zabavna. Govornici crtaju mračnu situaciju, u kojoj mjere štednje produbljuju recesiju, ona dovodi sve autoritarnije stranke na vlast, što društva gura dalje u bijedu. Prema onom rubu kad građani svojevoljno biraju tiraniju. Europa klizi prema rubu, hoće li je zaustaviti ova šačica privilegiranih intelektualaca u berlinskom kazalištu?

Emocije razgaljuje Brian Eno, koji govori o tome kako je s Davidom Bowiejem ovdje, u Hansa studijima, snimao “Heroes”. “We could be heroes just for one day…”, koliko heroizma treba da bi se zaustavio dolazak Velike Noći?”. “Hvala vam što u vrijeme cinizma i rezignacije šaljete poruku ohrabrenja, da ne odustajemo”, kaže stara SPD-ovka Gesine Schwan.

- Je li DiEM25 utopija? Možda. Ali utopija je i pokušaj održavanja ovakve, nedemokratske Europe - poručuje Janis Varoufakis.

Da je Europska unija na rubu opstanka, već dugo nije nikakva radikalna ocjena, na to opetovano upozorava i jedan od prvih eurobirokrata, predsjednik Europskog parlamenta Martin Schultz. Ili će se demokratizirati, ili je neće biti, moto je novoosnovanog pokreta. A za sve to nije ostalo mnogo vremena, najkasnije za deset godina znat ćemo što smo učinili. I to je ta brojka 25 u nazivu DiEM25 - rok do kad Europu moramo preobraziti tako da bude poželjna i potrebna njenim građanima. “Ovo je naš trenutak! Let’s do politics!”, u borbenom govoru poziva Podemosov europarlamentarac Miguel Urban. Španjolci su totalno zabrijali na revoluciju, Urban pozdravlja sa “No Pasaran Berlin!”, citira Rosu Luxemburg. Nemamo mnogo vremena, ponavljaju svi, atmosfera gadno podsjeća na onu tridesetih godina.

- U ruskom postoji riječ za trenutak prije eksplozije, nemamo prijevod. Zato koristimo tu rusku riječ “nadrif” u našoj predstavi - govori Sebastian Kaiser, dramaturg u Volksbühneu. Ovdje igraju Castorfove “Karamazove”: šest sati. Čitava atmosfera je vrlo “nadrif”. Kad sve završi, ljudi se ne razilaze. Čuje se “revolution”, s engleskim izgovorom. Tko zna otkud su ovi, iz Milana ili Sarajeva? Djevojka dijeli letke: “Marx is muss 2016” - slogan s igrom riječi poziva na kongres u svibnju, govornici su neki od večerašnjih. Cijena ulaznice? Sitnica: 60 eura, stoji na atraktivnom, ružičasto-modrom reklamnom letku. Je li marksizam nova narančasta? Hm, zar to nije već bio lani?