Andrija Štampar je prije sto godina, prije ere antibiotika, educirao i naučio cijeli svijet kako da se bori sa zaraznim bolestima. Danas, pak, svijetom vlada epidemija kroničnih nezaraznih bolesti, medicinari se uglavnom bave samom bolešću. Tako se čovjek lako izgubi jer je u fokusu dijagnoza i bolesni organ, a ne oboljela osoba sa svojom životnom pričom i pozitivnim aspektima svoga života… Kao da živimo u kulturi bolesti i dijagnoza, a ne zdravih ljudi. I zato smo osnovali Zagrebački institut za kulturu zdravlja”, kaže dobro raspoloženi Veljko Đorđević, specijalist psihijatar i novi ravnatelj ZIKZ-a.
Zgrada od 600 kvadrata s južne strane Kvaternikova trga preuređena je sredstvima Grada za Zagrebački institut za kulturu zdravlja, na čijim web-stranicama kao ideja vodilja stoji misao iz 1904. da “svaki čovjek, ako to želi, može postati kreator vlastitog mozga…” Šestotinjak kvadrata zgrade koju stariji Zagrepčani pamte kao javno kupalište prošlih je tjedana izgledalo kao izlog u radu - iz prostora su se iselile Udruga za neuropsihijatriju i Hrvatsko društvo za prevenciju moždanog udara koje je vodila akademkinja Vida Demarin. Vida Demarin povukla se s mjesta ravnateljice ZIKZ-a koji je osnovan u rujnu 2013. Ostao je namještaj još od Croatia banke, a stigao je i novi koji je kupio Grad. I veliki planovi: u uređenim podrumskim prostorima bit će dvorana za vježbanje, na zadnjoj etaži sobe za gostujuće profesore.
Put bez ograničenja
Ambicija im je da postanu multidisciplinarni centar ars medicine u kojemu će se otisnuti na putovanje na kojemu treba proći put od kulture bolesti da bi se stiglo na krajnje odredište - do zdravlja. Pokretači ZIKZ-a sanjare da će se na taj put kretati bez ograničenja - od djece do umirovljenika, profesionalaca raznih struka, ali i amatera, ljudi dobre volje, Zagrepčana, građana Hrvatske, kao i cijelog svijeta. Preselili su iz Pakraca izložbu studentskih radova posvećenih patnji; pripremaju dramu u duhu Verbatim teatra u kojoj će svaka riječ biti stvarna i izgovorena iz usta pacijenata, oboljelih od karcinoma i PTSP-a koji opisuju svoje iskustvo sa zdravstvenim sustavom…
“Potpuno izlječenje nije uvijek moguće, ali nije nemoguće da čovjek vodi zdrav i kvalitetan život unatoč ograničenjima koja mu donese bolest, a upravo to je naša misija”, dodaje zamjenica ravnatelj ZIKZ-a Marijana Braš, psihijatrica i psihoterapeutkinja na KBC-u Rebro, docentica na Medicinskom fakultetu.
Tako zvuče proklamirani ciljevi ZIKZ-a. A kako izgleda kad se oni pokušavaju pretočiti u stvarnost reporteri Nedjeljnog Jutarnjeg vidjeli su na licu mjesta - na susretu Kluba sretnih žena, koji okuplja žene i djecu branitelja u sklopu šire akcije nazvane “Na prvoj crti zdravlja”. Tu je Marijana Braš kao riba u vodi - drži predavanje o utjecaju posttraumatskog stresnog poremećaja na obitelj i kakva sve naličja može imati za život obitelji… Ako se PTSP ne liječi, simptomi se prenose na članove obitelji, stradava cijela obitelj i fizički i psihički; sva istraživanja pokazuju da u sekundarnoj traumi djeca ne obolijevaju od psihičke nego kardiovaskularnih bolesti…
I publika se, nažalost, doima kao ribe u vodi. Trauma je njihov teren. Svi su proživjeli sličnu dramu sa sobom ili svojim bližnjima; noćne more, izbjegavanja, eksplozije bijesa, ravnodušnosti… To je grupa spojena zajedničkim mukama. Ne poznaju se međusobno, sada se vide prvi put, ali ne treba im dugo da otkriju razloge svog prvog susreta s psihijatricom uz koju su pregrmjeli teške životne faze. Rado će se predstaviti cijeloj grupi i ispričati zašto im treba “Klub sretnih žena“.
Mlada i nasmijana
S. je preživjela rat radeći kao medicinska sestra. Vidjela je grozote. Spašavala je živote. Te joj slike nikada nisu izašle iz glave. A onda je i sama oboljela od karcinoma. Strašno voli pjevati i jako bi voljela organizirati zbor… Uz nju sjedi M., iza koje je također operacija karcinoma dojke, od kojeg se “liječi” kreativnošću - šiva, radi svijeće… Treća u redu grune: “Putujem na rad u inozemstvo. Odlazim. Dijete sam čovjeka oboljelog od PTSP-a koji je, nažalost, živ i zdrav, a majka i ja se cijeli život nećemo moći oporaviti od njegova zlostavljanja, sve je oko sebe činio bolesnim”. U drugom redu, iza njih, diže se mlada i nasmijana žena sa završenim studijem kineziologije, najradije bi im osmislila vježbe za relaksaciju i odmah naglas računa - različite ste dobi, jedna grupa nije dovoljna…
“Marijanu sam upoznala slučajno kad mi je baku dovezla hitna na Rebro… A majka se borila s karcinomom. Baka je živa, ali majka je izgubila svoju bitku. Otac se povukao, ne primjećuje me, ne pokazuje baš prevelik interes za mene…”, otkriva A., lijepa studentica kemije koju bih iz predavanja profesorice Braš mogla prepoznati kao dijete - doktora spasitelja; to su ona djeca koja preuzimaju roditeljsku ulogu i odgovornosti da bi kompenzirala roditeljske teškoće… U slučaju A. to je stvarnost - nije još odustala od želje da nakon studija kemije upiše i medicinu. Sa sobom je dovela svoju najbolju prijateljicu V., nježnu studenticu tekstilnog dizajna koja u suzama priča kako se teško nosi s PTSP-om svoga oca koji ga ne želi priznati.
N. u vojničkim hlačama veselo se i odrješito predstavlja kao bivša supruga PTSP-ovca koji se nije želio liječiti, što ga je na koncu koštalo razvoda. Našla je drugog, “i on ima PTSP, ali ga liječi, trudi se i bori se…” Vrtićka odgojiteljica Katica majka je troje djece s posebnim potrebama; jedan sin B. ima multiplu egzostozu zbog koje mu u svim zglobovima rastu tumori, K. je hiperaktivan, ima ADHD, a kći Jelena s cerebralnom paralizom široj je javnosti posla poznata kao mala kreatorica torbi oslikanih anđelima dobrih želja s porukama ljubavi, dobrote i praštanja…
Dvojica muških “padobranaca” ne osjećaju se zalutalima; jedan je novinar, došao je sa svojom najboljom prijateljicom, časnom sestrom A., za koju kaže da mu upropaštava ljubavni život objavljujući njihove zajedničke fotografije na Facebooku. Dan ranije vratio se iz toplica i rehabilitacije nakon moždanog udara. Neobično živahna časna širokog osmijeha, koju Marijana Braš opisuje kao hrvatsku Whoopi Goldberg, morala se suočiti s dijagnozom multiple skleroze, koja ju je na godinu dana prikovala za krevet od kojeg sada bježi… Orna je za zbor, poručuje M. iz prvog reda. Drugi muški “uljez” je F. koji je snimio film o svojoj umirućoj majci, magistar je strojarstva, živi sa 1200 kuna penzije, volonterski radi sa starcima u svom kvartu i nudi svoje kulinarsko umijeće…
Psihosomatski odjeli
Sretni su što imaju s kime razgovarati i kuju planove za iduću srijedu, a ja pitam ravnatelja i njegovu zamjenicu: budući da ZIKZ vodi dvoje psihijatara, znači li to da nam je danas najugroženije mentalno zdravlje? “Iako psihosomatski odjeli u svijetu postoje od 30-ih godina prošlog stoljeća, mi se tek danas suočavamo s fenomenom da su sve bolesti psihosomatske, pri čemu je socijalna komponenta često triger koji dovodi do narušavanja mentalnog zdravlja. Procjene govore da u Hrvatskoj imamo oko 300.000 osoba koje pate od depresivnog poremećaja, a istraživanja svjedoče da oni nisu samo izolirani poremećaji pojedinca nego se javljaju u uskoj vezi sa svim organskim bolestima, od infarkta, moždanog udara, malignih bolesti. Mozak nam je nadređen, on je pokretač misli, želja, emocija, svi organi su u njegovoj funkciji. Znanost nas uči koji dijelovi mozga u čemu sudjeluju, a naučila nas je i da nas kreativnost, sadržajna okupacija našeg mozga, može izbaviti iz zamke malodušnosti koja vodi do bolesti”, tumači profesor Đorđević.
Stoga nam je, objašnjavaju gorljivo naši sugovornici, kao ozeblom sunce potrebno da se više bavimo zdravim aspektima života nego potrganima. Ili, kako to naglašava Đorđević, ponovno oživljavamo ono što je Štampar pokrenuo još 1926. Tvrdeći da je važnije obavješćivanje naroda od zakona; velik dio bolesti je genetski determiniran, ali još veći broj nastaje zbog načina života i moguće ih je spriječiti.
Kronični stres
I Đorđević je na vlastitoj koži okusio težinu narodne mudrosti da bolestan čovjek ima samo jednu želju, da ozdravi, a zdrav tisuće. I sam je, priznao je, zaradio infarkt ne brinući se dovoljno o svom zdravlju - godinama je živio u kroničnom stresu i stalno sebi nagomilavao nove poslove. Ugradili su mu stent i nastavio je normalan ritam života, uz neke “inovacije” - povećanje fizičke aktivnosti.
Marijana Braš nada se da će ZIKZ sa svojim projektima postati oaza, izvor snage za borbu i s najtežim bolestima. Ona se već 13 godina bavi palijativnom medicinom i psihoonkologijom i čvrsto je uvjerena da je od neprocjenjive važnosti baviti se zdravim dijelom teško bolesnih osoba jer o tome ovisi i ishod bolesti. Trenutno ima radionicu sa 25 žena koje su dvostruko traumatizirane; preživjele su rat, a sada se bore s karcinomom.
Toj Slavonki porijeklo je donijelo i senzibilnost za ratne stradalnike pa se nakon diplome, stažiranja i edukacije po svijetu vratila u rodni Osijek; sedam godila radila je s braniteljima. Od svog je mentora Lukasza Konopke, uglednog neuroznanstvenika koji je vodio veteranski centar u Chicagu i na svjetskoj razini osmišljavao programe za veterane, neko vrijeme bio i savjetnik predsjednika Obame, naučila da “ne treba getoizirati branitelje i članove njihove obitelji, da je dobro da programi za njihovo liječenje budu integrirani u zdravstvo, ali uz poštivanje njihovih specifičnosti, jer je gola činjenica da kardiolog mora imati malo drugačiji pristup kad liječi osobu koja je doživjela infarkt, a ima PTSP.”
Marijana Braš zalaže se za to da svaka bolnica ima veteranski program, ali i za osnivanje veteranskih rehabilitacijskih centara. U Izraelu je vidjela kako vojnici i nakon borbe mogu voditi normalan život zahvaljujući pomno osmišljenom državnom sustavu. Fasciniralo ju je, otkriva, kako je cijelo društvo upregnuto da im pomogne, a upravo je socijalna podrška ključna da PTSP bude i ostane što dulje u remisiji. “Izrael nakon toliko ratova ima samo 3000 oboljelih od PTSP-a jer silnu energiju i novac ulažu u sustav i prevenciju, samo njihovo Ministarstvo obrane ima nekoliko stotina psihijatara, psihologa i socijalnih radnika… Spremni su intervenirati momentalno kad je branitelj u nevolji. I ne samo da su spremni, nego znaju i kako. Pritom od svih veterana ne radi samo četiri posto njih, i to onih koji su ili potpuno slijepi ili bez ekstremiteta. Za one koji imaju PTSP država je osigurala adekvatne poslove i goleme porezne olakšice. Brojne države u svijetu nisu dale vojnicima da odu u mirovinu i ostanu kod kuće jer je kućna izolacija poput tempirane bombe - jača osjećaj izoliranosti i odbačenosti. Trebalo bi povećati programe resocijalizacije i rehabilitacije za naše branitelje. Samo psihijatrijsko liječenje i višestruke hospitalizacije s puno administrativnih prepreka, na koje su osuđeni naši branitelji, naprosto nije dovoljno. U mnogima od njih ostao je neiskorišten zdravi potencijal. Oni sami vape za pomoći i zdravim životom.
Promjene u mozgu
Tomislav Čolak poslao mi je 17 novinarskih članaka o suicidima branitelja, do 2010. godine imali smo 30.000 umrlih branitelja kojima je prosječna životna dob 50,9 godina. Oni mole da ih netko čuje i vidi i nisam to kao terapeutkinja mogla prečuti. Želimo se maknuti od političkih prepucavanja, želimo spašavati ono zdravlje koje je ostalo”, objašnjava Marijana Braš i otkriva kako se posljednje dvije godine u svojoj ordinaciji suočava s pravom eksplozijom “novih” PTSP-ovaca - onih koji nisu tražili pomoć zbog srama, a najčešće zbog straha od gubitka posla, a zbog pravilnika ne mogu steći status ratom prouzročenog PTSP-a jer je rok za prijavu prošao 2005.
Braniteljima, jedinstveni su naši sugovornici, treba respekt, a ne prebrojavanje i politiziranje. Nedavnu izjavu ministra branitelja Predraga Matića da je PTSP politička i socijalna kategorija smatraju opasnom. “To je isto kao da Alzheimerovu bolest proglasimo političkom i socijalnom kategorijom. To je dodatno stigmatiziranje psihijatrijskih bolesnika”, tvrdi dr. sc. Lovorka Brajković, klinička psihologinja, suvoditeljica projekta “Na prvoj crti zdravlja”. I prije svega netočna kvalifikacija jer je PTSP znanstveno verificiran kao kronični poremećaj. “Uostalom, vidljive su promjene u mozgu osobe pogođene PTSP-om. Nisam nikad u svojoj praksi dobila zahtjev da napišem bilo kakav nalaz da bih riješila društveno-političko-socijalni problem. Nažalost, danas se javnost više bavi visinom mirovina ratnih vojnih invalida, a manje njihovim patnjama.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....