Kraj srpnja posebno je stresan Nadi Matijaš, supruzi pokojnog legendarnog zapovjednika Andrije Matijaša Pauka, posthumnog general-bojnika po kojoj je imenovana jedna elitna postrojba u Domovinskom ratu.
Zadnjeg dana srpnja njegov je rođendan, a samo nekoliko dana kasnije Matijaši su u neka sretnija vremena slavili godišnjicu braka. Ova je godina posebno teška jer se bliži dvadeseta obljetnica Paukove pogibije. Od posljedica ranjavanja on je preminuo u Mrkonjić Gradu 9. listopada 1995., nakon što je izvojevao pobjede u svim najvažnijim operacijama tijekom rata, uključujući akcije Maslenica i Oluja.
S Nadom razgovaramo u splitskom naselju Žnjan, gdje je stan Matijaševih. Već na prvu može se vidjeti kako je iza nje teška, neprospavana noć, a crvene, natečene oči otkrivaju da je plakala možda samo nekoliko minuta prije našeg susreta.
- Nije istina da vrijeme liječi sve rane. Moja tuga nije se smanjila. Spavam samo kad popijem tablete za spavanje, nedostaje mi moj Andrija - iskreno nam govori, pripaljujući cigaretu za cigaretom.
Uvijek se javljao
Andrija i Nada bili su, kaže nam ona, iznimno vezani. Oboje su bili vojnički kadar - on je bio školovani stručnjak za tenkove, a Nada je, nakon staža u Hrvatskoj ratnoj mornarici, provela neko vrijeme na bojišnici kroz Dalmaciju i Dalmatinsku zagoru. Iz bitaka se maknula samo da bi mogla biti na usluzi svome suprugu kad se vrati iz rata, oprati mu odore, nahraniti ga i napojiti.
On joj je uvijek uzvraćao.
- Sjećam se da me je 1991. zvao da bi mi čestitao Novu godinu. Bio je tada na nekoj čuki s koje nije mogao telefonirati, no propješačio je deset kilometara da bi se domogao prvog telefona. Tek sam kasnije shvatila koliko je i kroz kakav teren hodao samo da bi me nazvao - prisjeća se Nada Matijaš. U legendarnog se zapovjednika zaljubila kad je imala samo 15 godina. On je bio osam godina stariji. Bila je to, kaže, ljubav na prvi pogled, pa je prijateljici sramežljivo priznala da se zaljubila, no nije znala u koga. Još pamti kako su se upoznali na Silvestrovo, a kako je tada pogledala na sat, sjeća se da je na njemu bilo točno 16.20. Nekoliko dana kasnije markantni mladić počeo joj je slati ljubavna pisma. Brzo su se našli i zaručili. Djece nisu imali, no zato su proveli život povezani u punih dvadeset godina mirnog braka, sve do početka devedesetih kad je rat razdvojio mnoge splitske obitelji. Idućih pet godina obilježilo je Paukovo izbivanje iz kuće, teške vojne akcije i bezbrojna dežurstva.
- Bio je vrlo konkretan čovjek. Nikada nije ništa radio do pola, živio je pod motom učiniti nešto kako treba ili uopće ne učiniti. Ako je nešto trebalo napraviti, on to nikad ne bi ostavljao za sutra, a nikada nije izgovorio da nešto ne može. Uvijek je imao nevjerojatnu sposobnost razviti oko sebe mrežu suradnika, zbog čega su mu i dali ratni nadimak Pauk. On i zapovjednik 4. gardijske brigade, Damir Krstičević, bili su nerazdvojni suradnici. Krstičević je imao kodno ime Vitez pa je u njihovoj komunikaciji uvijek bilo: ‘Pauk zove Viteza’ - govori nam Nada. P - Bio je častan vojnik, vojnicima je branio opijanje i razbijanje govoreći im da oni predstavljaju Hrvatsku i legendarnu 4. gardijsku brigadu. Strog, ali izuzetno pravedan i druželjubiv čovjek - kazuje Nada, dodavši da su za Pauka najstresniji trenuci bili oni kad bi netko iz njegove postrojbe izgubio život. - A samo tijekom akcije Zima izgubio je osam vojnika. Takve su mu stvari iznimno teško padale - objašnjava. Splićani se još sjećaju da je u akciji Maslenica bio čak tri puta ranjen u istom danu, no nije prestajao s borbenim djelovanjem. - Geleri su mu bili po cijelom tijelu, no on bi samo stavio zavoje i nastavio dalje. Kad je treći put ranjen, a nije imao namjeru odustati, iako ga više stopalo nije slušalo, zapovjednik general Janko Bobetko izdao je zapovijed da ga se zarobi poput pripadnika neprijateljske vojske. Bio je to jedini način da ga se zaustavi. Pri tom nikada nije patio od činova, dok su neki išli za tim da pošto-poto postanu generali, on nikada nije htio čin i zato mu je čin general-bojnika dodijeljen posthumno - govori Nada. Prekida tek da bi obrisala oči maramicom i pripalila da se smiri. Posebno joj je potresno bilo prisjetiti se kobnog 9. listopada 1995., kad je doznala da je Pauk poginuo u Mrkonjić Gradu (koje se, u znak zahvalnosti, neko vrijeme zvali Matijaševo). Podlegao je teškim ozljedama koje je zadobio u operaciji Južni potez.
Nije patio od činova
Andrija Matijaš Pauk za svoje tenkiste uvijek je govorio: ‘Kada krenemo, gorit će i nebo i zemlja’
Život u Marini
- Dva dana ranije nazvao me s bojišnice. Bio je dobre volje. Kazao mi je da su večerali teletinu koju su pekli na vatri na štapu. Bilo mi je drago što se javio, uvijek sam znala da će mi se javiti čim bude u prilici. Rekao mi je da odem u salon namještaja i kupim onu našu, specijalnu sobu koju smo planirali za našu obiteljsku kuću u Marini. Otišla sam vesela, na žalost, nisam pronašla tu sobu, no bila sam sretna što ćemo konačno početi zajedno živjeti u Marini, u našoj kući, umjesto u stanu. No, dvije noći kasnije netko mi je pokucao na vrata. Dobro se sjećam, bilo je to oko 22 sata. Smrznula sam se kad sam vidjela da ispred vrata stoji dvadesetak pripadnika Paukova. Jedan od njih jedva je prozborio: Gospođo Nado, Pauk je stradao. Nisam odmah shvatila, mislila sam da je ozlijeđen, nisam znala što se događa. No, kad je do mozga stigla informacija da je mrtav, kolabirala sam.
‘Bio mi je sve’
Susjedi još pričaju kako se hodnikom naše zgrade prolomio jezivi vrisak. Odmah su znali da Pauka više nema. Idućih dana se jedva sjećam. Znam da sam svako malo padala u nesvijest, nisam mogla kontrolirati tijelo. Andrija je bio moj suprug, ali i moj otac, sin, ljubavnik. Bio mi je sve - drhtavim glasom govori nam udovica legendarnog branitelja, bezuspješno pokušavajući suspregnuti suze koje naviru.
Prvih pet, šest godina nakon tragične smrti vodila je borbu kako bi ostala, kako sama kaže, mentalno zdrava. Trošila je velike količine sedativa, a psihijatri su joj postavili dijagnozu “kronično tugovanje”. Zbog problema povezanih s tugom radi gubitka stradali su joj unutarnji organi i kralježnica, a neko je vrijeme provela i gotovo sasvim slijepa. S vremenom je shvatila da mora smoći snage nastaviti sa životom. Smisao je pronašla u volontiranju pri crkvenim udrugama i druženju s časnim sestrama.
- Tu se osjećam korisno, pronašla sam svoj mir - kaže.
Brojna priznanja
Najteže joj je na velike datume, kad je zovu brojni Paukovi suborci koji nikad nisu zaboravili svog zapovjednika. Tada, kaže, dane provede u suzama, toliko da je peče koža oko očiju. Andrijini ratni drugovi brinu se o njoj, a ponajviše general Damir Krstičević koji je često zove i provjerava treba li joj štogod. Rijetko je u javnosti, obično oko obljetnice smrti, a ponosna je što će ove godine jubilej njegove smrti biti uveličan postavljanjem biste u generalovoj rodnoj Marini. Po Pauku se danas nazivaju vojarne, spomenici i vojna postrojba, priča o njegovoj ratnoj slavi i dalje se prepričava, a vojna dostignuća kojima je nadmudrio protivnike (poput situacije kad je, paljenjem motokultivatora, neprijatelje uvjerio da tenkovi stižu s jedne strane, pa prišao s druge) nezaboravna su herojstva. No, za svoju udovicu Pauk nije samo general i vrhunski vojnik, nego i čovjek bez kojeg sve teže živi, bez obzira na tijek vremena.
- Nije sebično ako se pitam kako ću bez njega. Godine idu, sve sam nemoćnija. Treba mi - tužno zaključuje.
Mjesto na kojem je kod Mrkonjić Grada 1995. stradao stradao Pauk
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....