ZAGREB - Dva Zagorca, dva partizana, obojica vojnici, dvojica, dugo vremena, pripadnika iste ideologije, obojica predsjednici, obojica s osjećajem za organizaciju vremena, vrijedni, posvećeni poslu i krajnjem cilju, obojica skloni lijepom odijevanju i uniformama. Čak su im i rezidencije bile zajedničke. Vila Zagorje Josipu Brozu Titu bila je zagrebački dom, mjesto gdje se vjerojatno trebao povući po odlasku u mirovinu.
Tuđman se u Titovu vilu uselio nakon što su uništeni Banski dvori početkom rata u Hrvatskoj. Brijuni su bili ljetna rezidencija obojice, mjesto ekskluzivno po svojoj prirodi i činjenici da mu pristup imaju samo izabrani i posvećeni. Obojica državnika su, nakon što su postali glavni, prestali imati privatni život.
Po jednom su, ipak, bili jako različiti. Tuđman je, puno više no Tito, volio privatne kružoke i zabavu uz krug bliskih koji nužno nisu morali biti političari. Tuđman je, kada se kartalo, volio biti za stolom i igrati, nije propuštao nogometne utakmice i jasno je govorio za koji klub navija, igrao je tenis. Tito je igrao šah, ponekad i kartao ili igrao biljar, no više je bio kibicer, utopljen u protokol, obvezu, revoluciju. Obojica su voljeli društvo, čak bili skloni glamuru, ali na nešto drukčiji način. Tito je bio čovjek filma, Tuđman je imao više privatnih krugova.
Bez privatnosti
Jedna Tuđmanova ljubav bio je nogomet, prije svega Dinamo. Dio prijateljstava i veza nastajao je na stadionu. Dio je ljudi s Tuđmanom igrao tenis. Kartanje, koje je katkada bilo glavni cilj okupljanja, češće je slijedilo nakon sportskih događaja. Sve je to bilo prilika da se predsjedniku približi, da se bude vidljiv, da se u neformalnoj situaciji pokuša popraviti ili unaprijediti vlastiti položaj. Katkada se moglo, pokušavalo, možda i nesvjesno utjecalo na važne odluke, kadrovska rješenja.
Pravo je pitanje kako mjeriti vrijednost i važnost onoga o čemu se govorilo na takvim sastancima? Je li to bilo vrijeme kada su se donosile glavne odluke ili se tek malo moglo naglasiti ono što je poneki od sugovornika želio?
Koliki je bio utjecaj Suada Rizvanbegovića, Tuđmanovog prijatelja s tenisa i kartanja, vicmahera s kojim se jako volio družiti? Koliko su njegovi i komentari sličnih prijatelja, bili važni ili odlučni u nekom imenovanju, interpretaciji, stavu, trajna je frustracija povjesničara. Katkada sva arhivska analiza i pokušaj rekonstrukcije procesa odlučivanja, ma kako minuciozni i fundirani izvorima, mogu biti posve promašeni, jer je nemjerljivo koliko je čvrsta riječ, uvjerljiva interpretacija, duhovita opaska nekoga tko je čovjeku na vlasti blizak, tko bolje karta ili poznaje nogometaše, bila važnija od političke analize stručnjaka koji su više ili manje vidljivi birokrati. Je li poraz u tenisu mogao utjecati na strogoću neke odluke?
Kako je pobjeda u nogometu mogla djelovati na drugi način? Smije li se takvo ponašanje tolerirati državnicima ili je ono sasvim normalno, svugdje prisutno, samo bolje ili lošije skrivano? Je li posao onih koji objašnjavaju prošlost stoga sličniji književnosti ili radu u laboratoriju s kemikalijama?
Što se šaptalo?
Ako su istinite riječi Davora Šterna da je Tuđmanov problem bio u što je “svima vjerovao”, jednostavno “prihvaćao informacije i u tom trenutku u njih povjerovao”, onda su druženja na kartanju ili ono što mu se šapnulo, mogli biti daleko važniji od službene informacije koju nitko nije gurao.
Tuđman jedan dugi dio života, nakon što su ga politički obračuni gurnuli u mirovinu, pa i zatvor, nije bio u radnom pogonu s obvezama na koje, kako je to bilo kasnije, ne bi mogao sam djelovati i organizirati ih. Možda je to i razlog što je volio neformalna druženja, privatne krugove. Tuđman je volio i umjetnike, ali s nekima, kao Edom Murtićem, prestao se družiti nakon što je postao predsjednik. Sličan je bio i Stipe Mesić, kojemu je dan propao ako se nije upoznao s nekoliko novih ljudi, pa bez obzira je li sve počelo uz borilačke sportove ili su to bili oni koji su svakako željeli do Ureda predsjednika. Mesić je volio društvo, silno sklon druženju “uz rad”, koja su njemu bila ključna za korištenje čovjeka, stvaranje stava.
Tito je bio drukčiji. Njegova je jedina prava ljubav za vrijeme dokolice bio film, ne samo kaubojski, mada on ponajviše. Ako je film gledao u društvu, razgovaralo se.
Ali socijalizacije van posla bilo je malo. Poslije rata najprije je igrao biljar, s Aleksandrom Rankovićem, Svetozarom Vukmanovićem Tempom i Milovanom Đilasom. S liječnicima je najviše igrao šah, ako već u blizini nije bio Miroslav Krleža, pravi partner za tu igru. Šah je Tito igrao da bi pokazao svoj smisao za strategiju. Pravog privatnog života nije imao puno već godinama prije no je postao gospodar Jugoslavije. Kako je ispričao Pavlu Gregoriću Paji, još od trenutka kada je došao na čelo zagrebačke partijske organizacije, a posebno kasnije, sam nije kupovao niti odijelo. Slast kupovine, ležernog boravka u kavani, naručivanja što mu se sviđa ili slobodnog promatranja žena, podređeno je bilo krajnjem cilju, sustavu koji ga je vezao, organizaciji koja je trebala jamčiti uspjeh u postizanju konačnog cilja.
To što nije bio privatna osoba, strašno mu je nedostajalo, ali je revolucija bila važnija. U odnosu na brojne druge, svoje suradnike ili Franju Tuđmana, bio je manje sklon uz ležerne odnose i dokolicu rješavati važne poslove, čak i o njima razgovarati. Sve se, uključujući i ljubav i ljubavnice, odvijalo u okviru organizacije i revolucije. Tajnice i bliske suradnice često su mu bile ljubavi. Niti djeca mu nisu bila dnevna potreba. Rijetko je ulazio u intime ljudi, što je Tuđman činio. Tako je rastavljen od privatnog života, posvećen krajnjem cilju, postajao sve usamljeniji kako su mu pojedini bliski suradnici otpadali.