Treba li blago ipak biti vraćeno u Hrvatsku?

U prostorijama prvog kata Duždeve palače u Veneciji, 28. kolovoza 1945. godine, pod vodstvom časnika MFAA - Monuments, Fine Arts, and Archives započelo je otvaranje 14 sanduka punih umjetnina odnesenih iz Zadra za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Skupina kojom je rukovodio kapetan Basil Marriott, inače arhitekt iz Engleske, na raspolaganju je imala samo dva dana da popiše i identificira kompletan sadržaj sanduka u kojem je bilo svačega; od predmeta iz grobnica iz prethistorijske nekropole Aserije; zatim antičkog stakla, nakita, keramičkih i staklenih posuda iz različitih razdoblja, urni, slika, skulptura, uporabnih predmeta...

Marriott nije bio spreman odustati od pipkavog posla. Dodatna motivacija bila je i to što je bio uvjeren kako je zbog političkih okolnosti vezanih uz Zadar nužno napraviti što detaljniji zapisnik. Posao su, radeći gotovo bez predaha, uspjeli dovršiti a za sobom su, u službenom dokumentu operacije, uz popise umjetnina, ostavili i uputu da se umjetnine što pažljivije spakiraju prije povratka te da se isti taj povrat što prije napravi.

Podaci su ovo iz izvještaja “Zara: Report on War damage on Monument and movable works of Art known to be stored in Italy” koji se čuva u Nacionalnoj arhivi u Washingtonu s kojeg je još 1975. skinuta oznaka vojne tajne. Tridesetak stranica dokumenta te popratnih šest priloga rasvjetljuju i okolnosti pod kojima su umjetnine, sada već deseljećima dio fundusa talijanskih muzeja, odnesene iz Zadra, ali potencijalno njihovo otkrivanje iznova pokreću i raspravu o tome gdje bi se one sada trebale nalaziti.

Rekonstrukcija slučaja

U trenutku kad je Marriott pedantno popisivao materijal nije mogao, naime, znati da se njegov savjet neće poslušati i da umjetnine u Zadar više neće vratiti.

Rekonstrukcija cijelog slučaja tema je teksta koji Antonija Mlikota, asistentica na Odjelu za povijest umjetnost Sveučilišta u Zadru, idući mjesec objavljuje u znanstvenom časopisu Asseria zadarskog Muzeja antičkog stakla.Dokumente je otkrila istražujući za doktorat o obnovi i izgradnji povijesne jezgre Zadra nakon bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, rad koji radi na doktorskom studiju Odsjeka za povijest umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

- Talijanska kolegica Carlotte Coccoli na jednoj međunarodnoj konferenciji upozorila me je na postojanje arhive skupine MFAA koja se, kako sam doznala, može pretraživati i online -objašnjava Mlikota te dodaje kako ni sama nije mogla vjerovati što se sve u arhivi nalazi.

Naime, američka vojna skupina sastavljena mahom od muzealaca i povjesničara umjetnosti, skupina čije se djelovanje rasvjetljuje tek posljednjih godina, radila je detaljne analize najrazličitijih aspekata vezanih uz jugoslavensku baštinu: od popisa spomenika i običaja pa sve do potencijalnih krijumčara umjetnina, oslanjajući se pritom na pomoć lokalaca. Njihova priča tema je i knjige “Odred za baštinu” Roberta M. Edsela o kojoj smo nedavno pisali na ovim stranicama, a koja je upravo izašla i u hrvatskom prijevodu. Za ovu priču, kako je saznala Antonija Mlikota, važno je to što je zadarska epizoda bila itekako dobro obrađena.

Otvorene karte

- Tijekom desetljeća priča o umjetninama iz Zadra zadobila je gotovo mitske dimenzije, dobrim dijelom i zato što se baratalo s jako malo i to oskudnih podataka. Zahvaljujući ovom dokumentu, jasno je da je 1945. godine bio itekako dobro poznat kompletan sadržaj tih 14 kutija, najvećim dijelom uzetih iz Arheološkog muzeja u Zadru, koji je u to vrijeme bio smješten u crkvi Sv. Donata. Nadalje, bila su poznata i imena ljudi koji su na tome radili, ali i upletenih institucija. Očito je da svi baš i nisu igrali otvorenih karata, te da talijanski kolege i u poslijeratnim godinama baš i nisu bile spremni sve otkriti kolegama s druge strane obale. Ono što je možda najvažnije jest to da, suprotno onome što se dosad vjerovalo, umjetnine iz Zadra nisu odnesene 1943. godine, nego 1944. Dakle, nakon kapitalucije Italije i svega par mjeseci prije ulaska partizana u grad - objašnjava Antonija Mlikota, s kojom razgovoramo u kavani Lovre, jedinoj preostaloj gradskoj kavani u Zadru smještenoj na središnjem trgu.

Svim budućim istraživačima ove teme, kako povjesničarima umjetnosti i arheolozima tako i povjesničarima, njezin rad, kao i arhiva na koju ukazuje, iznimno je zanimljiv.

Laiku, pak, rad je interesantan jer se čita gotovo kao detektivska priča o Zadru 1940-ih i borbi za umjetnine koja se odvijala istodobno sa zastrašujućim ratnim stradanjima.

Pleteći priču oko umjetničkih djela, u njoj se tako podsjeća i na danas u Zadru zaboravljene figure muzelaca poput Luigia Creme, nekadašnjeg povjerenika za starine, spomenike i galerije u Dalmaciji i njegovog asistenta dr. Mercurellija. Njih dvojica su kao stručne i nadležne osobe, na samom početku rata 1940. organizirali spremanje umjetnina na sigurno u podnožje zvonika Sv. Marije te tako zaslužuju da ih se, uz koludrice, pamti kao one koje su umjetnine spasili od uništenja.

U svom izvještaju napisanom za MFAA časnike 1945. godine, Crema je tako stavio sve podatke o umjetninama, njihovom stanju i mjestima gdje su se sklanjale za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sličan izvještaj trebao je napisati i njegov asistent koji je među posljednjim Talijanima napustio Zadar, no on je, na žalost, umro prije nego što je to napravio.

Ušminkani Zadar 2013. teško je povezati s devastiranim gradom iz priče Antonije Mlikote. Saveznička bombardiranja, nakon ulaska Nijemaca, naime, bila su takva da se Zadar često naziva dalmatinskim Dresdenom.

Iznošenje umjetnina

A upravo u takav grad, u ožujku 1944., stigao je ključan akter priče - Stefano Salvagno, asistent povjerenika Zavoda za zaštitu spomenika u Trstu. Salvagno, čije je sudbina dosad bila potpuno nepoznata, u Zadru je boravio nekih mjesec i pol dana. Ni njegova uloga, napominje Antonija Mlikota, ne može se promatrati u crno-bijelim relacijama. Tijekom tih mjesec dana njegov zadatak bila je obnova i zaštita lokalnih crkvenih umjetničkih djela koja su pripadala crkvi Sv. Frane i Sv. Krševana, a kako se navodi u izvještaju njegova šefa Fausta Franca, posao je dobro obavio, napravio je restauracije i popravke na spomenicima, zaštitio fizički pojedine umjetnine te pritom pokazao veliku hrabrost.

No, ujedno je uz pomoć informacija koje mu je osigurao Crema, organizirao i pakiranje četrnaest kutija s arheološkom i umjetničkom građom te ih pod izlikom sklanjanja od opasnosti premjestio iz grada. U pošiljci se našlo i mjesta za šest kutija koje je Crema još 1940. godine smjestio u kripti zadarske katedrale. Ostalih osam odnosilo se na građu spremljenu ispod stepeništa u crkvi Sv. Donata.

Zadar se u to vrijeme formalno nalazio pod njemačkom okupacijom. Kako su dopustili iznošenje umjetnina u Italiju?

- Iznijeti toliku količinu građe nije lako ni u idealnim, a kamoli u ratnim uvjetima. Premda se to nigdje ne navodi, čini mi se da je bilo nemoguće to napraviti bez službene dozvole viših instanci i suglasnosti Nijemaca i Talijana - dodaje Antonija Mlikota.

Zajedno s arhivskom građom, kutije su najprije odnesene u Trst, pa u Aquileju, da bi 1945. godine u Veneciji dočekale i američke časnike. Premda su tu i ostale, kraj rata nije označio i kraj borbe za njih.

Smiljan Gluščević, ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru smještenom odmah uz Sv. Donata, informira nas o onome što je uslijedilo.

- Oformljene su dvije međunarodne komisije za povrat. Prva gotovo odmah nakon rata, krajem četrdesetih, a druga početkom šezdesetih. Generalni zaključak bio je taj da će četiri velike carske stutue - od kojih je jedan August, sad na konzervaciji u Splitu - ostati u Zadru, dok će sadržaj sanduka ili tzv. sitni materijal ostati u Italiji.

Arheološki muzej u Zadru, osnovan još 1832. tako je, kako se navodi na njihovim stranicama, i službeno izgubio većinu najvrednije građe prikupljane desetljećima donacijama i arheološkim otkrićima u Zadru, Ninu, Asseriji i drugim nalazištima. Ostali su i bez inventarnih knjiga, a dio građe, pak, nepovratno je stradao u ratu.

Ni to nije bilo kraj gubljenja fundusa ovog Muzeja. Za vrijeme ministra Biškupića iz fundusa Muzeja su izdvojeni stakleni predmeti koji su poslužili za osnivanje samostalnog Muzeja antičkog stakla u Zadru otvorenog 2009. godine i smještenog na pet minuta hoda od Arheološkog muzeja.

Slična sudbina zadesila je i antičko staklo iz zadarske kolekcije u Italiji. Praktički odmah nakon odluke međudržavne komisije, iz te je kolekcije izdvojeno 470 staklenih predmeta. Razlog je bio pokretanje Muzeja stakla na Muranu, otoku u venecijanskoj laguni koji je svjetsku slavu stekao upravo po proizvodnji stakla.

Otok, koji baš kao i Veneciju, možete ironizirati samo kad fizički niste tamo jer vas boravak u sekundi pretvara u glupavog, očaranog turista. Karta na koju Talijani itekako znaju dobro odigrati.

‘To je završena stvar’

Dnevno Muzej otvoren 1963. godine, pričaju nam uposlenici, u prosjeku posjeti 350 ljudi ili 120 tisuća posjetitelja godišnje koji spremno za kartu izdvajaju 8 eura. Prema gruboj računici, samo na ulaznicama Muzej tako godišnje zaradi milijun eura. Brojka nije mala kad se ima na umu da se prosječnom posjetitelju, jednom kad kroči u Veneciju, teško odlijepiti od nje, ma kako otoci živopisni bili.

Zadarskim primjercima antičkog stakla i otvara se stalni postav Muzeja. Kolekcija antičkog stakla iz Zadra u ukupnom fundusu Muzeja na Murano čini nekih pet posto, ali u samoj kolekciji antičkog stakla taj postotak procjenjuje se i na 95 posto i, kako kažu tamošnji kustos, ta im je zbirka iznimno vrijedna. Podrijetlo predmeta ne kriju, svi predmeti uredno su popisani i obrađeni u popratnom katalogu kolekcija koje nam kustos pokazuje. Naslovnicu krase upravo primjerci iz Dalmacije, a Zara i Muzej sv. Donata spominju se i na panoima stalnog postava, baš kao i u katalozima o povijesti Muzeja u kojem se napominje kako je odluka prve komisije bila da se umjetnine vrate, no nakon duge diplomatske borbe, odlučeno je da ostanu u Italiji u zamjenu za antičke skulpture. U detalje povijesti tih skulptura ne ulazi se.

Na naš upit mijenja li činjenica da su umjetnine odnesene 1944., a ne 1943. godine kustos u Muzeju Murano sliježe ramenima.

- Bilo je nekoliko pokušaja da se to staklo vrati u Zadar, no odluka komisija ne može se mijenjati. To pripada Italiji, tako je odlučeno - ističe uz pomoć prevoditelja i upućuje nas na ravnateljicu Muzeja za daljnja službena objašnjenja.

Ispisuju nam mail adresu ravnateljice, dodajući kako je dosta zauzeta jer je nadležna za nekoliko muzeja, tako da ćemo možda morati pričekati odgovor. - Intimno vam mogu reći da bih volio da se ti predmeti vrate u Zadar. Važnost toga za struku bila bi ogromna, ali o tome ne odlučuje ni srce ni muzealska struka. To su odluke koje su donesene na najvišoj razini između dviju zemalja, u tome su sudjelovali stručnjaci obiju zemalja i ta je priča, bojim se, pravno završena. Najveći dio tih umjetnina pohranjen je u Arheološkom muzeju u Veneciji i praktički sve donedavno mi uopće nismo imali nikakav kontakt s njima. Promjena je nastupila kad je na čelo muzeja došla kolegica Michela Sediari, osoba neopterećena političkim naslijeđem priče, s kojom smo zadnjih godinu dana započeli suradnju. Ona je bila tu u Zadru, ja sam bio kod njih u Veneciji i dogovorili smo da možemo surađivati na znanstvenoj osnovi, bez ulaženja u politiku. Taj korak, barem što se tiče struke koja sve ove godine bila bez ikakvog uvida u njihove depoe, jest ogroman - priča Gluščević.

U Komisiji za pregled građe iz Zadra 1945. uz kapetana Basila Marriotta, kako u svom tekstu navodi Antonija Mlikota, bili su lokalni stručnjaci Ferdinand Forlati i stanoviti Moschini te dva radnika. Moschinija je brzo zamijenila dr. Bruna Forlati, kasnije službeno zadužena za skrb nad umjetninama. Ferdinand Forlati, pak, bio je predstavnik Zavoda za zaštitu spomenika Venecije kojem su umjetnine iz Zadra i bile predane tako da baš i nije bio potpuno nepristrana osoba. Stručnost nikoga od njih nije bila upitna.

Kirurška preciznost

Procedura, kako je na temelju dokumenata rekonstruirala Mlikota, izgledala je tako da bi radnici podizali poklopce sanduka, odmotali svaki pojedini predmet i pokazivali ih članovima komisije, a oni su predmete popisivali i katalogizrali. Problem je bio taj da uz sanduke nije postojao cjeloviti popis nego samo popis za šest sanduka s građom koja je bila pohranjena u kripti katedrale. Brzo se ustvrdilo da su već u transportu neke stvari nestale. Za sofisticirani pristup atribucijama, vremena nije bilo, pa su u nedostatku boljeg rješenja, tamo gdje se nije moglo drugačije, predmet samo opisivali. To nisu bili jedine prepreke. - Veliki problem predstavljale su im malene staklene bočice za suze u koje su bili ubačeni papiri s brojevima pa je njihovo vađenje zahtijevalo kiruršku preciznost. Komisija je primijetila kako je metoda pakiranja bila je neadekvatna, primjerice nevažni predmeti bili su omotani u debeli karton, a predmeti od stakla nisu. Velike urne bile su zamotane samo u novinski papir i par daščica pa je veliki broj njih bio oštećen ili razbijen. Zlatni je nakit primjerice uzet zajedno s četverostranim izložbenim podloškom iz vitrine muzeja u Zadru i stavljen u sanduk bez ikakve dodatne zaštite. Sitni su predmeti prilikom vađenja iz sanduka otpadali s tog stalka pa je komisija gubila vrijeme na njihovo traženje i čišćenje - navodi Mlikota.

Zanimljivo, članovi Komisije koja je pregledala umjetnine u kratkim minutama predaha gledali su isti prizor u kojem svakodnevno uživaju kustosi koji danas čuvaju zadarsko blago: i s prozora Arheološkog muzeja u Veneciji pruža se pogled na “najljepši salon Europe”, trg Sv. Marka.

Umjetnine, izgleda tako, baš i nisu daleko otišle nakon 1945. godine - tek par metara dalje.

Aktualno karnevalsko ludilo s trga prenijelo se i na zaposlenike koje dočekuju posjetitelje tog muzeja pa ih prikladno razveseljavaju tako što im se obraćuju kroz tube i slična pomagala. Kustosi su bitno ozbiljniji. Baš kao i na Muranu, i oni spremno pokazuju dio izloženih eksponata iz Zadra, ali, razumljivo, paze na to da ne ulaze pretjerano u detalje. Oznaka podrijetla i tu je uredno izložena. Najveći dio građe iz Zadra, dodaju, pohranjen je u depoima. Slušamo očekivanu priču: o toj građi više znaju kolege koji, na žalost, nisu tu, baš kao ni ravnateljica Sediari.

Svejedno, telefonski nas spajaju s njom, a ona na naš upite pristojno, ali odlučno kaže kako je za snimanje depoa potrebna autorizacija. Procedura bi mogla potrajati jer fizički nije u Veneciji, nema pristup mailu... Zaposlenici u Muzeju ispričavaju se zbog pravila i ispraćaju nas uz nezaobilaznu poruku da ne propustimo priliku uživati u karnevalu dok smo tu. Više od toga nije se ni moglo očekivati, za njih je ta priča odavno završena. Uostalom, to je samo varijacija priče o načinima na koje umjetnine diljem svijeta završavaju u muzejima.

Svejedno, ma kako to iracionalno bilo, kad razgledavate, primjerice, geme i luksuzne, ukrasne predmete u Arheološkom muzeju u Veneciji, antičko staklo na Muranu ili pomislite na cijeli niz predmeta u depoima s oznakom Zara, Muzej sv. Donata, ne možete si pomoći da ne pomislite kako to nekako baš i nije u redu. Zdrava logika, uostalom, kaže kako bi njihovo razumijevanje bilo potpunije da su okruženi s predmetima koje pričaju ostatak priče o njima. Nagradno pitanje je: što sad?

Sasvim sigurno jest znakovito što su umjetnine prenesene nakon kapitulacije Italije, kada je status Zadra, kao odvojenog dijela Kraljevine Italije, ozbiljno doveden u pitanje. Štoviše, suprotno onome što se impliciralo desetljećima, blago nije odneseno u vrijeme stabilne Mussolinijeve vlasti ili na njezinom izmaku, nego mjesecima nakon pada Mussolinijeve fašističke države, u očitom dogovoru s njemačkom okupacijskom vlašću.

Svejedno, Gluščević je u pravu kada kaže kako emocije u ovakvim slučajevima ne igraju neku ulogu. Za reviziju ugovora, čak i ako bi postojala spremnost za takvo što, bila bi potrebna lavovska upornost i spremnost nadležnih.

Čije su umjetnine?

Priča oko Zadra i njegova statusa nije ni približno jednostavna. Nakon što je pao Mussolini, NDH je stavila Rimski ugovor izvan snage i zauzela Zadar, no za njima je već 10. rujna stigla njemačka 114. divizija i vojno ga zaposjela. Uskoro su počela saveznička bombardiranja koja su razrušila golemi dio grada. Zadar je ostao pod lokalnom upravom koji su mahom činili Talijani i njemačkom vojnom zaštitom. Pravno je njegov položaj bio još kompliciraniji, formalno je bio dio Kraljevine Italije, tada u rasulu između Mussolinijeve fantomske Socijalne Republike na sjeveru i pod njemačkom okupacijom te saveznika koji su nadirali s juga Apeninskog poluotoka. S njemačkim porazom u Zadar, u rujnu 1944., ulazi Titova partizanska vojska, ali je grad Jugoslaviji službeno pripojen 1947. godine. Promijenio se i narativ pa se o Zadru počelo govoriti kao o oduvijek isključivo (jugo)slavenskom gradu.

Talijani se iseljavaju još od 1944., neki su i likvidirani, tako da je Zadar postao gotovo etnički “čist”.

Čin konačnog kulturnog inkorporiranja u hrvatski, odnosno tadašnji jugoslavenski prostor dolazi s Miroslavom Krležom koji 1951. godine inicirao izložbu “Srebro i zlato Zadra” i za nju napisao i čuveni, istoimeni esej. Posjećuje ga i Tito, a 1953. Akademija raspisuje natječaj za obnovu Zadra.

Odgovor na pitanje čije su umjetnine i nije kompliciran, one su nesumnjivo - zadarske. Problem jest taj što je šezdesetih o tome gdje bi umjetnine trebale biti očito odlučio odgovor na jedno drugo pitanje: čiji je bio Zadar u vrijeme njihova odnošenja?

Nitko nije vodio računa da su umjetnine, bile talijanske ili hrvatske, prije svega zadarske te da bi po svakoj logici prije svega trebale biti u Zadru, bio on talijanski, kakav je bio privremeno (od 1919. - do 1947.) ili hrvatski, kakav je danas.