Topla priča siromašnog vjeroučitelja: Živim od 4 kune i 90 lipa mjesečno, i sretan sam

ZAGREB - Prorok Habakuk u jednoj je od knjiga Starog zavjeta u 7. stoljeću prije Krista negdje na području Bliskog istoka zapisao: “Propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere”.

Krešimir Šestak, 57-godišnji vjeroučitelj iz Vojišnice kod Vojnića, doista živi samo od svoje vjere - i 4 kune i 90 lipa, koliko mu mjesečno ostaje od nastavničke plaće u tamošnjoj osnovnoj školi. Ostalo mu pojedu rate kredita koje otplaćuje drugima. Nema svoju kuću, nema svoj krevet, a sit je kad mu se drugi smiluju. U posljednjih pet godina podijelio je više od 300 tisuća kuna. Ipak, vjeroučitelj Krešo najsretniji je čovjek te siromašne općine koja Karlovačku županiju spaja sa susjednom BiH.

Sveti Nikola u predstavi

- Za sreću je potrebno tako malo, ali mnogi je nikada ne upoznaju. Zašto? Zato što se boje da će osiromašiti ako otkinu samo malo od svojeg bogatstva. I zato su stalno u strahu. Ja sam sretan čovjek jer želim činiti dobro. Priznajem da sam naivan i zato mi se ovo dogodilo. Želio sam samo slijediti Krista i živjeti po evanđelju, ali sam pritom previdio da ne žive baš svi po evanđelju - objasnio je uzrok svojih problema nesuđeni svećenik Krešimir Šestak.

Iz oka mu je krenula suza, ali ne u trenutku kada je pričao o svojem siromaštvu, već kada je spomenuo da mu je Bog dao snagu da izdrži. U ponedjeljak će u školi Krešo glumiti svetog Nikolu, pa posljednjih dana skuplja šibe te ih boji i ukrašava za svoje učenike. Prostor mu je ustupio prijatelj Marijan Marjanović. Radionica je ujedno i njihova kuhinja, ali i Krešina spavaća soba. Drveni okvir drži napuklo staklo preko slike Isusa Krista postavljene iznad kreveta, a do nje je nekoliko neuokvirenih biblijskih likova. Na kuhinjskom stolu su crteži i sastavi njegovih učenika.

Odličan student

Stol je naslonjen na zid, a na tri preostale strane jednako je toliko rasklimanih stolica. Plavi tepih prekrio je nekoliko rupa u podu. Dim iz starinske peći na drva miješa se s mirisom kiselog zelja i šljiva koji se na njoj kuhaju u dva lonca.

Krešo je pohabanu kapu uhvatio za vrh šilta, podigao prednji dio iznad prosjede kose te ga potom vratio nabivši pokrivalo čvršće na čelo. Mislima je hvatao prvu rečenicu svoje životne ispovijesti.

- Bilo je to negdje 1976. Da, te sam godine otišao u Kanadu. Imao sam tamo tetu i ujaka. Jednom zgodom pripremili su piknik na kojem je služena sveta misa. Vodio ju je župnik Josip Gjuran. Bio sam sretan jer je on bio blizak prijatelj s pokojnim biskupom Alojzijem Stepincem iz župe u Krašiću, iz mojega kraja, jer sam ja iz Svete Jane. Tijekom mise pročitao sam jednu poslanicu, zbog čega su me komunističke vlasti, kada sam se vratio doma, na nekoliko mjeseci strpale u zatvor, jer sam, po njima, bio protudržavni element. Odležao sam kaznu i vratio se u život. Silno sam želio postati svećenik, ali nisam imao novca za studij. Zaposlio sam se kao kondukter u ZET-u, kasnije sam postao vozač tramvaja i od toga živio. Paralelno sam izvanredno studirao teologiju. Diplomirao sam 1988. godine i upisao magisterij iz područja crkvene povijesti. Sve sam kolegije položio s odličnim, ali nisam napisao završni magisterijski rad jer su mi tada rekli da me neće zarediti za svećenika. Ne znam zašto. Rečeno mi je da je to zato što sam studirao izvanredno, ali ipak mislim da je pravi razlog taj što sam bio zatvorenik. Došao je i prošao taj nesretni rat. Dobio sam posao vjeroučitelja na područnoj školi u Vukmanićkom Cerovcu. Bila je tamo jedna sobica viška, pa su mi dopustili da tu stanujem. Predavao sam dječici vjeronauk. Potom sam počeo raditi u obližnjem Vojniću, ali sam i dalje dolazio spavati u tu sobicu - priča Krešo.

Jamac svim prijateljima

Sprijateljio se s mještanima. Pomagao im je bezrezervno i velikodušno gdje je mogao i stigao. Jedni su ga susjedi zamolili da im bude jamac za kredit. Krešo je s njima pošao u banku i sve su riješili.

- Ma tko će pamtiti sve te svote. Ne znam koliko su digli. Znam samo da su kredit prestali plaćati i da mi je banka počela uzimati nešto više od dvije tisuće kuna mjesečno. Susjedi su mi rekli neka ja to plaćam pa će mi oni jednom sve to vratiti. Slično se dogodilo s još jednima, ali je svota bila duplo manja. Hajd’, dobro, mislim, još mi ostaju dvije tisuće, bum nekako. Zvali su me i treći da im budem jamac. Mislio sam, pa neće me valjda i ovi prevariti. Otišli smo u banku, ali su mi rekli da više ne mogu biti jamac jer mi je blokiran račun. Službenica je predložila da ja dignem kredit, dam novac njima na ruke, pa da će mi oni davati mjesečno ratu. Nije ni to loše, ako se ljudima može pomoći. Tako smo i napravili. I ovi su upali u probleme, pa više nisu imali novca za mene. I oni su rekli da budu već jednom to meni dali. I tako sam ostao na 4,90 kuna od plaće. Ne zaradim niti jednog ‘medvjeda’ - priča Krešo, lagano se smješkajući i ne želeći otkriti imena ljudi koji su ga prevarili, da ih ne povrijedi.

Unatoč tome nije mogao reći “ne” niti četvrtom poznaniku koji ga je došao moliti za pomoć jer je kupovao traktor...

Cijeli članak pročitajte u današnjem tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg