Teo Matković: 'Nismo Švedska, ali nismo ni Bugarska. U Hrvatskoj, kad je riječ o prihodima, ne postoje izrazite nejednakosti'

Sociolog Teo Matković jedan je od pripadnika mlađe generacije stručnjaka sa zagrebačkog sveučilišta. Istražuje nejednakosti u pristupu obrazovanju te promjene na tržištu rada i politike zapošljavanja, posebno prelazak iz obrazovanja u svijet rada. Odmjeren je, argumentiran i baš zato vrlo ozbiljno zvuče njegove procjene da ne možemo tako skoro očekivati pozitivne promjene na tržištu rada.

Profesori i medicinske sestre su štrajkali. Stvara se sve veći jaz između privatnog i javnog sektora. Svi želimo živjeti u zemlji u kojoj su profesori i liječnici dobro plaćeni, međutim što je trenutno hrvatska realnost?

- Hrvatska je realnost da postoje znatne sektorske razlike u prihodima. Stalno se spominje da su plaće u javnom sektoru značajno veće nego u privatnom i to je u prosjeku točno, ali prvenstveno zato što je obrazovna struktura zaposlenih u javnom sektoru mnogo viša. Uspoređuju li se plaće sveučilišno obrazovanih stručnjaka i znanstvenika u javnom i privatnom sektoru, slika je prilično drugačija. Kad su u pitanju zdravstvo i socijalna skrb, ovdje su visokoobrazovani u 2011. godini imali u prosjeku 22 posto veću plaću od nacionalnog prosjeka za osobe sa sveučilišnim obrazovanjem. Neto plaća visokoobrazovanih u javnoj upravi i obrani približno je na razini ostalih visokoobrazovanih, ali je velik problem u obrazovanju jer su tamo plaće zaposlenih sa sveučilišnom diplomom u prosjeku 23 posto niže od prosjeka visokoobrazovanih.

Motivirani zaposlenici

Ali svi imaju siguran posao i plaću, za razliku od onih u gospodarstvu.

- Da, valja uzeti u obzir dosta važan čimbenik sigurnosti posla. No, zaposleni u obrazovanju su prijemčivi na štrajk zato što se sektorski ionako najniže plaće i dalje natproporcionalno smanjuju u trenucima krize. Ukidanje dodataka najviše bi pogodilo zaposlene u obrazovanju. Većina europskih zemalja je nakon prvog vala krize pristupila rezanju budžetskog deficita, odnosno smanjivanju zaposlenih, prava i plaća u javnom sektoru. Međutim, to im nije donijelo značajnu stabilizaciju. Štoviše, pomogli su da se te zemlje gurnu u drugi krug recesije i pad javnih usluga. Istina je da u Hrvatskoj znatan dio usluga javnog sektora nije na razini na kojoj bi trebale biti i potrebna je reforma. Međutim, u krizi je teško istodobno ostvariti dva različita cilja: povećanje učinkovitosti javnog sektora i smanjenje troškova. Smanjimo li plaće i uvjete rada, kako ćemo dobiti najkvalitetnije, učinkovitije i motivirane zaposlenike?

Zašto ne može istodobno i reforma i da u javnoj upravi ostanu najkvalitetniji te da dobro zarađuju? U javnom sektoru tek se sada govori o rezanju dodataka koje su zaposleni u privatnim tvrtkama izgubili još na početku krize.

- Plaće o kojima sam prije govorio i računaju se s dodacima. Da nema tih dodataka, plaće u obrazovanju bile bi gotovo na razini koju u privatnom sektoru primaju osobe sa srednjim obrazovanjem. Doista postoji nepregledna šuma dodataka koji su se formirali još od 2001. godine i na neki se način njima kupovao socijalni mir. U svakoj vladi i na svakim pregovorima uključivali su se slojevi i slojevi dodataka, a koeficijenti za plaće nisu se mijenjali. Ta šuma dodataka je sve samo ne transparentna i pitanje je pravednosti, kao i poticajnosti takvog ustroja za povećanje kvalitete sustava. To su stečena prava i postoji otpor prema odricanju od njih, kao i nepovjerenje prema novim i nepoznatim solucijama, premda će one biti nužne za unapređenje javnih usluga.

Jeste li vi ikada štrajkali?

- Nisam.

Zašto?

- Zato što postoje razlike i u obrazovnom sustavu. Nastavnici i učitelji u osnovnim i srednjim školama značajno su slabije plaćeni, a u visokom su obrazovanju plaće nešto bolje i bitno se razlikuju od fakulteta do fakulteta. Svi u obrazovnom sustavu imamo važnu ulogu prenošenja znanja, stvaranja temelja ljudskog kapitala ove zemlje i teško je tu govoriti o većoj vrijednosti rada jednih naspram drugih.

Kada pogledamo hrvatsko tržište rada, situacija je loša: imamo jednu od najnižih stopa zaposlenosti i najviše stope nezaposlenosti u Europi, a kriza koja je ušla u petu godinu samo je pojačala zaostajanje Hrvatske za razvijenom Europom.

- Od početka krize do 2011. godine zaposlenost se u Hrvatskoj smanjila za 140.000 osoba uglavnom u privatnom sektoru i mješovitom vlasništvu. Tijekom samo tri godine broj zaposlenih izvan državnog vlasništva smanjio se za jednu osminu! Omjer zaposlenih i populacije izrazito je nizak - tek svaki treći stanovnik Hrvatske radi. Ta trećina mora osigurati egzistenciju za druge dvije trećine. Prema mjerama zaposlenosti, aktivnosti i nezaposlenosti, u četiri godine krize vratili smo se u 2002. godinu. Poništili smo sav napredak ostvaren tijekom 2000-ih. Štoviše, pad zaposlenosti i rast nezaposlenosti još uvijek nisu okončani, a s obzirom na pad BDP-a, čini se da se to neće dogoditi ove ni iduće godine.

To znači da otvaranje novih radnih mjesta i pad nezaposlenosti možemo očekivati tek 2014. godine?

- Budući da smo ove godine na oko dva posto pada BDP-a, a većina projekcija za iduću godinu govori o približno nultom rastu, u tim uvjetima podloga za rast zaposlenosti ne postoji. BDP je ove godine, nakon malog prošlogodišnjeg predaha, ponovno klonuo, i to znači da ćemo zaposlene gubiti još brže. To neće biti dobro. Bolje trendove na tržištu rada moguće je očekivati samo uzletom gospodarstva. Međutim, moramo biti svjesni da su neki kapaciteti trajno izgubljeni jer je industrijska proizvodnja stradala, organizacije nestale, oprema zahrđala, a kompetentni radnici otišli u mirovinu, inozemstvo ili su postali nezaposleni. Naravno, mogu se otvoriti nove tvrtke, ali to zahtijeva konkretne industrijske politike i strategije investicija.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista