TAJANSTVENI BOEING 777 ‘Otmičari su imali pomagače na tlu koji su ugasili radarski sustav'

Svijet danima zaokuplja priča o nestalom Boeingu 777 kompanije Malaysian Airlines , koji je tijekom leta preko Vijetnamskog mora nestao s radara sa 239 putnika i članova posade te još nije pronađen.

Istražiteljske službe ulažu goleme napore kako bi pronašle ostatke aviona za koji se pretpostavlja da je doživio fatalnu nesreću. U moru teza koje svjetski mediji svakodnevno plasiraju točan je samo jedan podatak: zrakoplova nema. Prema prvim neslužbenim, pa kasnije i službenim informacijama, zrakoplov je u jednom trenutku doslovce nestao s radara. To je, zapravo, jedino što je malezijska aviokompanija dosad potvrdila. No, u javnost su izašli i mnogi drugi podaci zahvaljujući novinarima ali i istraživačima amaterima, na temelju kojih je moguće stvoriti određenu sliku o mogućim okolnostima nesreće.

Zrakoplov Boeing 777 Malaysia Airlinesa krenuo je iz Kuala Lumpura prema Pekingu u 00.41 sati. Riječ je o jednom od najsigurnijih zrakoplova na svijetu: otkako je 1995. prevezao prve putnike, gotovo da nema ozbiljnijeg sigurnosnog incidenta u kojem je sudjelovao. U zrakoplovu je u tom trenutku bilo 239 ljudi, na čelu sa Zacharyjem Ahmadom, 53-godišnjim pilotom koji je u kompaniji od 1981. godine i ima oko 18 tisuća sati leta, od čega velik broj upravo na zrakoplovima tog tipa. Uz njega je bio i iskusan kopilot, Farik Abdul Hamir (27), koji je letjeti počeo 2007. i do danas je prikupio 2763 sata leta.

Vjekoslav Skledar/CROPIX

Obojica su, dakle, bili iskusni piloti, kojima se u ruke bez ikakve zadrške moglo povjeriti dvjestotinjak života. U trenutku polijetanja zrakoplov je imao ukupnu masu od oko 300 tona. Kada je nestao s radara, malezijski 777 bio je na visini od 35.000 stopa, odnosno oko 10.600 metara. Svima je postalo jasno da se nešto uistinu neobično događa. Kako je moguće da je tijelo mase od oko 297 tona, raspona krila 60,9 metara i dugačko 63,7 metara nestalo? Posebno zato što je zrakoplov cijelo vrijeme leta bio pod radarskim nadzorom, što znači da su oba sustava radarskog nadzora - i primarni i sekundarni - uredno radila tijekom provjere kontrole leta na zemlji.

Treba pojasniti što su to, zapravo, radarski nadzori. Primaran radarski sustav nije vezan ni za zakav elektronički sustav u zrakoplovu, nego se isključivo odnosi na radarsku detekciju metalnog tijela u prostoru. Radarski sustav na zemlji šalje signal u prostor (brzina svjetlosti), a kad ta zraka udari u metalno tijelo (zrakoplov), ona se odbija te pod istim kutem vraća natrag. Obradom tog signala dobiva se primarni odraz na radarskom ekranu u obliku točkice. Ta točkica bit će na radarskom ekranu sve dok je tijelo u radarskom dometu. U slučaju da tijelo počne padati, radar će ga pratiti do slijetanja pod kutom padanja. Tijelo u slobodnom padu ima približnu brzinu koje je imalo u horizontalnom letu. U ovom slučaju tijelo sigurno ne bi padalo pod kutem od 90 stupnjeva. Iz prakse, prema dosad istraženim zrakoplovnim nesrećama, radi se o padanju pri kutu od otprilike 45 stupnjeva. Zamislite koliko je potrebno tijelu da s visine od 10.600 metara padne na zemlju brzinom od 900 kilometara na sat. Tijelo koje se kretalo nekom brzinom pada pod određenim kutom, (Pitagorin poučak) što produljuje udaljenost i vrijeme. Nadalje, što je to sekundarni radar ili sustav? To je sustav koji šalje kodirani signal prema zrakoplovu i vezan je za sustav u zrakoplovu. Njega je moguće ugasiti u svakom trenutku. Kako on radi?

Prije svakog polijetanja piloti zrakoplova javljaju se kontroli leta. Kontrola leta daje pilotu kod (četveroznamenkasti broj) koji mora upisati na svojem uređaju u kabini (transponder). Kada pilot unese kod na svojem uređaju i pritisne enter, od tog trenutka kontrola leta na ekranu dobiva podatke o zrakopolovu, brzini, visini, penjanju, snižavanju itd. Pilot putem svog sekundarnog radara (transpondera) može u bilo kojem trenutku putem određenog koda upozoriti kontrolu leta na određenu izvanrednu situaciju, otmicu, gubitak radioveze, može slati poziv u pomoć, odnosno upozoriti na bilo koju opasnost. Ako bi ostao bez oba motora iz nekog tehničkog razloga ili namjernim gašenjem, zrakoplov bi se nastavio kretati prema dolje istom brzinom i pod istim kutem za svoj tip. To znači da bi za promjenu visine od jednog kilometra zrakoplov prešao udaljenost od barem 20 kilometara. U najgorem slučaju, zrakoplov ovog tipa prešao bi udaljenost od minimalno 150, pa do čak i dvije stotine kilometara, što drastično otežava potragu za njegovim ostacima, napose u situaciji kada se pretpostavlja da se Boeingu dogodio pad u more.

Informacije o događaju Boeinga 777 dosad objavljene u medijima krajnje su konfuzne i obuhvaćaju ogromno područje. Iz informacija dostupnih javnosti nemoguće je stručno i precizno pretpostaviti mogući uzrok ove nesreće. Nestanak zrakoplova s ekrana pobuđuje sumnju na moguć nezakoniti čin.

Dodatnu sumnju pobudila je činjenica da su mobilni telefoni dijela putnika zvonili i satima nakon nestanka zrakoplova s radara. To je ubrzo objašnjeno kvalitetnim baterijama mobitela, ali i činjenicom da pojedini mobilni operateri nemaju automatske sekretarice prilikom gašenja mobitela, nego se uređaj nastavlja ponašati kao da je upaljen.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg