Na Zapadu se već neko vrijeme pojavljuje konsenzus da je Rusija zapravo već izgubila rat protiv Ukrajine. Točan trenutak, cijena i opseg ukrajinske pobjede možda su nepoznati, ali opstanak suverene države Ukrajine više nije upitan. Slično tome, uobičajeno je reći da je ruski predsjednik Vladimir Putin jednom zauvijek uništio domaću političku stabilnost Rusije mobilizirajući vojno sposobne muškarce da se bore u Ukrajini. Prizori stotina tisuća ljudi koji bježe iz zemlje kako bi izbjegli regrutaciju smatrani su potvrdom da je Putin loše procijenio i mobilizacijom riskirao uništavanje legitimiteta režima kod kuće.
Ipak, ono što je važno Kremlju je surova stvarnost da su nove snage omogućile Rusiji da nadoknadi manjak vojnika na bojnom polju, navodi u svojoj analizi Foreign Policy. Raspoređivanje mobiliziranih snaga u Lugansku spriječilo je ukrajinske snage da ostvare neki veći napredak u toj regiji još od kada su povratile Liman početkom listopada. U gradu Hersonu su pojačanja olakšala uredno povlačenje ruskih snaga, pomogavši da se izbjegne ponavljanje katastrofalnog poraza u regiji Harkiv. Ruska vojska je čak ostvarila postupne uspjehe u blizini Bahmuta u regiji Donjeck po cijenu gubitka mnoštva novomobiliziranih vojnika i zarobljenih boraca.
Niti viši moral i superiorna tehnologija Ukrajinaca niti nedostatak opreme, obuke i motivacije kod svježe unovačenih Rusa nisu spriječili Kremlj da postigne svoje privremene vojne ciljeve uz relativno skromnu političku cijenu. Ako je dolazak nekoliko desetaka tisuća mobiliziranih vojnika dovoljan da se to postigne, relativno je lako zamisliti koji bi bio efekt dolaska još milijun vojnika.
Tijekom početnih pokušaja mobilizacije ranije ove jeseni, ruska se vlada suočila s dva velika ograničenja - nedostatkom temeljne opreme za nove regrute i protivljenjem javnosti prisilnom regrutiranju u vojsku. Vojna korist od novih regruta bila je smanjena nedostatkom razne opreme i namirnica, od oružja do uniformi pa čak i hrane, a Putinov rejting je pao jer su obični Rusi postali uznemireni proizvoljnošću mobilizacijskih napora.
Mobilizacija završila, rejting Putina vratio se na staro
No, od tada su oba problema barem djelomično riješena. Kopirajući lekciju iz knjige bivšeg ruskog ministra obrane Anatolija Serdjukova o relativno uspješnim vojnim reformama, Kremlj je većinu poslova nabave oduzeo vojsci i prepustio učinkovitijoj ruskoj civilnoj birokraciji. Dvojica vodećih tehnokrata - ruski premijer Mihail Mišustin i gradonačelnik Moskve Sergej Sobjanin - zaduženi su da osiguraju odgovarajuće zadovoljenje materijalnih potreba ruske vojske.
To ne znači da će rastuće poteškoće s opskrbom oružanih snaga biti riješene, ali izuzimanje upravljanja opskrbom iz ruku vojnog vrha gotovo da jamči određena poboljšanja. Osim toga, od običnih Rusa se očekuje da pomognu svojim prijateljima i rođacima koji su imali nesreću da budu mobilizirani. Oni doista nemaju mnogo izbora nego pokrivati nedostatke u državnim odredbama iz vlastitih džepova kako bi od hladnoće i gladi zaštitili svoje voljene koji su mobilizirani.
Kada se razmatraju pitanja poput onih što je s bijesom koji se rađa među običnim Rusima i neće li to uništiti popularnost režima kod kuće, Foreign Policy piše da, nažalost, stvari drugačije funkcioniraju u visoko atomiziranom društvu poput Rusije. Znakovito je koliko su se brzo povratili Putinov rejting podrške i drugi pokazatelji javnog raspoloženja čim je Kremlj proglasio prvi val mobilizacije završenim. Većina Rusa jednostavno je odahnula s olakšanjem što i sami nisu poslani da trunu u rovovima Donbasa. Odmah su zgrabili priliku da se vrate iluziji normalnog života, zatvarajući oči pred strahotama rata i umanjujući rizik da bi mogli biti regrutirani u idućem krugu mobilizacije, ma kad god se to dogodilo.
Šok nije bila mobilizacija, nego način provedbe
Ruskim obrazovnim sustavom i popularnom kulturom dominira kult veličanja vojne slave i nesebične odanosti obrani domovine. Već prijeratne ankete bilježile su porast militarističkog raspoloženja - udio onih koji vjeruju da je služenje vojske obvezna dužnost popeo se na više od 80 posto, dok je dvije trećine ispitanih muškaraca izjavilo kako su spremni žrtvovati život za domovinu. Stoga nije iznenađujuće da toliko mnogo Rusa smatra prirodnim da neki od njihovih sunarodnjaka moraju umrijeti na bojišnici dok je njihova zemlja u ratu.
Građane je k tome ove jeseni manje šokirala sama mobilizacija, koliko kaotičnost i općenito način na koji je provedena. Prosječnim Rusima naprosto se nije činilo u redu da se pozivaju muškarci bez vojnog iskustva, liječnice koje imaju malu djecu kod kuće i muškarci u 60-im godinama života.
Kao odgovor na javno negodovanje koje je iz svega toga proizašlo, vlasti naporno rade na tome da sve buduće runde regrutacija prođu glatko. Svatko tko je privilegiran, proaktivan ili odlučan pod svaku cijenu izbjeći vojsku, imat će realne mogućnosti za to. Mogu pobjeći u inozemstvo, upisati poslijediplomski studij ili se zaposliti u tvrtki koja nudi tehničko izuzeće od aktivne službe. Povremeno je regrutacija korištena kao sredstvo suzbijanja protuvladinih aktivista, pri čemu su prosvjednici uhićeni, a zatim su im servirani papiri za regrutaciju dok su bili u pritvoru. No, oni predstavljaju tek šačicu ljudi na koje se regrutacija odnosila.
Digitalizacija regrutacije i detektiranje najprikladnijih
Sam Putin otvoreno se izjasnio tko bi trebao biti prioritet za buduća novačenja, rekavši da je bolje poginuti boreći se za domovinu nego se napiti votkom do smrti. To je jasna implikacija da bi vojne vlasti trebale ciljati siromašnije građane u nepovoljnom položaju, odnosno na dio građana koji pružaju manji otpor te su ionako od ograničene koristi za državu.
Kako bi to postigla, ruska vlada radi na digitalizaciji dosjea vojnih komisija i njihovoj integraciji s bazama podataka raznih odjela, od zdravstvenog sustava do graničara. Rok za to je travanj 2024. godine, što pokazuje da Kremlj gleda na digitalizirano provođenje regrutacije kao na dugoročnu strategiju koja će ostati relevantna još mnogo godina.
Digitalizacija je osmišljena kako bi omogućila vlastima da precizno detektiraju one koji se smatraju najprikladnijima za mobilizaciju, lako ih pronađu i pošalju u vojsku. Ti nesretni regruti bit će osuđeni na pokornost jer će za njih - i samo za njih - granice vjerojatno biti zatvorene, a njihov pristup javnim službama blokiran.
Dakako, malo je vjerojatno da će Kremlj preko noći kreirati savršen digitalni sustav regrutacije. Kašnjenja i pogreške su neizbježni, ali ruska vlada ima veliko iskustvo u uspostavljanju digitalne kontrole nad svojim građanima. Već godinama primjenjuje tehnologiju nadzora u svrhu hvatanja prosvjednika protiv režima, poreznih prevaranata i prekršitelja covid-19 ograničenja.
Kao rezultat toga, predstojeći obrasci regrutacijemobilizacijeu paniku širom društva, ti obrasci pomoći će velikoj većini Rusa da zadrže privid normalnog života te im omogućiti da nastave ignorirati rastuće troškove rata. U međuvremenu, nesretna manjina budućih regruta osjećat će se izolirano i bespomoćno pred državnim aparatom. Oni će biti poslani - zahvaljujući učinkovitim tehnokratima nešto bolje opremljeni, ali svejedno kao topovsko meso - u buduće ofenzive u Ukrajini, čije je pokoravanje konstanta na dnevnom redu Kremlja, zaključuje Foreign Policy u svojoj analizi.