‘Znate li koliko je Srba bilo u CG dok smo pjevali ‘Oprosti nam Dubrovniče?‘ Milo je krivac!‘

Stariji će se sjetiti Slavka Perovića, predsjednika Liberalnog saveza Crne Gore, koji je uporište imao na Cetinju, u samom srcu crnogorske državnosti. Gradiću među gudurama, tridesetak kilometara od mora, što vjekovima slobodu diše punim plućima, piše Slobodna Dalmacija.

Vidi se to na svakom koraku. Tragovi slavne, velike prošlosti svuda su oko vas. Rezidencije nekadašnjih veleposlanstava još odišu šarmom, ekskluzivnošću, a restauratorska ruka udahnula im je novi život. Cetinje je spomenik samo po sebi: vremenu kad je mala balkanska država, koja se junačkom borbom oslobodila turskog zuluma, pa na Berlinskom kongresu doživjela priznanje.

Nakon raspada Jugoslavije, manji dio Crnogoraca vidio je put u nastavku državnosti, ukinute 1918. famoznom Podgoričkom skupštinom, oko koje se Srbi i Crnogorci nikad neće složiti. Prema prvima ona je bila legitimna i kao takva izraz volje većine građana o prisjedinjenju Srbiji, a drugi kao početak sramne okupacije zbog koje su, najbolji među Crnogorcima, u Božićnom ustanku (1919.) položili živote.

- Devedesetih, kad se Jugoslavija raspala, počela je ta ideja od Vešovića u Sarajevu. Vuksanović, Vukmanović, Slavko Perović..., i ta ekipa. Oni su obnovitelji crnogorske države, i evo dokle smo dogurali - ponosan je Dragan Pejaković, do groba vjeran Perovićev liberal, ali istovremeno zabrinut za sudbinu države koju ne "zarezuje" gotovo pola njenih stanovnika.

Na zelenom i zelenaškom Cetinju, Slavko Perović, čija je stranka uživala osam posto potpore zazivao je ratnih devedesetih samostalnost njegove domovine i žestoko se protivio agresiji na Hrvatsku. "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče", pjesma je koju je upravo on poveo, pa se našao pod nezapamćenim udarom režima Slobodana Miloševića, Momira Bulatovića, ali i samog Mila Đukanovića, koji će desetljeće kasnije iz interesa okrenuti kaput. A to mu se; Milu, ne zaboravlja.

- Kad je Đukanović s Amfilohijem palio badnjak pred manastirom, snajperi su bili upereni na mene i moje društvo u tom periodu - prisjeća se Zoran Adžić.

- I sad ću ti reć. Po zadnjem popisu iz devedeset i prve bilo je devet posto Srba u Crnu Goru, a Milo Đukanović je svojim ponašanjem, svojim lopovlukom kroz trideset godina, napravio da u Crnu Goru ima i trideset posto Srba. Milo Đukanović i Amfilohije s dvije ruke - ne oprašta Zoran, u zemlji čojstva i junaštva, konvertitstvo. Izdaju. Kukavičluk.

Isto misli i Dragan Pejaković.

- Ja sam bio za Liberalni savez. I ja sam ovđe pjeva "Sa Lovćena vila kliče...", i sve do devededeset i osme su mi govorili da sam izdajnik dok se Milo nije okrenuo. A znaš zašto je on i njegovi u neđelju ovđe doša? Za interes četrdeset posto, a za srce ono ostalo. Da sad kad mu treba, na Cetinju spase svoju guzicu - veli, tužan zbog grde sudbine Slavka Perovića, prvaka LSCG-a koji je ugasio stranku samo godinu dana prije referenduma o samostalnoj Crnoj Gori. Kao i toliko puta do sada, revolucija je pojela svoje djecu. Perović je prvo otišao u Prag, a onda se vratio na Cetinje. I obolio. Jako.

- A kako neće, jadan ne bio, što su mu sve radili. Znaš da su ga i trovali? I da se razumijemo, i Milo mu je svašta radio. I zato nije ovom ovđe narodu lako jer bira između jedne vlasti koja se svojom decenijskom vladavinom duboko kompromitovala a za nezavisnu je Crnu Goru, i ove nove koja njome vlada, a ne može da je smisli. Organski je mrzi. I otvoreno je okupatorska, da ne kažem četnička. DPS (Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića op.a) nagrđen, a ovi na vlasti još sto puta gori. Ajde, reci, ima li đe ovakva izbora? - širi ruke Dragan.

Zato se svi plaše što će pokazati novi popis stanovništva. Naši sugovornici plaše se manipuliracija u režiji Krivokapićeve Vlade. Objašnjavaju nam da se nacionalna struktura Crne Gore perfidno mijenja. Kolebljivcima se nude kojekakve privilegije: zdravstveno osiguranje, besplatno studiranje u Beogradu, poslovi i državna služba.

- Herceg Novi se puni iz Trebinja i Ljubinja, a ovi iz Gacka idu za Nikšić. I tamo puštaju četničke pjesme! Boga mi moga, zna se gdje je četnička kafana, a đe crnogorska, a to nikada nije bilo. Sve je to "uvoz" iz Trebinja i Bileće - puca od bijesa Pejaković, pa poručuje "ali, Splićo, neće to tako dovijeka da bude. Neće - i gotovo!", piše Slobodna Dalmacija.