'ŽIDOVSKA UMJETNOST KAO UROTA ZLA PROTIV NIJEMACA' Zašto je Hitler podržao izložbu djela koje je prezirao?

Prije nekoliko dana svjetska je javnost saznala da je u stanu sina poznatog kolekcionara Hildebranda Gurlitta, podrijetlom Židova, koji je radio za naciste, pronađeno oko 1500 vrijednih umjetnina, mahom djela majstora apstrakcije koje je Hitler prezirao. Zašto je mrzio modernizam?

Tri godine nakon što su došli na vlast, u srpnju 1937. nacisti su u Münchenu postavili dvije velike izložbe. Prva, Velika njemačka umjetnička izložba, kako su je nazvali, prikazivala je djela koja je Hitler držao umjetnički vrijednima i relevantnima, poput skulptura nagih plavuša, ulja idealiziranih vojnika i pejzaža.

Druga je pak izložba, nazvana Izopačena umjetnost (Entartete Kuns), pokazala bitno drugačiju formu i senzibilitet njemačke umjetnosti – modernistički, apstraktni, ili, kako su ga nacisti smatrali, 'izopačeni'. Među autorima pokazanih umjetnina bili su Paul Klee, Oskar Kokoschka, Wassily Kandinsky te poznati njemački umjetnici Max Beckmann, Emil Nolde i Georg Grosz. U katalogu koji ju je pratio zabilježeno je da je cilj izložbe bio „otkriti filozofske, političke, rasne i moralne namjere iza ovog pokreta, kao i vodeće snage korupcije koje ih slijede".

U izložbu su uključeni radovi „ako su bili apstraktni, ekspresionistički, i u nekim slučajevima ako su to bila djela židovskih umjetnika.“, izjavio je za BBC Jonathan Petropoulos, profesor europske povijesti na Claremont McKenna College i autor više knjiga o umjetnosti i politici u doba Trećeg Reicha. Postavljena je s jasnom namjerom da isprovocira negativne reakcije. „Slike su obješene koso, na zidovima je bilo grafita uvredljivih za umjetnike i djela, poruke koje su tu umjetnost činile čudnovatom i ridikuloznom.“

Britanski slikar Robert Medley, koji je nekoć obišao izložbu, prisjetio se da je interes bio veliki, gužva ogromna. „Sve slike visjele su kao na nekoj provincijskoj aukciji, pobacane po zidu, ne bi li se stvorio dojam da je riječ o nevrijednim djelima.“

Na otvorenju je govorio Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbles. Poručio je da izložba treba njemačkoj javnosti pokazati kako je „židovski duh ušao u njemačku kulturu, što se može vidjeti u gomili zastrašujućih, užasavajućih oblika.“

Prije negoli je došao na vlast Hitler je i sam slikao, no realistični prikazi arhitekture i pejzaža kakve je volio umjetnička javnost nije osobito cijenila. Njegovu povrijeđenom egu izložba „izopačene“ umjetnosti bila je prilika za osvetu. U ljeto 1937. održao je i govor u kojem je istaknuo kako "umjetnička djela koja se ne može razumjeti sama po sebi, nego iziskuju pretenciozna objašnjenja, ne bi opravdala svoje postojanje, više nikada neće pronaći put do njemačkog naroda". Nacisti su tvrdili da je „izopačena“ umjetnost rezultat rada i razmišljanja židova i boljševika, iako su samo šestorica od 112 na izložbi zastupljenih umjetnika bili židovi.

Izložena djela bila su postavljena po kategorijama - umjetnost koja je bogohuljenje, radovi židovskih ili komunistička umjetnika, umjetnost koja kritizira njemačke vojnike, potom umjetnost koja vrijeđa čast njemačkih žena. U dvorani označenoj kao „luda soba“ stajali su nefigurativni motivi.

Ministar propagande Goebbels na izložbi

"Slike i crteži iz te sobe užasa ne govore što je bilo u bolesnim umovima onih koji su rukovali kistom ili olovkom“, piše u katalogu izložbe. Namjera nije bila samo izrugati suvremenu umjetnost, htjeli su potaknuti gledatelje da to čitaju kao simptom urote zla protiv njemačkog naroda. Kustosi su zaposlili glumce ne bi li se družili s posjetiteljima i prenijeli im „pravu“ poruku, kritizirali radove.

Izložba je samo u Münchenu privukla milijun posjetitelja - tri puta više negoli ona prva postavljena od nacista, na kojoj su prikazani radovi koje je Hitler odobravao. Nakon zatvaranja krajem prosinca 1937. izložba je obišla još 11 njemačkih gradova.

Motivi posjetitelja bili su različiti, neki su razmišljali da im je to možda posljednja prilika da apstraktno slikarstvo vide u Njemačkoj, drugi su podržavali nacistička razmišljanja, dolazili i gnušali se viđenog. Mnoge je privukao i skandal koji je pratio izložbu, jer, očekivano, nisu samo nacistički simpatizeri držali da je apstrakcija u umjetnosti promašena i odbojna.

Hitler na izložbi

Fritz Lustig bio je mladi židovski šegrt kad je i sam otišao pogledati izložbu o kojoj se toliko pričalo. Nije mu se svidjela. „Prikazani portreti iskrivljavali su lica, objekti su bili bitno drugačiji negoli što oni doista izgledaju. Meni se naziv 'izopačena' učinio pogođenim.“

Neke od tih umjetnina nacisti su kasnije spalili, a za mnoge od umjetnika bio je to samo početak kataklizmičkih vremena. No, činjenica da su nacisti prezirali i zabranjivali njihova djela, nekima je kasnije postala preporuka.

"Takva umjetničko djela postala su atraktivnija inozemstvu, ili su barem u antinacističkim krugovima dobila na vrijednosti, jer ih nacisti nisu odobravali. Mislim da je na duge staze to bilo dobro za modernu umjetnost, da je se percipira kao nešto što su nacisti prezirali i mrzili", prokomentirao je za BBC profesor Jonathan Petropoulos.

Neki od radova pokazanih na izložbi 1937. danas ulaze u red najcjenjenijih dijela moderne umjetnosti. Fritz Lustig, koji se pred nacistima uspio skloniti u Englesku, uživa u onome što je 1930-ih držao 'izopačenim'. "Od tad sam sazrio, u to sam doba bio jako mlad, nisam bio izložen umjetnosti, od tada sam promijenio mišljenje. Svrha moderne umjetnosti i nije da bude lijepa, zar ne?“