Ruski neovisni portal Meduza objavio je dramatičan tekst Katarine Ukrainceve, zastupnice u Gradskom vijeću grada Buče kod Kijeva, u kojem su ruski vojnici počinili stravični masakr.
Nakon povlačenja ruskih trupa iz Kijevske oblasti u gradiću Buča pronađeni su deseci tijela civila, uključujući i ona s rukama vezanim na leđima.
- Već 24.-25. veljače čuli smo eksplozije po cijeloj Buči, vidjeli smo odsjaje (od eksplozija i požara). Helikopteri su dolazili. Naše je topništvo počelo "tuči" one koji su tamo sletjeli. Diverzantske skupine počele su prodirati u šumu. A tamo su vikendice - počeli su upadati u kuće ljudi koji su otišli još prije napada. Dana 4. ožujka, konvoj s ruskom vojnom opremom prošao je glavnom ulicom Vokzaljnaja na putu za Irpin. "Raznijelo" ih je topništvo s kontrolne točke Irpen. Po njihovim se postupcima vidjelo se da se nisu dobro orijentirali, nego su se samo nasumično vozili gradom. U gradu je bila prisutna samoobrana, počela je pucnjava. Ruska vojska je odgovorila tako da je pucala po stambenim zgradama.
Građani u podrumima
- Kad su granate počele padati u dvorište, svi smo se spustili u podrum. Tamo smo odveli sve starce i djecu. Za nas je život u podrumu počeo od prvih dana rata. Dovukli smo sve što nam je bilo potrebno, pripremili smo vodu, pokušali smo stvoriti što bolje uvjete za život. Smatram da se gradska vlast slabo pripremila za rat. Do zadnjeg trenutka su nam govorili da je sve pod kontrolom, a grad, naravno, nije bio spreman za invaziju. Kad je počelo bombardiranje, trgovine i ljekarne su odmah zatvorili. Kada je ruski tenk pogodio trgovački centar, ljudi su otrčali tamo i počeli iznositi sve do čega su došli. To se može nazvati pljačkom, ali nisu imali izbora. Ljudi su trebali barem neke zalihe hrane. Potreba za lijekovima bila je kritična pa su se počeli upadati u dućane i ljekarne.
Policajci i regrutna komisija otišli su već prvog dana napada. U gradu nije bilo nikoga, sami smo ga branili. To čak nije bila ni teritorijalna obrana, nikakve službene formacije. Nismo imali teritorijalnu obranu: sami smo se organizirali. Bilo je veterana koji su se i prije borili, domoljuba. Obukli su ono što im je ostalo od 2014., uzeli oružje koje su od tada čuvali i otišli braniti grad. Prvi je poginuo Volodja Kovalski. Na Donbasu je izgubio obje noge. Kretao se uz pomoć proteza. Nije se propio, kao mnogi u takvoj situaciji, nego je nastavio živjeti. Sagradio je kuću, organizirao biznis, osigurao je obitelj. Na samom početku rata priključio se samoobrani. Tjerali su ga, ali je ipak ostao. Dakle, on - bez dvije noge! - oteo je od neprijatelja opremu i odvezao našim momcima. Kasnije je poginuo u borbi. Iza sebe je ostavio ženu i djecu. Ne znamo ni kako je pokopan. Tijela civila leže na Jablonskoj - to je naša najduža ulica, paralelna je s Irpenom. Pobijeni stanovnici grada leže tamo od početka ožujka. Ruske trupe tamo su smjestile svoju opremu i gađali su Irpen iz ove ulice. Dovukli su tešku opremu do naših kuća, penjali su se na krovove i tamo postavljali mitraljeze.
Nasumična pucnjava
- Rusi su se ukopavali - pa i snajperisti - na gornjim katovima visokih zgrada. One koji su pokušali izaći tjerali su natrag i prijetili strijeljanjem. Oni koji leže na Jablonskoj ulici poginuli su od kaotične i nasumične pucnjave. Oni koji su izašli iz Jablonske ulice kažu da je tamo bio pakao. Nastala je panika. Od prvog dana su mi ljudi odande pisali. Čučali su u podrumima i molili da ih izvučemo. Bilo je tamo i beba. Govorili su da će umrijeti.