Ugledni novinar Guardiana i ratni reporter iz Bosne i Hercegovine 90-ih godina, Ed Vulliamy, u svojoj kolumni uspoređuje današnju situaciju u Ukrajini s onom u Bosni i Hercegovini tijekom rata te se pita zašto ta dva zločina imaju tako različit tretman u međunarodnoj zajednici.
Ovo je njegov tekst:
'Ovaj tjedan stići će daljnja užasavajuća izvješća iz Ukrajine: ubilačka brutalnost i ljudska patnja i otpornost dovedeni do granica izdržljivosti. Invazija predsjednika Vladimira Putina proglašena je najgorim nasiljem u Europi od Drugog svjetskog rata.
No, točno prije 30 godina ovog tjedna, sličan zločin dogodio se u Bosni i Hercegovini. Dana 6. i 7. travnja prije tri desetljeća, kada su SAD i EU priznale novonastalu republiku Bosnu i Hercegovinu, srpski snajperisti i topnici koje je podržavala Rusija otvorili su vatru na bosansku prijestolnicu Sarajevo, pokrenuvši najgori pokolj u Europi od Trećeg Reicha. Barem zasad, dok se molimo da Ukrajina ne preuzme tu groznu titulu - ako već i nije.
Komemoracije u Sarajevu ovog tjedna ne mogu biti bolje tempirane: fokusirane su na Ukrajinu ne samo zato što su odjeci tamošnjeg rata vrlo glasni, mučno jasni i traumatično rezonantni. To je kao: 'Mi smo s vama ne samo zato što smo s vama, već zato što smo i mi sami bili tamo.'
Zbunjujuće razlike
Međutim, postoje zbunjujuće razlike. Dok se većina na zapadu danas s pravom okuplja oko Ukrajine, uragan nasilja nad bosanskim muslimanima i Hrvatima katolicima onih je dana naišao na zbunjenost, apatiju i - u takozvanoj međunarodnoj zajednici - želju za smirivanjem, pa čak i potporu srpskim i bosansko-srpskim agresorima. U Velikoj Britaniji, u tome su prednjačili ljudi koji se sada opisuju kao velikani Konzervativne stranke: John Major, Douglas Hurd, Malcolm Rifkind – sa saveznicima na organiziranoj i intelektualnoj ljevici.
Dok je Zapad pomogao naoružati ukrajinski otpor, embargo na oružje sa svih strana, kako su to rekli čelnici, vezao je lanac za željeznom kuglom oko bosanske partizanske vojske koja je bila tek u začecima i agresoru omogućio proračunatu, nadmoćnu vojnu prednost. Dok noćna mora u Ukrajini tjera 'međunarodnu zajednicu' da traži rješenje u roku od tri tjedna, to se u Bosni oteglo na tri godine.
Istog ovog tjedna 1992. godine, Sarajevo je stavljeno pod opsadu, osam godina nakon što je bilo domaćin Zimskih olimpijskih igara. Gotovo svaki muslimanski stanovnik istočne Bosne je ili ubijen ili prognan, a mnoge su žene držane zarobljene u logorima za silovanje. Sela i džamije su spaljeni ili bili pod nemilosrdnom opsadom u izoliranim 'sigurnim područjima' koje je proglasio UN. Na drugom kraju zemlje, ekipa ITN-a i ja otkrili smo gulag koncentracijskih logora za muslimanske i katoličke zatočenike u kolovozu 1992., koji su djelovali od svibnja, gdje su tisuće ubijene, mučene i silovane.
U srpnju 1995., tri krvave godine kasnije, 8.000 muškaraca i dječaka pogubljeno je u roku od pet dana nakon pada 'sigurne zone' Srebrenice, a žrtve ovog genocida predane su svojim ubojicama od strane samih snaga i vojnika UN-a koji su se obavezali da će ih čuvati.
Priča o Bosni nije samo priča o prošlosti: preživjeli iz koncentracijskog logora Omarska, Satko Mujagić, jedan je od onih koji potpisuju otvoreno pismo raznih balkanskih i mirovnih grupa o trenutnim, pojačanim tenzijama koje stvaraju ruski saveznici Srbije i bosanskih Srba, koji priželjkuju odvajanje 'Donbasa' bosanskih Srba od Bosne.
Zašto Bosna nije bila važna?
Pa zašto onda nije bila, a niti sada Bosna nije važna, kao što Ukrajina s pravom jest? Marširajući kroz pravo more plavo-žute boje u Londonu prošle subote, bilo je potresno podsjetiti se na tek mali broj onih koji su prije 30 godina prosvjedovali za Bosnu (čije su boje zastave iste - plavo-žute).
'Da smo imali desetinu javne potpore koju je dobila Ukrajina, a dvadesetinu vojne potpore, rat bi bio zaustavljen, sto tisuća ljudskih života bi bilo spašeno, također i tri izgubljene godine te domovi milijuna ljudi', kaže Damir Šagolj, vodič bosanske vojske tijekom rata, a sada Pulitzerovom nagradom nagrađeni fotograf i direktor Zaklade Warm (War, Art, Resistance, Memory - rat, umjetnost, otpor, sjećanje), koja je središnje mjesto ovotjednog obilježavanja obljetnice zločina.
Većina od 100.000 mrtvih i dva milijuna raseljenih u Bosni bili su slavenski muslimani, a neki preživjeli misle da je Zapad reagirao onako kako jest baš zbog toga, jer su oni – muslimani. No, mnoge žrtve su bili bosanski Hrvati katolici, a isti stav se odnosio i na uništenje Vukovara, grada na Dunavu sravnjenog do temelje tijekom ranijeg rata za neovisnost Hrvatske 1991. godine.
Mislio sam da je pokolj u Bosni možda bio preblizu, 'tako blizu Venecije', kao što mi se, s obzirom na nedjelovanje Zapada, svojedobno narugao potpredsjednik bosanskih Srba Nikola Koljević. Ali to je opovrgnuto: dobar dio prosvjeda zbog Ukrajine odnosi se na to da je ta zemlja, baš kao i Bosna, dio Europe.
Putin ih više plaši od Miloševića
Možda Ukrajina dobiva ovoliku podršku dijelom i zato što Putin ima nuklearno oružje, koje nam svima prijeti. S druge strane, tadašnji srbijanski predsjednik Slobodan Milošević nije posjedovao takav arsenal; gotovo svaki novinar s terena u Bosni i većina vojnih analitičara znali su da 48 sati pažljivo izvedenih NATO zračnih napada mogu okončati zločin, kao što su to učinili 1995., tri godine kasnije, kada su bosanski Srbi kapitulirali odmah nakon kratke runde preciznih napada. Dakle, takav udar se mogao izvesti u bilo koje vrijeme između 1992. i 1995., bez opasnosti od širenja rata.
Možda je ljude šokirala sama Bosna, koja je vrlo komplicirana zemlja, dok je Ukrajina očito manihejska i tamošnja situacije više crno-bijela. Pojam 'drevne etničke mržnje' unosno su prodavali oni koji su situaciju trebali umiriti. No, što je, zapravo, toliko komplicirano ili moralno i politički zbunjujuće u vezi s 'etničkim čišćenjem', kako ga je nazvao sâm čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić, koncentracijskim logorima, logorima za silovanje i ubijanje i opsadom jednog europskog glavnog grada? Umjesto Kijev, čitajte Sarajevo i obrnuto; umjesto Mariupolj, čitajte Goražde ili Srebrenica.
Kolumne bi trebale završavati odgovorima, a ne pitanjima, no ja odgovore nemam.
Kad je u pitanju Bosna, zašto je bilo u redu surađivati s nasiljem koje je imalo Putinov odjek? U naknadnim događanjima iz javne sfere, zašto je bilo u redu da austrijski književnik Peter Handke 2019. godine dobije Nobelovu nagradu, nakon što je napisao hvalospjeve projektu 'Velike Srbije' i održao govor na pogrebu predsjednika Miloševića, arhitekta genocida; i da navodno liberalna feministica Olga Tokarczuk stisne Handkeovu ruku, primajući vlastitu nagradu, dok majke Srebrenice vani u suzama prosvjeduju? Ili da bivša trockistkinja Claire Fox, zvijezda Brexita s GB Newsa i RT-a, kao i radija BBC, koja inzistira da su koncentracijski logori bili izmišljotina, postane barunica?
Zašto Bosna nije bila i nije bitna, kao što Ukrajina apsolutno jest? Pitanje me zbunjuje – a odgovor mi izmiče – još od travnja 1992. Gledajući kako se povijest ponavlja, to sada zbunjuje više nego ikada', piše Ed Vulliamy.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....