ZAŠTO JE ŠVEDSKA OBEĆANA ZEMLJA ZA OSUĐENIKE Čak je i Sadam želio tamo u zatvor

Švedski zatvori, poznato je, imaju reputaciju dobrih mjesta, koliko to zatvori uopće mogu biti. U njima je, za zatvorske prilike, malo nasilja, uvjeti su dobri, život gotovo pa ugodan, a stopa recidivizma nakon boravka u tim humanim mjestima za počinitelje nehumanih djela niža negoli gotovo bilo gdje u svijetu.

I iranski je diktator Sadam Husein, nakon što je 2003. uhićen blizu Tikrita, dok je čekao suđenje, tražio da ga smjeste u - švedski zatvor. Švedske su vlasti to odbile. O tome koliko je dobro u skandinavskom zatvoru sigurno bi imala štošta reći Biljana Plavšić, koja je nakon haške presude, osuđena za ratne zločine, kaznu odslužila baš u Švedskoj. Iako je osuđena na 11 godina, na slobodu je izišla ranije.

Nils Oberg, čovjek koji upravlja tamošnjim zatvorskim sustavom, neki je dan najavio zatvaranje čak četiri zatvora u Švedskoj. Razlog? Bitno manji broj zatvorenika. Iako stopa kriminala ne bilježi značajan pad, ipak je 2012. u odnosu na godinu ranije, u zatvorima bilo 6% manje ljudi. Sličan pad broja zatvorenika očekuju i ove, a i slijedeće godine.

Trenutno ih je oko 4500. I sam je Oberg Erwinu Jamesu, novinaru britanskog Guardiana, priznao da je ponešto zbunjen neočekivanim trendom, kaže, razlozi su moguće povezani s načinom na koji zatvore vode. „Mi se jako nadamo da napori koje ulažemo u rehabilitaciju zatvorenika i prevenciju imaju utjecaja.“, zaključuje.

„Moderni su zatvori u Švedskoj definitivno vrlo različiti od onih u kojima sam ja radio kao mlad čovjek koncem 1970.-ih.“, komentira Kenneth Gustafsson, upravnik Kumla zatvora, najbolje čuvane švedske kaznionice smještene oko 200 kilometara sjeverno od Stockholma.

Gustafsson pri tome ne misli da je sustav 'premekan'. „Kad sam krenuo raditi u zatvoru fokus je bio na stvaranju humanog okruženja. Zatvorenike se dobro tretiralo, neki će možda reći i predobro.

No, nakon što je nekoliko teških kriminalaca pobjeglo, 2004. pooštrena je sigurnost.“ Jedan od tadašnjih bjegunaca bio je i Tony Olsen, osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva dvojice policajaca. U dosluhu s čuvarom, pobjegao je iz najbolje čuvana zatvora. Tadašnji ravnatelj bio je primoran dati ostavku.

I iako su tada pooštrili mjere sigurnosti, Šveđani su uspjeli očuvati humanost unutar zatvorskih zidina, čak i prema najozloglašenijim kriminalcima. Zatvorske kazne duže od deset godina tamo su rijetkost. Osuđeni na doživotnu robiju mogu nakon deset godina apelirati na sud da im kaznu skrati, da im izrekne neki definirani vremenski period, ne bi li starost ipak proveli na slobodi. Nerijetko dobiju od 18 do 25 godina.

Švedska je bila prva zemlja u Europi koja je uvela elektroničko označavanje osuđenih kriminalaca. I dalje nastoje, kad god je to moguće, minimalizirati kratkoročne zatvorske kazne, oslanjajući se na dobre rezultate kasnije rehabilitacije u zajednici.

Dokazano je da taj njihov pristup djeluje. Na 100 000 stanovnika u zatvoru imaju 70 ljudi ili manje. Stopa recidivizma u prve tri godine u Švedskoj je između 30 i 40%; u Velikoj Britaniji, primjerice, skoro da je duplo veća. Šveđani u zatvor ne šalju kriminalce mlađe od 15 godina, niti na doživotnu kaznu sude one mlađe od 21 godine. Društvo čini velike napore da što je moguće manje mladih delikvenata ikada završi iza rešetaka.

Ono što je bit će ponajviše, kažu ponavatelji, dovelo do činjenice da Šveđani u isto vrijeme zatvaraju čak nekoliko kaznionica jer im, eto, više ne trebaju, jest sustav potpore i rehabilitacije za nekadašnje zatvorenike po izlasku na slobodu.

Vladina agencija brine za one koji su na probaciji, stara se za dobrobit počinitelja kaznenih djela koji su na uvjetovanoj i nadziranoj slobodi. Među ostalim, jamči dobre programe za ovisnike o alkoholu, drogama, za one koji imaju problema sa samokontrolom i nasiljem. 4 500 volontera pomaže da nekadašnji zatvorenici, jednom na, makar i uvjetnoj slobodi, krenu pravim putem. Mnogi se s bivšim zatvorenicima spijatelje, postanu tim ljudima veliki oslonac baš u trenutku kad im je to ekstremno potrebno, kad se zapravo crta hoće li u budućnosti ponovo skrenuti u kriminal ili će se uspjeti rehabilitirati i izgraditi novi život.

“Političari se ne petljaju u to kako radi zatvorski sustav, imamo potpunu slobodu.”, kaže upravitelj Gustafsson smijući se na nedavnu izjavu Chrisa Graylinga, britanskog ministra pravosuđa, koji je najavio da će zatvorenici u Engleskoj i Walesu dobiti zatvorske uniforme i limitirano vrijeme za gledanje televizije.

“Ove i slijedeće godine prioritet će nam biti raditi s mladim prijestupnicima osuđenima za nasilje. Puno smo godina radili programe pomoći narkomanskim ovisnicima. Sad razvijamo programe koji će pomoći zatočenicima koji imaju problem s agresijom i nasiljem. Na tome je bitno raditi, jednom kad ti ljudi odu na slobodu bitno je da su dobili takvu vrstu pomoći.”, govori Gustafsson.

Peter Soderlund, nekadašnji zatvorenik danas vodi udrugu X-kontra Švedska. Odslužio je skoro tri, osuđen je na četiri godine zatvora, zbog raspačavanja droga i oružanog napada. Iz zatvora je izašao 1998. Kad je stupio na slobodu od velike su mu pomoći bili volonteri, također nekadašnji zatvorenici, okupljeni u udrugu Kris (Kriminalci povratnici u društvo). Neko je vrijeme i sam kasnije volontirao u Krisu, a potom osnovao vlastitu udrugu istog cilja. “Velika razlika između Krisa i moje udruge u tome je što mi dopuštamo ovisnicima da nam se pridruže, da postanu dio grupe.” Obje organizacije žele pomoći nekadašnjim zatvorenicima uspješno se integrirati u društvo.

Kako žive kriminalci unutar zidova švedskih zatvora? “Ja sam imao sreće unutra. Upravitelj zatvora Osteraker, gdje sam služio kaznu, bio je prosvjetljen čovjek. Tretman prema nama je bio dobar. No, znam da nije u svim švedskim zatvorima bilo tako. Sreo sam unutra jako puno ljudi kojima je trebala pomoć – nakon što su meni pomogli volonteri iz Krisa shvatio sam da i sam želim pomagati drugima.”, komentira Soderlund. X-kontra Švedska ljude čeka po izlasku iz zatvora, na vratima i pomaže im sa smještajem i drugim stvarima.

“Mi u Švedskoj jako vjerujemo u koncept rehabilitacije, pri tome uopće nismo naivni. Ima ljudi koji se neće promijeniti ili se ne mogu promijeniti. No, iz iskustva znam da se većina zatvorenika želi promijeniti. Moramo napraviti što možemo da im u tome pomognemo. Nije to uvijek moguće postići. Nije samo zatvor taj koji može rehabilitirati, to je obično kombinirani proces u koji je uključeno i vrijeme probacije, uvjetne, nazdirane slobode te pomoć šireg društva. Mi im možemo dati edukaciju, obučiti ih, no kad iziđu iz zatvora ti ljudi trebaju smještaj i posao.”, ističe Kenneth Gustafsson.