Wagner digao crnu zastavu u Bahmutu, no omjer gubitaka otkriva pravu istinu o ‘majci svih bitaka‘

Utorak 7. ožujka ujedno je 377. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nakon oko mjesec i pol ruske ofenzive, na većini njenih prepoznatljivih pravaca baš i nema pomaka – što i nije posebno čudo. Razlog za to je činjenica kako je zatoplilo, te je vidljivo počela i proljetna „blatna sezona“ ili „rasputica“ širom Ukrajine. Vrijeme koje je posljednjih dana pretežito oblačno, ali toplije i praćeno kišama – dobro je raskvasilo otvorene prostore, te je bitno otežalo prolazak mimo dobro uređenih cesta. Posebno je to bitno oko Bahmuta, gdje su time ograničeno uporabivima postali razni priručni putovi u grad – što je dodatni naglasak stavilo na ionako strateški bitnu kontrolu većih prilaznih cesta.

Dok se uzduž gotovo 1.000 kilometara bojišta (ali i uz gotovo još jednako toliko granica Ukrajine s Ruskom Federacijom) bilježe brojni topnički dueli – područja intenzivnijih kopnenih sukobljavanja ponešto su uža. Zona na sjeveru Donbasa, od ruske granice do rijeke Siverski Donjec (te ondje smješteni gradovi Kupjansk, Svatove i Kremina) izgleda da svjedoči bitnom usporavanju ruskih napadnih aktivnosti.

Dok oko Svatove nema naznaka korištenju nagomilanih snaga agresora, koje se duže posebno spominjalo - dapače, oko Kremine kao da su ukrajinske snage kompletno zaustavile pokušaj ruske ofenzive prema zapadu (i gradu Limanu), te možda i zadržale pod kontrolom selo Dibrova, kao i šumske prilaze prigradskim dijelovima okupirane Kremine. Iako je odbacivanje Ukrajinaca iz tog područja bilo vidljivim ciljem agresora, to izgleda nije uspjelo u bitnijoj mjeri.

Statična bojišnica

Jednako je statična, usprkos napadnim djelovanjima, i bojišnica južno od Siverskog Donjeca, na potezu Bilogorivka-Spirne – a stanje je tek malo drugačije oko 100 km jugozapadnije, kod okupiranog grada Donjecka. Ondje se bilježe intenzivne borbe oko ukrajinskog uporišta Avdiivka – u kojima su branitelji izgleda protunapadima uspjeli ojačati poziciju sjeverno od tog mjesta (kod sela Novobahmutivka), a ponešto im se zakompliciralo stanje južno od Avdiivke, u prostoru sela Vodjane gdje su izgleda izgubili neke poljske fortifikacije, što bi moglo ubuduće olakšati Rusima prilaz bliže Avdiivki s juga. Nema mnogo promjena na stanju ni kod Vugledara, još jednog od bitnijih ciljeva ovogodišnje ruske ofenzive.

Ondje su napadači zadnjih tjedana izgubili iznimno mnogo ljudi i tehnike (spominje se 130 do 160 komada oklopne tehnike), ne samo da nisu postigli željene ciljeve – već su ih ukrajinski protunapadi uvelike i vratili na početne položaje. Iako je zadnjih dana ondje bilježena i terenska posjeta ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua, kao i dopremanje raznih pojačanja u ljudstvu te vojnoj tehnici – malo je vjerojatno da će to sve u kraćem roku imati ikakvih bitnijih borbenih efekata.

Najžešće borbe u Bahmutu

Naravno, za kraj ovog terenskog pregleda ostavili smo središnju zonu oko grada Bahmuta, u kojoj se zadnjih tjedana vode najžešće borbe, gdje je bilo ponešto borbenih pomaka, a koja je zadnjih dana i pod najpažljivijim okom svjetske javnosti. Iako se već mnogo puta u posljednje vrijeme čulo o mogućem ukrajinskom povlačenju iz ovog grada-tvrđave, do trenutka pisanja ovog teksta to se nije dogodilo.

Naravno, ionako takvi potezi nisu nešto što se najavljuje na glas ako se pojavi potreba za njihovim izvođenjem. Kako izgleda, iako Rusi drže oko tri četvrtine kruga oko Bahmuta – tamošnja je obrana čvrsta.

Tek su jučerašnje snimke postavljanja crne zastave vojnog poduzeća „Wagner“ na spomenik 2. svjetskom ratu na istoku grada pokazale ispravnost vijesti o povlačenju branitelja preko rijeke Bahmutovke na zapad. Time je izgleda napuštena otprilike trećina grada na istočnoj obali te prirodne prepreke, a dubina ukrajinskog džepa u gradu je smanjena za oko kilometar. Za očekivati je barem privremenu obranu zapadnog dijela Bahmuta, dok željeznička pruga koja prolazi praktično kroz polovicu preostalog ukrajinskog dijela grada opet pruža oslonac za djelomičnu odstupnicu – ako do toga dođe.

Nema sumnje da vojno vodstvo ukrajinske strane ima dobar uvid u lokalnu situaciju, budući je u petak 3. ožujka ondje po drugi put u samo nekoliko dana bio general Oleksandar Sirski, zapovjednik Kopnenih snaga OS Ukrajine, a samo dan kasnije i general Viktor Horenko, zapovjednik ukrajinskih specijalnih snaga. Dakle, iako pojedini zapadni mediji javljaju o svađama u vrhu ukrajinske vlasti o temeljnom pitanju – da li se povlačiti iz Bahmuta ili grad braniti do posljednjega daha – vjerojatno se tu radi tek o nagađanjima ili glasinama.

Do sada se Ukrajina itekako pokazala sposobnom braniti svoje utvrđene pozicije stvarno do krajnjih granica, cijedeći tako ofenzivnu snagu neprijatelja – i onda se vješto povući taman kad stanje stvarno postane kritično, kao što se vidjelo na primjeru povlačenja branitelja iz utvrda Popasna, Zolote, Girske, Severodonjeck i Lisičansk prošloga ljeta. Ujedno su to bili i zadnji veći ruski uspjesi, nakon kojih se još u srpnju predviđalo ekspresno pristizanje agresora na liniju Siversk-Fedorivka-Bahmut-Toreck, što je tek zadnjih tjedana uspjelo djelomično (samo na južnome kraju ove linije).

Stabilizirana linija obrane na sjeveru grada

Dakle, izgleda da je barem privremeno stabilizirana linija obrane Bahmuta na sjeveru grada – gdje su ruski izvori tek u nedjelju 5. ožujka objavili kompletnije zauzimanje sjevernog predgrađa Stupki – kao što nije bilo velikih pomaka ni južno od grada Bahmuta (gdje neki izvori ipak spominju da je „Wagner“ konačno uspio zauzeti pojedine ukrajinske poljske fortifikacije oko prigradskog sela Klišćivka, koje drugi već tjednima bilježe osvojenima).

Time je na jugozapadu grada nadalje održana donekle prohodnom i cesta T-0504 iz Bahmuta prema Kostjantinivki, a jednako se tako donekle još drži i zapadni prilaz gradu (cestom O-0506 iz Bahmuta kroz Hromove na zapad do mjesta Časiv Jar) – kod kojeg se zadnjih dana vode izuzetno žestoke borbe. Konkretno, ruske snage nastoje probiti ukrajinsku obranu u prostoru sela Orihovo-Vasilivka, Dubovo-Vasilivka, Bogdanivka, Hromove, te sa sjevera dovršiti opkoljavanje grada, ali to im zadnjih dana ne polazi za rukom, usprkos velikom intenziviranju napora.

Dobro to ilustrira i danas s ukrajinske strane objavljena činjenica kako je tijekom jučerašnjeg dana samo u području sela Dubovo-Vasilivka bilo odbijeno 37 agresorskih kopnenih napada. O omjerima gubitaka, koliko to općenito bili nepouzdani podaci, spominje se omjere od 1 Ukrajinca za 7 Rusa (tajnik ukrajinskog Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu, Oleksij Danilov 3. ožujka), pa do jednog za pet (procjena NATO obavještajnih izvora, prema objavi CNN-a od 5. ožujka). Naravno, ako se ta mjera krene nadalje izjednačavati – bit će to najozbiljniji argument za napuštanje Bahmuta, skraćivanje bojišnice, te dočekivanje Rusa na nekim novim, zapadnijim obrambenim položajima.

Pojačano novačenje u okupiranim regijama

Što se ruske strane tiče, za to vrijeme intenzivne borbe i nadalje prate priče o parcijalnoj obnovi pojedinih srušenih gradova u zaleđu bojišnice, jednako kao i vijesti o pojačanom novačenju građana iz okupiranih područja u borbene postrojbe. Posebno je ipak bilo zanimljivo čuti planove o otvaranju šest ogromnih „sveruskih“ odlagališta raznoga otpada u svježe anektiranim prostorima Ruske Federacije, gdje bi se moglo odlagati i prerađivati komunalni otpad svih onih vrsta koje su problem u samoj „staroj“ Rusiji.

Jednako tako, još je itekako u preraspodjeli i sam teritorijalni ustroj tih okupiranih (i anektiranih) prostora – gdje se za dio osvojene Hersonske oblasti izgleda učvrstio Heničesk kao glavni grad, nakon gubitka samog Hersona, dok bi okupirano Zaporižje sada trebalo privremeni okupirani centar imati u gradu Melitopolu – usprkos stalnih tamošnjih strahova da je baš to cilj neke iduće velike ukrajinske oslobodilačke operacije.

Za to vrijeme ruska strana iza linija fronte ionako užurbano prebacuje konvoje vojske i opreme – bilo radi stvarnih operacija ili za zavaravanje protivnika – a u isto vrijeme dok se spominje prvo korištenje moderne planirajuće zrakoplovne bombe UPAB-1500B u Ukrajini, s njenih oko 1000 kg eksploziva, na vidjelo izlazi i terensko raspoređivanje borbenih vozila BTR-50 iz sredine 1950-tih, koje ondje sve češće rade društvo tenkovima T-62.

Dapače, nazire se mogućnost da ovakvom antiknom borbenom tehnikom budu uskoro opremane i neke od ozbiljnijih ruskih postrojbi – što bi onda definitivno potvrdilo glasine o problemima u tamošnjoj vojnoj industriji, koja po novom može biti stavljana i pod prisilnu državnu upravu ako ne uspije ispunjavati zadane joj proizvodne ciljeve.

Naravno, nije to ni čudo kada aktualni financijski podaci kretanja državnog proračuna Ruske Federacije za prva dva mjeseca ove godine govore o 25 posto manje prihoda nego lani u isto vrijeme, 52 posto više rashoda nego lani, te padu prihoda od nafte i plina za 46 posto (na 947 milijardi rubalja) – dok se u samo dva mjeseca već stiglo do 88 posto godišnje planiranoga proračunskog deficita.

Žito i struja

Budući da 18. ožujka ističe ljetos zaključen „Sporazum o žitu“, kojim se prehrambene proizvode s ratnih područja pomorskim putem izvozilo u svijet – zadnjih se dana itekako zahuktavaju pregovori o produženju ovoga aranžmana. Organizacija UN te Turska, koje su posredovanjem uspjele krajem srpnja dogovoriti ovaj izvozni režim, sada su posebno aktivne i na njegovoj obnovi te produženju. No, kako izgleda, dok je taj izvozni režim već neko vrijeme u zastoju radi tihog ruskog bojkota brodskih pregleda na Bosporu, sada je jednako tako u zastoju i pregovaranje o njegovu nastavku.

Naime, Ruska Federacija je ispala zadovoljna svojim izvozom žita i amonijaka, koji se udvostručio prema prošloj godini u ovo vrijeme – ali nije baš zadovoljna istodobnim izvozom i ukrajinskoga žita. Pri tome se službena Moskva poziva i na činjenicu da pretežiti dio izvezenih ukrajinskih roba navodno nije završio u ustima gladnih širom Azije te Afrike, nego na tržištima Europske unije – pa onda, opet navodno, „kao stočna hrana po dampinškim cijenama“.

Za to vrijeme, dok Rusi izgleda pecaju vrijeme te pregovaračke popuste, UN-ov Svjetski program za hranu apelira da ukrajinsko žito znači prehranu za oko 400 milijuna siromašnih širom svijeta. Za sada ni jedna strana nije izrijekom odbila novi izvozni režim sigurnim koridorima kroz Crno more, a iz Turske su čuju naznake kako bi neko buduće produženje ovakvog poslovanja trebalo biti ugovoreno barem na 6 dodatnih mjeseci.

Dok je izvoz žita radio dobro, a sad je u problemima – stanje s ukrajinskom opskrbom građana električnom strujom stoji baš obrnuto – bilo je jako loše, a sada je prilično dobro. Već tri tjedna širom Ukrajine nije bilo većih neplaniranih redukcija, dapače, meteorološka zima je ondje završena čak i s određenim viškovima u proizvodnji, te zadovoljavajućim rezervama ugljena i plina. Dobre vijesti nisu pokvarili ni novi zračni napadi ruske strane – koja je u noći od nedjelje na ponedjeljak 6. ožujka na Ukrajinu ispalila 15 bespilotnih letjelica Shaheed-136, od čega ih je 13 navodno bilo srušeno djelovanjima protuzračne obrane. Naravno, osim donacija raznog modernog protuzračnog naoružanja, ovakvom stanju nacionalnog sustava opskrbe strujom u Ukrajini pridonijelo je i oko 450 pošiljki specijalizirane humanitarne pomoći s energetskom opremom.

Time je preko 30 država s raznih krajeva svijeta u Ukrajinu poslalo oko 5.650 tona razne specijalne opreme te rezervnih dijelova - od toga više od 1.700 generatora, oko tisuću transformatora, mobilnih plinskih kotlovnica, razne specijalne opreme, visokonaponskog materijala za popravak dalekovoda, mobilnih kabelskih laboratorija, i tako dalje. Ono što sada još ostaje – tako reći „domaća zadaća“ za proljetni, ljetni i jesenski period – je izgradnja zaštitnih sustava za energetske objekte, ukopavanje i oklapanje infrastrukture, kao i organiziranje njene dodatne obrane do iduće sezone grijanja. Među ostalim, na rasporedu je i stavljanje naglaska na zelene energetske tehnologije u Ukrajini – kojima bi se već i na razini pojedinih kućanstava i poduzeća omogućilo lakše preživljavanje nekih budućih nestašica struje.

Pri tome je obećala pomoći i Europska unija, a predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen je najavila: "Obećala sam da ću surađivati s Ukrajinom u području obnovljivih izvora energije, koji su važni za njezinu energetsku sigurnost. Sada to činimo: prva serija od 5700 solarnih panela bit će poslana u Ukrajinu u bliskoj budućnosti".

Europska energetska situacija i sankcije

Ta ista Ursula von der Leyen zadnjih se dana javno hvalila činjenicom kako se Europska unija ekspresno riješila ovisnosti o isporukama plina i nafte iz Rusije – tako da je Rusija u samo osam mjeseci smanjila svoj izvoz plina u Europu za 80 posto. Ovaj ogroman manjak za prvu je silu nadomješten uvozom iz Sjedinjenih Država i Norveške, koje su isporučivale ukapljeni plin i plin iz cijevi. Time su ovih dana rezerve plina u europskim skladištima pale ispod 60%, konkretno na 59,7 posto – što je ipak stopa popunjenosti oko 20 posto veća nego u prosjeku tijekom zadnjih 5 godina u ovo vrijeme.

Naravno, takvom razvoju stvari ozbiljno je doprinijela i neuobičajeno topla zima radi koje zadnjih mjeseci nije bila zamisliva situacija iz lanjske sezone grijanja – kada su skladišta plina ostala ispod 60 posto već 15. prosinca, a ne na kraju ogrjevne sezone. Pri svemu tome, posebno je pitanje Savezne Republike Njemačke, koja ima najveće europsko proizvodno gospodarstvo. Njemačka se također užurbano oslobodila ovisnosti o uvozu ruskog plina u svim oblicima, a njihova su nacionalna skladišta sada popunjena oko 70 posto (u odnosu prema 20 posto u ovo doba 2022. godine).

Njemački stručnjaci predviđaju kako će sezonu završiti sa zalihama od oko 60 posto skladišnih kapaciteta, koje će tijekom ovoga ljeta biti moguće i dopuniti bez spektakularnih skokova cijena. U svemu tome će od neprocjenjive pomoći biti i novoizgrađeni njemački LNG terminali, kojih je Njemačka u brzom ritmu lani izgradila 3 - a još ih je nekoliko „u postupku“.

Dok opskrba energentima za europske potrebe sada izgleda prilično dobro, na žalost Vladimira Putina i njegove svite u Kremlju – Rusi su zasigurno puno sretniji dosadašnjim problematičnim djelovanjem većeg broja sankcijskih mjera koje su prema toj državi uveli NATO, EU, te zemlje skupine G7. Naime, prilično je jasno da Rusija na razne načine ipak uspijeva više ili manje zaobilaziti brojna nametnuta ograničenja – i zato će ubuduće baš jačanje već postojećih mjera biti bitnije nego smišljanje dodatnih sankcija.

Jasno to pokazuju kako događanja u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su uhitile nešto tamošnjih kršitelja ograničenja, ali ujedno i šire osoblje pri Ministarstvu pravosuđa zaduženo za istraživanje zaobilaženja (ili pomoći u zaobilaženju) takvih mjera. Slične mjere je najavila i Europska unija, gdje je samo u Nizozemskoj otvoreno 45 novih kaznenih postupaka – 29 radi kršenja robnih sankcija, te 16 radi kršenja takvih financijskih mjera.

Za to vrijeme, nije bitno bolja situacija ni po pitanju organiziranja nekih pregovora Ukrajine i Ruske Federacije – gdje SAD i EU inzistiraju da se pregovara kada i kako to Ukrajina bude htjela, dok druga strana preko simpatizera i posrednika aktivno širi priče o tome da baš „zapad“ ne dopušta Ukrajini neko brzo sklapanje mira. Naravno da te priče – koje su se zadnjih dana opet čule i iz službenih izvora Turske i Mađarske – baš i nemaju mnogo veze s životom, pokazala je i činjenica da službeni Kijev mađarske ideje o „brzom prekidu vatre“ odbija kao „poziv na predaju“ iz usta tih susjeda.

Strane donacije nisu presušile

Posljednjih se dana opet javno gleda europsku dramu po pitanju tenkova – gdje je niz država obećavao tenkove Leopard jednom kada Njemačka dozvoli njihovu isporuku – a sada kad je to dozvoljeno, one ne isporučuju tehniku. Time je na samoj Njemačkoj ostao problem skupljanja novijih tenkova Leopard 2 u dovoljnome broju za dvije oklopne bojne, a tu im posao ne olakšava ni Poljska – država koja je svoje prve takve tenkove isporučila prije dva tjedana, da bi ovih dana najavila i slanje preostalih 10 takvih vozila.

Naime, Poljska od Njemačke kao proizvođača izgleda očekuje da za Ukrajinu osigura i kompletne potrebne količine streljiva i rezervnih dijelova za takvu modernu oklopnu flotu. Jednako tako oni očekuju da Njemačka riješi i slične probleme za stariju flotu tenkova Leopard 1, koje se također iz Europe namjerava slati put Ukrajine. No, ta su vozila očigledno u još lošijem stanju nego novi tenkovi – tako da prije njihovoga slanja tek treba provoditi opsežne poslove obnove i pripreme, koju izgleda neće uspjeti proći ni oko 10 posto već prikupljenih takvih starih oružja. Ne bi li nadoknadili tako nastale manjkove tenkova Leopard 1, prikupljenih iz fondova vojne industrije – izgleda da se u Berlinu krenulo raditi i na dodatnom otkupu takvih tenkova iz Švicarske, koje je ta država 2016. kupila od Italije. No, naravno, budući je Švicarska službeno neutralna – to je opet problem svoje vrste, baš usporediv s onim nedavnim po pitanju streljiva za oklopnjake Gepard i razna druga vozila za Ukrajinu.

Time su onda i planovi SR Njemačke i njenog koncerna Rheinmetall o kupovini 96 tenkova Leopard 1A5 iz Švicarske opet u rukama tamošnjeg federalnog parlamenta – koji je, doduše, zadnjih mjeseci već višekratno ustanovio da čvrsto inzistiranje na neutralnosti ipak bitno potkopava kako politička savezništva ove države, tako i ukupni položaj te uspješnost tamošnje obrambene industrije. Do nekih novih vijesti, napomenimo još samo da je na putu za Ukrajinu oko 90 borbenih vozila na kotačima tipa Stryker iz donacije SAD, dok se temeljem spomenutih EU problema u opremanju Ukrajine oklopnim sredstvima i iz Velike Britanije čulo kako će se ondje slati 28 tenkova Challenger 2 (umjesto prvotno obećanih 14), te 33 samohodne haubice tipa AS-90 (umjesto prvotno obećanih 24 komada).

Pri tome, obrambena industrija je najednom u fokusu pažnje i širom kruga NATO i EU država – ne samo zbog potreba da se nadomjeste zalihe opreme poslane u Ukrajinu, već i radi pitanja buduće opskrbe streljivom raznih kalibara te države pod ruskim napadom. Budući se tu radi o jednoj od strateških potreba na tom ratištu, već se neko vrijeme itekako spominje zajednička EU akcija kupovine oko milijardu eura vrijednog topničkog streljiva za Ukrajinu – danas i sutra bi se na tu temu trebalo dogovoriti neke okvire i na sastanku ministara obrane država EU, koji je sazvan u švedskom Stockholmu, ne bi li se taj posao usuglasilo do kraja ovog mjeseca.

Iako u trenutku pisanja ovoga teksta nije jasno je li ondje stvarno osvanuo i hrvatski ministar obrane Mario Banožić, ipak se moglo čuti da će ondje uz pitanje topničkih granata dominirati i tema obuke ukrajinskih vojnika (misija EUMAM Ukraine u kojoj RH ne sudjeluje, na veliku žalost Vlade i premijera).

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize