VOJNI PILOT KOJI ĆE SOCIJALISTE IZBACITI IZ VLASTI On je novi as njemačke politike

Hoće li biti Kenija ili Jamajka? Ili semafor? Da, ovako već spekuliraju njemačke novine kad govore o politici. I ne, racionalni Nijemci nisu popili malo previše piva, ovo je više nego ozbiljna rasprava. Kenijska zastava sadrži crnu, crvenu i zelenu boju. A nije nemoguće da se nakon izbora za savezni parlament, Bundestag, u rujnu ove godine formira koalicija u kojoj će biti Kršćanski demokrati (CDU) - crno, Socijaldemokratska stranka (SPD) - crveno i Zeleni. Konačno, takva koalicija upravlja saveznom državom Saska-Anhalt. Iznimka od svega ovoga je Bavarska gdje vlada Kršćansko-socijalna unija (CSU) i ta je savezna država plava. Ali te boje nema ni u jednoj od preostalih 15 saveznih država.

Igra s bojama je utoliko interesantnija što se predviđa da će ove godine u Bundestag ući šest stranaka. Trenutačno su četiri: CDU-CSU, SPD, Ljevica (još jedna crvena boja) te Zeleni. Posljednje ankete pokazuju da će se tom društvu priključiti i radikalno desna Alternativa za Njemačku (AfD) koja ne ulazi u bojanku jer s njom niti jedna stranka ne želi koalirati. I Slobodni demokrati (Freie Demokratische Partei, FDP), poznatiji kao liberali. Njihova je boja žuta. I oni vrlo ozbiljno ulaze u razne farben-kombinacije. Jedna se trenutačno rađa u saveznoj državi Schleswig-Holstein gdje je pobjedu odnio CDU, a u koaliciju bi još ušli Zeleni i FDP: crno-zeleno-žuto, boje jamajčanske zastave. A sve je više onih koji smatraju da bi se ta kombinacija boja mogla uglaviti u novi njemački kabinet, gotovo sigurno opet pod palicom Angele Merkel u njezinu četvrtome kancelarskom mandatu.

Stranka nije nestala

Ona, naime, ne želi još jednu veliku koaliciju sa SPD-om, a kako pokazuju ankete, moći će birati partnere. Posljednje joj daju oko 35 posto, SPD-u deset posto manje, a sve su ostale stranke ispod deset posto. U takvoj konstelaciji sasvim je jasno da bi se Merkel okrenula svom “prirodnom partneru” (iako to i nije pretjerano točna definicija), liberalima. Konačno, upravo je ta koalicija, dok su je vodili Helmut Kohl kao kancelar i Hans-Dietrich Genscher kao šef diplomacije, ujedinila Njemačku i postavila temelje sadašnjem liderstvu u EU. Upravo zbog tog razdoblja, od 1982. pa do 1998., govori se o “prirodnom partnerstvu”, zaboravljajući da je prije toga FDP mirno sjedio u vladi sa SPD-om od 1969. do 1982. godine. Ukratko, FDP je tijekom povijesti moderne Njemačke većinu vremena proveo u vlasti jer je kao treća stranka po snazi u državi u pravilu određivao tko će dobiti kancelarsku fotelju: Helmut Schmidt ili Kohl. Iako im je najveći izborni uspjeh bio 14,6 posto osvojenih glasova 2009. godine. Nakon čega su odmah formirali koaliciju s Angelom Merkel. Na čelu liberala tada je bio Guido Westerwelle za kojega je odmah postalo važnije što je homoseksualac, nego što je ostvario povijesni uspjeh.

No, tko visoko leti, nisko pada. Upravo je to FDP osjetio u četiri godine koalicije. Mora se uzeti u obzir da je riječ o najtežim kriznim godinama, o danima kad se u pregovore kretalo poslijepodne s pitanjem hoće li EU uopće opstati, da bi se izašlo u rano jutro s još jednim produljenjem roka za isključivanje aparata koji Uniju održavaju na životu. FDP se u tome nije snašao, Angela Merkel i njezin ministar financija Wolfgang Schäuble preuzeli su vodeću riječ, a liberali su se povukli u sjenu, pristali na politiku pomoći Grčkoj i drugima, na nediranje poreza. I uslijedila je kazna povijesnih razmjera: FDP na izborima 2013. prvi put od Drugoga svjetskog rata nije ušao u Bundestag. Teoretičari kraja povijesti već su pričali o krahu i nestanku jedne velike stranke, posebno kad je na stranačkom kongresu te godine za predsjednika izabran mlađahni Christian Lindner - tada je imao samo 34 godine. Njegova je mladost bila šok, ali samo godinu dana poslije austrijski ministar vanjskih poslova postaje Sebastian Kurz s navršenih 27 godina - koji je ovaj mjesec preuzeo austrijsku Pučku stranku i kao 30-godišnjak kani pobijediti na prijevremenim izborima u listopadu. A ove je godine u Elizejsku palaču sjeo 39-godišnji Emmanuel Macron. Ni čelnik talijanske Demokratske stranke Matteo Renzi nije mnogo stariji, tek je prešao 40. Neki novi klinci.

Lindner je dijete njemačkog srednjeg sloja. Završio je gimnaziju (1998. kad je koalicija SPD-Zeleni srušila FDP i CDU nakon 16 godina na vlasti), a onda političke znanosti. Već sa 16 godina pristupio je FDP-u i u svojoj se matičnoj saveznoj državi Sjevernoj Rajni-Vestfaliji vrlo brzo uspinjao po stranačkoj hijerarhiji. Bistar, karizmatičan, kamera ga voli, oštra jezika, moderan, sve mu to ide naruku.

Zna upravljati

I već je 2011. glavni tajnik FDP-a, dok je predsjednik Philipp Rösler. A onda u stranci dolazi do svađe oko pitanja formiranja Europskog stabilizacijskog mehanizma: “stari lavovi” mu se protive i traže glasanje, a Lindner odlučuje da je bolje odmah se povući. I vraća se u Sjevernu Rajnu-Vestfaliju gdje čeka nove izbore.

Nakon izbornog kraha FDP-a 2013. prihvaća se jednog od poslova za koji se tada nitko nije otimao: postaje predsjednik stranke s jasnom idejom da je vrati u Bundestag 2017. godine. Upravljati zna, to nitko ne dvoji. Konačno, on je satnik njemačkog zrakoplovstva u pričuvi i bivši amaterski vozač automobilskih utrka. I okolnosti su mu išle naruku. U lokalnom parlamentu Sjeverne Rajne-Vestfalije 2015. godine održao je govor u kojem je poticao poduzetništvo i kulturu startupa, naglašavajući kako je važno onima koji nisu uspjeli od prve dati novu priliku. Tada je iz klupa zavikao član SPD-a: “Ti to dobro znaš jer si iskusio neuspjeh”. Naime, početkom 2000-ih godina Lindner je bio suosnivač internetske tvrtke koja je propala. Na tu je provokaciju odgovorio strastvenim dvoipolminutnim monologom u kojemu je obranio svoj stav tezom da oni koji uspiju, padnu u šape SPD-a i njihova “mehanizma redistribucije, dok se s druge strane SPD ismijava s onima koji ne uspiju. I kako se onda uopće upustiti u poduzetništvo?” SPD-ovcu je, pak, spustio da cijeli život radi u državnoj službi i nikad se nije usudio ništa započeti. Njegov je govor završio na YouTubeu, o njemu je pisao Wall Street Journal, a Lindner je postao njemačka zvijezda jer mu je najčitaniji dnevni list Bild posvetio naslovnicu.

Za otvorena vrata

Lindner je na čelo stranke ponovno izabran u travnju i tako je počela kampanja FDP-a. No, on je oprezan te tumači kako se nalazimo u “turbulentnim vremenima kad se s velikom vjerojatnošću može očekivati povratak FDP-a u Bundestag, ali to nitko ne može sa sigurnošću tvrditi”.

Ostao je vjeran temeljnim liberalnim politikama kad je riječ o ljudskim pravima i slobodama - snažno se protivi postavljanju većeg broja kamera po gradovima, što je pokrenuto kao posljedica terorističkog napada kamionom na Božićni sajam u Berlinu. Na ekonomskom planu i dalje zagovara slobodno tržište, privatizaciju i ekonomski liberalizam.

To uključuje i smanjenje poreza, čemu se, pak, snažno protivi Schäuble pa bi to mogla postati točka sporenja u koalicijskim pregovorima. Ne želeći da se FDP doživljava samo kao zagovornik smanjenja poreza, Lindner je proširio političku bazu te je u prvi plan izbacio obrazovanje i znanost kao jedno od ključnih pitanja za budućnost i blagostanje Njemačke. Osim toga, snažno zagovara digitalnu ekonomiju jer na tom planu Njemačka zaostaje za Europom.

A politički je profitirao i od stava o izbjeglicama: nije bio protiv otvorenih vrata, ali je i vladi i opoziciji zamjerio što su u potpunosti zanemarili pravila i procedure.

Poznato je da se Angela Merkel boji pasa, no vrlo će vjerojatno biti spremna na koaliciju s Lindnerom, iako je svjesna da on neće biti kućni pudl kao prijašnji FDP, nego bulterijer. No, možda joj u četvrtom mandatu i treba netko takav da bude radilica dok ona definira strategiju i svoju povijesnu ostavštinu.