Tijekom dvadeset i petog dana rata u Ukrajini, u nedjelju 20. ožujka, na bojištima se još jasnije nego prethodnih dana ocrtava razmjer ruskih problema s tijekom čitave „sigurnosne operacije“, odnosno rata. Dok se i dalje nastavlja izvoditi zračne napade širom Ukrajine, a posebno po većima gradovima u koje Rusi uglavnom ne uspijevaju ući kopnenim snagama, vidljive su i užurbane pripreme svih zaraćenih strana za nadolazeći period tzv. „rasputice“. Zatopljenje, koje u većini države počinje donositi proljetne temperature, nedvojbeno će otežati civilni i vojni promet izvan cesta i pruga – zato i ne čudi da se posljednjih dana s ukrajinske strane čulo i o potrebi „željezničkog ratovanja“, uz video-snimke rušenja pojedinih željezničkih mostova i prijelaza, te vijesti o prekidu željezničke logistike ruskih snaga kroz Bjelorusiju (navodno zbog sabotaža u sustavu samih bjeloruskih željeznica). Time se direktno agresoru ograničava uporaba željezničkih sustava na zauzetim prostorima, i ostavlja ih se više usmjerene na ionako problematičnu cestovnu infrastrukturu.
Uz već uočeno utvrđivanje ruskih cestovnih pravaca opskrbe, izgradnjom poljskih fortifikacija uz vojno bitnije prometnice, agresori navodno kreću i u miniranja nekih od tako štićenih položaja. Inače, gledano iz Hrvatske, u oči i generalno upada relativno skromno korištenje minskog zaprečavanja u Ukrajini – gdje se tek ponekad spominju kopnene mine, dok je ruska strana višekratno bila zabrinuta prijetnjom morskih mina njihovoj slobodi mornaričkog manevriranja pred oblama Odese i na Crnome moru općenito. Iako se ponegdje naleti na spomen buduće potrebe za razminiranjem, jednom kad rat završi, do tog je trenutka teško ne uočiti koliko takav izostanak masovnog korištenja minskih sredstava zapravo taktički ide na ruku napadaču, koji onda i izvan cesta slobodnije manevrira svojom brojnom tehnikom i vozilima. Ujedno, toplije vrijeme donosi i još jedan ozbiljan problem za Ukrajinu - praktično pitanje asanacije brojnih poprišta borbi, gdje Ruska Federacija već tjednima ne pokazuje volju za ikakvim širim preuzimanjem posmrtnih ostataka svojih palih boraca, a što lokalni ukrajinski dužnosnici vide kao ogroman problem s dolaskom proljeća.
Iako je jasno da obje strane nastoje sa što boljih startnih pozicija ući u predstojeće vrijeme blatom ograničenoga manevriranja – ruska nastojanja tu sve vidljivije ograničava manjak raspoloživog pričuvnog ljudstva. Niz je situacija gdje se Rusi nalaze pred većim ili manjim izazovima urbanih borbi, ali i u slučaju postizanja ikakvih prodora posljednjih se dana jasno vidjelo koliko im nedostaje snaga za brzo iskorištavanje postignutih uspjeha. Iako se tome nastoji doskočiti dovozom djelatne vojske iz sve udaljenijih krajeva Ruske Federacije, navodnim organiziranjem dragovoljaca iz Sirije (bilo pristalica Assada, ili proiranskih snaga), te jačanjem mobilizacije u tzv. „Narodnim Republikama“ – svi su ti napori za sada slabog i ograničenog učinka. Dobro to ilustriraju i problemi koje Rusi imaju u provedbi kakve-takve okupacije Hersonske oblasti na jugu Ukrajine. U tom kraju, gdje su zauzeta sva veća mjesta, neprekidno se registriraju masovne demonstracije i sukobljavanja građana s okupatorima, a snage Rosgvardije - kojima se povjerilo održavanje reda - postupno postaju sve grublje (sada već i redovitim pucanjem u zrak i suzavcem), ali bez bitnijeg uspjeha. Naravno, približavanjem ukrajinskih snaga tim krajevima, u okviru aktualnih protunapada, lako bi bilo očekivati da masovno nezadovoljstvo ondje opet preraste u oružani otpor – dovodeći time u pitanje jedini veći borbeni uspjeh kojeg su do danas Rusi zabilježili u Ukrajini.
Borbene pozicije širom Ukrajine tijekom zadnjega dana doživjele su tek umjerene promjene. Oko Kijeva se utvrđuju položaji, na sjeveroistoku Ukrajine agresori ne nalaze rješenja za učestala ukrajinska uništavanja ruskih logističkih kolona, a Harkiv je i nadalje napadačima nedostižan za osvajanje – iako itekako dostupan za nastavak uništavanja iz zraka. No, ruska strana i nadalje bilježi određena napredovanje u Donjeckoj i Luhanskoj oblasti, iako je njihov točan opseg teško sigurno ustanoviti. Naime, baš kao i ruska strana, tako i Ukrajina pažljivo upravlja informacijama s bojišta. To u pravilu znači da stanje ustrajno nastoji prikazati mirnim i tek minimalno promijenjenim, iznimno se pazi da pomaci ukrajinskih snaga ne budu javno vidljivi, dok njihove vojne uspjehe tek naknadno ilustriraju snimke uništene vojne tehnike neprijatelja – po mogućnosti sa što manje točnih prostornih ili vremenskih referenci.
Pa ipak, dade se zaključiti da protekli dan nije bio dobar za Ruse na prostoru oko grada Izjuma, gdje su proteklog tjedna uspjeli izvesti prodor južno od rijeke Sjevernji Donjec, u zaleđe ukrajinskog obrambenog poteza prema separatističkim dijelovima Luhanske i Donjecke oblasti. Kako izgleda, taj je njihov prodor u zadnjih dan ili dva suzbijen, a čak su se pojavile i ukrajinske snimke iz samog grada Izjuma, uz neizbježne hvale uništenim oklopnim kolonama protivnika na prilazima mjestu. Ipak, bitno je manje nedvojbenih vijesti s prostora dalje na istok, gdje su Rusi jako intenzivno napadali ukrajinska mjesta sjeverno od te iste rijeke – potez gradova Kremina-Rubižne-Severodonjeck. Kako izgleda, lako je moguće da je Kremina završila u ruskim rukama, Rubižne je izgleda prelazio iz ruke u ruku, a čini se da borbe na više smjerova prigradskih naselja Severodonjecka još traju. Uz nastavak svekolikih zračnih napada na ta mjesta, možda je bio odbijen i ruski napad na južnije smješteno mjesto Popasna – još jednu točku ruskog nastojanja za zaokruživanjem kontrole nad cijelom bivšom Luhanskom oblasti Ukrajine.
Slično nejasno stanje je i oko grada Donjecka, središta tzv. „Donjecke Narodne Republike“, gdje Rusi izgleda polagano čiste jugozapadne poteze, potiskujući ukrajinsku obranu postupno prema sjeveru i sjeverozapadu, i zauzimajući pri tome u valovima ogorčenih borbi gustu mrežu utvrđenih ukrajinskih gradića i sela. Kako bilo da bilo, sve to ukrajinske snage potiskuje što dalje od opkoljenog Mariupolja, gdje je situacija za branitelje sve očajnija. Po nekim vijestima može se zaključiti da su branitelji ondje odbačeni od same obale Azovskoga mora, gdje iz neposredne blizine ruski brodovi borbeno djeluju po gradu. Isto tako se čulo i o ruskom korištenju termobaričkog streljiva, dok jedva da se održavaju napori za humanitarnim izvlačenjem barem dijela ondje zarobljenih civila na bilo koju stranu. Zbog svega toga polagano dolazi u pitanje održivost gradske obrane, za koju teško da ima efikasne pomoći u skorije vrijeme.
Za to vrijeme posebno nejasno izgleda stanje na jugozapadu Ukrajine – u kraju gdje su Rusi izgleda postupno odustali od prodora prema Odesi i posljednjih se dana suočili s ukrajinskim protuudarom na smjeru od Mikolajeva prema Hersonu na Dnjepru. Iako je jasno da je i ondje bilo masivnih preslagivanja agresorskih snaga – koje izgleda ipak nisu do kraja odustale od svojih ambicija prema sjeveru i mjestu Krivi Rih – i tu je vidljiv prelazak agresora u defenzivu, ponešto otežanu već spomenutim problemima s nemirnim stanovništvom okupiranih krajeva. Ipak, i ondje su Rusi jačali željezničke pravce, te krenuli u pozadini uspostavljati centre za pripremu pričuvnoga ljudstva i prikupljanje,te popravak oštećene vojne tehnike s prednjih linija sukoba. Naravno, ako u nadolazećim danima vojska Ruske Federacije i njeni lokalni saveznici uspiju zauzeti Mariupolj, to će im ujedno osloboditi i dio resursa za ponovno napredovanje i na ovome bojištu.
(Autor teksta je analitičar portala Obris.org i svaki dan objavljuje na jutarnji.hr vojne analize dana)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....