I dok se svijet hrva s mjerama zatvaranja bez presedana, za Ai Weiweia to je poznat teritorij. Ovaj iskreni umjetnik proveo je čak tri mjeseca zatvoren u malenoj sobi na što su ga 2011. prisilile kineske vlasti, piše CNN.
Kasnije je optužen za izbjegavanje plaćanja poreza, što je naširoko interpretirano kao kazna za njegov politički aktivizam. Nakon puštanja, njegova je putovnica konfiscirana i stavljen je pod strogi nadzor u Pekingu.
U Cambridgeu u Engleskoj, gdje ovaj 62-godišnjak sada živi, samoizolacija je potakla sličan osjećaj samoće.
'Osjećate se odvojeno, disfunkcionalni ste i nesigurni u vlastitu budućnost. Pokušavate zamisliti svoje ponašanje u odnosu na druge', rekao je u telefonskom razgovoru o mjerama kojima se pokušava spriječiti širenje koronavirusa.
Ai je vrlo kritičan prema kineskim mjerama obuzdavanja virusa, koji se prvo pojavio u Wuhanu i otada proširio na 210 zemalja i teritorija, zarazivši 2,5 milijuna ljudi. U članku objavljenom u The Art Newspaper, Ai je kazao kako je taktika obuzdavanja zaraze koju provodi vadajuća komunistička partija pokazala 'učinkovitost autoritarnih režima', dok je nemogućnost ostalih zemalja da zaustave epidemiju razotkrila 'mane i pogreške slobodnih i demokratskih društava'. Komentari tog tipa, u skladu su s njegovom općenitom procjenom dalekosežnosti moći države Kine. Mnoga pitanja otvorena tijekom pandemije, od cenzure pa do nadzora, nešto su što Ai već godinama istražuje.
Kontrola narativa
Proteklih tjedana, mnogo se govori o navodnim naporima Kine da prikrije početak epidemije - što službeni Peking oštro odbacuje.
Prema Aiju, kinesko selektivno objavljivanje informacija dalo je virusu 'šansu da se proširi'. Međutim, razumijevanje kineskih motiva, Aiju je jednako važno kao i navodno prikrivanje, odnosno bojazan da u Kini ima daleko više zaraženih i žrtava nego je prijavljeno.
'Zapad okrivljuje Kinu na vrlo površan način', kaže Ai. 'Oni uvijek o Kini govore samo na praktičan način, odnosno da Kina ne objavljuje prave informacije. Ali se nikad ne pitaju zašto to radi.'
Kako to Ai vidi, Kina uopće ne bi funkcionirala kao država da nema 'kontrole i manipulacije' informacijama.
'Za Kinu, sve se može iskoristiti u političke svrhe. I oni imaju vrlo jasan razlog da objave samo one brojke koje žele, da ograničavaju, mijenjaju ili iskrivljavaju istinu', kaže Ai.
'Broj njima ne znači ništa', kaže Ai i dodaje kako u Kini ima vrlo malo razumijevanja za pojedince i 'duboke duše' koje čine broj smrtnih slučajeva.
'U Kini mnogo puta ne dobijete prava imena ili točan broj ljudi. Oni su posve izgubljeni jer država želi očuvati svoj imidž.'
Propitivanje službenih podataka za Aija nije ništa novo. Nakon potresa koji je 2008. pogodio Sečuan, u kojem je, pretpostavlja se, poginulo skoro 90.000 ljudi, Ai je oformio tim kako bi se identificirale najmlađe žrtve i to tako da je organizirao sastanak s njihovim roditeljima, otkrio njihova imena, datume rođenja i u koju su školu išli – sve informacije koje je kineska vlada pokušala cenzurirati.
U potresu je poginulo 5.000 djece, od kojih je velik broj stradao pod težinom loše izgrađenih školskih zgrada. U svojem umjetničkom djelu iz 2009. pod nazivom 'Sjećanje', Ai je tako posložio 9.000 učeničkih školskih torbi da čine riječi: 'Sve što želim je omogućiti svijetu da zapamti da je sretno živjela sedam godina', što je rečenica koju je izrekla majka jedne od žrtava.
Prema Aiju, povijest je osuđena na ponavljanje jer kineske vlasti ne žele priznati svoje prošle greške.
'Kina neće nikada naučiti. Nije važno s kakvom su katastrofom suočeni. Jedina stvar koju su naučili je kako da koriste svoju autoritarnu moć da manipuliraju pričom. Ta vrsta arogancije i uspjeha dovest će ih do nove krize. To je šteta. Očigledno je da će se morati promijeniti i biti znanstveniji i vjerovati više svojim ljudima. No jednostavno, u Kini ne postoje povjerenje između vlasti i naroda, među ljudima općenito i među pojedincima, a bez toga se trenutna situacija neće promijeniti, kao ni budućnost.'
Održavanje državne kontrole, upravo je postalo još lakše. Tijekom pandemije, kineske vlasti su razvile sistem zdravstvenih kodova temeljenih na bojama, dizajniran da prati kretanje ljudi i ograniči širenje virusa. Pomoću mobilne tehnologije i velike baze podataka, jedinstveni QR kodovi dodijeljeni stotinama milijuna građana, pokazuju njihovo zdravstveno stanje te im omogućuju (ili brane) korištenje javnog prijevoza ili ulazak u restorane ili trgovačke centre.
Kao rezultat, Ai vjeruje da je virus samo ojačao ono što on naziva 'policijskom državom' i omogućio državi da nastavi prikupljanje podataka i izgrađuje dublje razumijevanje svojih građana.
'Kina ima 1,4 milijarde stanovnika i jednu jedinstvenu vlast. Oni takvu vlast žele zadržati upoznavanjem svakoga – što im je na umu i kako se ponašaju.'
Stvaranje umjetnosti
Ai je počeo pratiti početak epidemije u Wuhanu – gdje žive njegovi brojni prijatelji i članovi obitelji – još u siječnju, radeći na daljinu s lokalnim snimateljskim ekipama koje su snimale što se događa u samom gradu, ali i u bolnicama.
To su bile njegove noći. Njegovi dani bili su rezervirani za probe kostima Puccinijevog 'Turandota' u Teatro dell'Opera di Roma. Aijeva interpretacija libreta s početka 20. stoljeća, dotakla se i njemu vrlo važnih tema: globalne izbjegličke krize i pro-demokratskih prosvjeda u Hong Kongu. Covid-19 bio je tek nešto kasniji dodatak - puna pozornica glumaca odjevenih u medicinske djelatnike trebala je biti posljednja scena.
U početku je propitivao tu ideju, pitajući se hoće li referiranje na virus imati smisla.
Ispostavilo se da je bila riječ o predviđanju događaja. Premijera je odgođena samo nekoliko tjedana prije nego se trebala održati, kako se broj zaraženih u Italiji početkom ožujka snažno povećao.
'Bio sam u šoku', kazao je Ai. 'Ne zato što smo morali zaustaviti operu, nego zato što se moja umjetnost koju sam pripremao godinu dana, tako pokopila s realnošću.'
Stvarnost je u međuvremenu postala jako tmurna, a broj umrlih od koronavirusa prešao je 177.000. Mnoge od žrtava su umrle same, u bolničkoj izolaciji, udaljene od obitelji i prijatelja.
Ideja da je tako mnogo ljudi napustilo ovaj svijet, a da sa svojim bližnjima nisu mogli izmijeniti posljednju riječ i posljednji pogled, jako rastužuje umjetnika.
'Ja sam, poput mnogi drugih ljudi, potpuno izgubljen', kaže Ai propitujući ulogu umjetnosti u vremenima poput ovih.
'Čak ni u smislu dobrog pisanja, filozofskog promišljanja ili dobre slike, ne mogu se usporediti s dubokom žalosti, tugom i razočaranjem naše trenutne situacije ili našeg razumijevanja budućnosti.'
Zasada se bavi pripremanjem dokumentarnog filma, piše članke i daje intervjue. Povremeno će 'neka forma izaći na vidjelo' – kao ono tijekom nedavne šetnje Canbridgeom kad je pronašao komad drveta u travi.
Ponio ga je kući i zajedno sa svojim sinom od njega istesao drvenu rolu WC papira.