Kraljica Elizabeta II. ili princ Charles provjerili su više od 1.000 zakon tajnim postupkom prije nego što su o njima diskutirali izabrani članovi britanskog parlamenta. Kraljica je povremeno koristila postupak za lobiranje svojih privatnih interesa, pokazalo je istraživanje Guardiana.
Zakoni koje su kraljica ili princ provjeravali pripadali su širokoj sferi pitanja od pravde, socijalne sigurnosti, mirovinskog sustava, rasnih pitanja, prehrane i poljoprivrede do naplate parkiranja.
Guardian je dokaze o lobiranju monarha otkrio istražujući tajnu parlamentarnu proceduru kraljevske obitelji, poznate kao kraljičina suglasnost. Kraljičina suglasnost malo je poznat postupak kojim vlada traži dopuštenje monarha da parlament može raspravljati o zakonima koji se nje tiču.
To je različito o kraljevske suglasnosti koja je samo formalnost i uslijedi na kraju postupka izrade nacrta zakona. Kraljičina suglasnost dolazi prije nego što paramentu bude dopuštena rasprava o zakonu.
Suglasnost kraljice se obično treba tražiti za bilo koji zakon koji utječe na kraljevsku imovinu ili kraljevski prerogativ – temeljne državne moći, poput mogućnosti objave rat. Ako parlamentarni pravnici odluče da je za zakon potreban pristanak, vladin ministar piše kraljici tražeći formalno dopuštenje da se o njemu raspravlja. Kopija zakona šalje se kraljičinim privatnim odvjetnicima koji imaju 14 dana da razmotre raspravu o zakonu i dodjele savjete.
Guardian je sastavio bazu podataka od 1.062 parlamentarna zakona koji su bili podložni kraljičinom odobrenju od početka njene vladavine, dakle od 1952. godine.
Baza podataka vjerno dokazuje da se pristanak kraljice i njeno ulaženje u politiku bilo veće nego što se to ranije vjerovalo. Novinari Guardiana su otkrili dokaze o lobiranju izmjene najmanje četiri nacrta zakona, ali i mogućnosti da je ometala još velik dio njih. Na pitanje Guardiana koliko puta je kraljica tražila izmjene od kada je došla na prijestolje, kraljičini predstavnici su odbili odgovoriti.
Iz Guardianove baze podataka otkriva se da je kraljica pregledavala ponajviše zakone koji su se odnosili na bogatstvo ili oporezivanje. U većini slučajeva veza s financijskim interesima krune je jasna, poput zakona iz 1988. koji je trebao utjecati na vojvodstvo Lancaster, privatno imanje koje kraljici donosi višemilijunski dohodak. Istraga je otkrila dokaze koji sugeriraju da je kraljica koristila postupak kraljevske suglasnosti kako bi nagovorila vladine ministre da promijene zakon o transparentnosti iz 1970-ih kako bi svoje privatno bogatstvo prikrila od javnosti.
U studenom 1973. ona se pribojavala da bi prijedlog zakona o transparentnosti kojeg je izradila vlada tadašnjeg premijera Edwarda Heatha mogla omogućiti javnosti da kontrolira njene financije. Tada je poslala svog privatnog odvjetnika Matthewa Farrera, partnera u prestižnoj odvjetničkog tvrtki Farrer & Co, da posjeti tadašnje Ministarstvo trgovine. Tri stranice prepiske državnih službenika u odjelu za trgovinu otkrivaju kako je Farrer na sastanku prenio kraljičini prigovor da će zakon otkriti njezina privatna ulaganja u tvrtke, kao i njihovu vrijednost. Predložio da se monarh izuzme iz zakona.
Dokumenti pokazuju da su savjetnici monarha zahtijevali prijedloge zakona koji se odnose na sigurnost na cestama i zemljišnu politiku koja su utjecala na njezina imanja. Kraljica je 2013. dala pristanak na parlamentarni zakon o izgradnji brze željezničke pruge između Londona i Birminghama. Ministri prometa obavijestili su Buckinghamsku palaču da je prijedlog zakona utjecao na ''interese krune'' jer tvrtka za gradnju pruge trebala steći 21 zemljište u vlasništvu krune.
Najmanje je 10 zakona koji se odnose na stambenu politiku, pet kojih su se odnosili na mirovine, sedam koji su se odnosili na nacionalnu zdravstvenu skrb (NHS) i dva koja se tiču dobrobiti životinja, koji su bili podložni pristanku kraljice. Vlada je 2006. godine spriječila zlostavljanje životinja iz čega je bila izuzeta kraljica. Zakonom su inspektori spriječeni da uđu na njena privatna imanja.
Puno je zakona koji su bili podvrgnuti kraljičinoj suglasnosti, a za kojih je nejasno kakav bi značaj predstavljali za monarhiju. To uključuje zakon iz 1963. koji se odnosi na Britanski muzej, zakon o lososu iz 1986. i Zakon o parkiranju iz 2019. godine kojim se regulira kako će privatne tvrtke kažnjavati nezakonito parkiranje.
Buckinghamska palača potvrdila je da mehanizam kraljičine suglasnosti obuhvaća nacrte zakone koji utječu na kraljičine privatne interese, poput njezinih privatnih posjeda, kao i na sve što bi moglo utjecati na kraljicu osobno, bilo kao pojedinca ili kao vlasnika zemljišta ili poslodavca. Opisuju postupak suglasnosti kao ''davno uspostavljenu konvenciju od koje parlament traži da kraljica da pristanak''.
''O tome je li potrebna kraljičina suglasnost, odlučuje parlament, neovisno od kraljevske palače, o stvarima koje bi mogle utjecati na krunske interese, uključuju osobnu imovinu i osobne interese monarha. Ako je potrebna suglasnost, nacrt zakona po dogovoru se daje kraljice samo kako bi savjetovala ministre ili kao napravila javnu evidenciju.'' , rekao je glasnogovornik kraljice dodajući da je uloga kraljičine suglasnost, čisto formalna.
''Svaka tvrdnja da je monarh blokirao zakon je netočna'', poručili su.
Iz kabineta vlade potvrdili su definiciju kraljičine suglasnosti. ''Vlada rutinski traži pristanak, a monarh se naravno s njome slaže.''