Utakmica koje je više od samog nogometa: ‘Bila bi to simbolična naknada za patnje pod kolonijalnom vlašću...‘

Utakmica između Maroka i Francuske u polufinalu Svjetskog prvenstva puno je više od samog nogometa zbog nezacijeljenih kolonijalnih rana. Od kolonijalnih veza iz prošlosti do suvremenih imigracijskih valova, dvije su zemlje isprepletene stoljetnom zajedničkom poviješću i kulturom, piše New York Times. S jedne strane, eventualnu pobjedu Maroka brojni navijači diljem afričkog kontinenta i arapskog svijeta vidjeli bi kao simboličnu nadoknadu za patnje pod kolonijalnom vlašću. S druge strane, to obilato koristi francuska desnica koja godinama potpiruje strahove o opasnosti muslimanske imigracije koja prijeti francuskom načinu života. Imigracija i nacionalni identitet u Francuskoj su vrlo zapaljiva pitanja, a desničarske snage potpaljuju vatru sukoba prozivajući sve koji će navijati za Maroko izdajnicima. U Francuskoj živi oko milijun i pol Marokanaca, mnogi imaju dvojno državljanstvo. Za neke je pitanje za koga će navijati poput izbora između oca i majke, piše NYT.

Maroko je prva afrička i prva arapska nacija koja je stigla do polufinala Svjetskog prvenstva. Pobjedu u četvrtfinalnoj utakmici protiv Portugala slavili su navijači s marokanskim, katarskim i palestinskim zastavama. Slaveći uspjeh svog tima, tisuće navijača Maroka slile su se prošli tjedan na Champs-Élysées, skandirajući, mašući zastavama, trubeći i svirajući bubnjeve. Sukobili su se s policijom koja je ispalila suzavac kako bi rastjerala gomilu.

Slike navijača Maroka kako u gomilama slave na Champs-Élyséesu nakon pobjede nad Belgijom francuski su desničari već iskoristili kao argument za svoju teoriju zavjere o velikoj zamjeni stanovništva imigrantima koji istiskuju bijele Francuze. U ponedjeljak je Jordan Bardella, nasljednik Marine Le Pen na čelu francuske krajnje desnice, kritizirao drugu generaciju imigranata "koji se ponašaju kao državljani strane države, neprestano izražavajući osjećaj osvete koji bi mogao biti povezan s našom kolonijalnom poviješću".

10.000 policajaca

Političar krajnje desnice Éric Zemmour je nakon vijesti o neredima i sukobima s policijom nakon utakmice poručio da to dokazuje nedostatak francuskog identiteta među arapskim imigrantima. Ova retorika riskira daljnje rasplamsavanje podjela unutar europskih društava, upozoravaju analitičari uoči utakmice. Gérald Darmanin, francuski ministar unutarnjih poslova, najavio je da će uoči utakmice 10.000 policajaca biti raspoređeno u cijeloj zemlji, od čega polovica na području Pariza.

Brojni francuski Marokanci ne znaju za koga bi navijali, piše New York Times. Novinar i producent podcasta, 27-godišnji Anas Daif, rođen je pokraj Pariza, ali roditelji su mu Marokanci. Srce mu se okrenulo Maroku, kaže. Razmišlja o tome koliko bi simbolički značajna bila pobjeda bivše kolonije nad bivšim kolonizatorom. Desetljeća povijesti sudarit će se s igrom od 90 minuta, kaže Yvan Gastaut, povjesničar imigracije i nogometa.

Maroko ipak nije Alžir. Za razliku od Alžira, koji je pao pod francusku kolonijalnu vlast početkom 19. stoljeća, Maroko je ostao neovisan sve do početka 20. stoljeća, a i nakon Drugoga svjetskog rata Marokanci su se riješili kolonijalizma bez rata. Francuska kolonijalna dominacija Marokom trajala je gotovo pola stoljeća, od 1912. do 1956., ali nije bila ni približno brutalna kao u susjednom Alžiru gdje su desetljeća ponižavajućeg upravljanja i krvavog rata za neovisnost potaknuli dugotrajno neprijateljstvo prema Francuskoj, piše New York Times. Maroko je kao protektorat uživao veću autonomiju, pa sjećanja na francusku upravu nisu toliko bolna kao u Alžiru.

Gnjev deprivilegiranih

Od kraja kolonijalne uprave odnosi Francuske i Alžira bili su uglavnom srdačni, navodi NYT. Od 1960-ih i 1970-ih brojni su Marokanci otišli u Francusku kao gastarbajteri kako bi radili u francuskim tvornicama, formirajući veliku dijasporu koja danas broji 1,5 milijuna ljudi. Polovica ih ima dvojno državljanstvo, navedeno je u izvješću parlamenta iz 2015. godine. Tako tri člana marokanske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu - izbornik Walid Regragui i dva igrača - ustvari imaju dvojno državljanstvo. TikTokom i WhatsAppom proširio se remiks francuske himne sa sjevernoafričkim ritmovima. Popularan je video koji prikazuje Francuza kako ljubi crvenu zastavu Maroka, u čast marokanskim rudarima koji su radili u sjevernoj Francuskoj. No, useljenici iz bivših francuskih kolonija često su izloženi rasizmu, natprosječnom siromaštvu, getoizaciji i političkom nasilju, zbog čega raste gnjev deprivilegiranih.

Gorljiva podrška Maroku nadilazi Afriku i arapski svijet, piše Quartz. Nakon što je Maroko pobijedio Španjolsku i plasirao se u četvrtfinalnu fazu turnira, arapsko-američki profesor prava Khaled Beydoun tvitao je da je to bila pobjeda za muslimanske imigrante diljem svijeta. Diljem Europe slavile su se pobjede Maroka nad Belgijom, Portugalom i Španjolskom, bivšim kolonijalnim silama. Procjenjuje se da ukupno pet milijuna Marokanaca živi u inozemstvu, a najveća zajednica iseljenika nalazi se u Francuskoj. Polovica marokanskih igrača na Svjetskom prvenstvu 2022. rođena je u europskim zemljama od marokanskih roditelja. Najveća marokanska nogometna zvijezda, Achraf Hakimi, rođen je u Madridu. Na posljednjem Svjetskom prvenstvu 17 od 23 nogometaša u reprezentaciji Maroka bilo je rođeno u inozemstvu.