Frode Berg bio je granični inspektor na pragu mirovine kada ga je 2014. godine prvi put regrutirala Norveška obavještajna služba (NIS). Berg je živio u Kirkenesu, gradu od 3500 stanovnika smještenom usred borovih šuma i stjenovitih fjordova na sjeveru Norveške, oko 8 kilometara od granice s Rusijom. Kirkenes je poznat po dvije stvari - kraljevskom raku i svojim špijunima. U skladu s time, Berg nije bio stranac za NIS i njihov posao - posao ga je često vodio u Rusiju, a tijekom godina upoznao je nekolicinu dužnosnika NIS-a, uključujući službenika koji ga je upitao za suradnju.
No, nikada prije nije bio zamoljen da preuzme bilo kakav rizik u ime norveške vlade, a sada ga je službenik zadužen za slučaj zamolio da prenese kuvertu s 3000 eura u gotovini preko granice i pošalje je na adresu u Moskvi. Kratak izlet u Rusiju nije bio ništa neuobičajeno pa je Berg pristao na to.
Idućih mjeseci Berg je putovao u Rusiju šest puta s kuvertama punim novca, koje je slao prema uputama. U svakoj omotnici bila bi poruka koja bi govorila da je novac dobitak ostvaren u pokeru. S vremenom je Berg dobio novog voditelja, a zahtjevi su postali uvećani - ne samo prijevoz i slanje novca, već također, u jednom slučaju, memorijska kartica. Bergu je taj dogovor postajao sve neugodniji. Pokušao je odustati u nekoliko navrata, ali je njegov novi voditelj bio uporan pa je naposljetku pristao na posljednji zadatak.
Prilikom njegove posljednje vožnje, neposredno prije Božića 2017., Bergovi najgori strahovi su se ostvarili - ruska sigurnosna služba FSB dočekala ga je ispred njegovog moskovskog hotela i agenti su ga odveli u zloglasni zatvor Lefortovo.
Na suđenju su Rusi otkrili ono što su njegovi voditelji zanemarili i nisu mu objasnili. Ispostavilo se da su sadržaj memorijske kartice bila pitanja o sustavima podmorničkog naoružanja, a primatelj novca koji je Berg slao - radnik u državnom brodogradilištu - pokazao se dvostrukim agentom. Godine 2019. Berg je proglašen krivim za špijunažu. Sedam mjeseci kasnije poslan je kući u razmjeni zarobljenika. Kad je sletio u Oslo, prve riječi kojih se sjeća bile su one dužnosnika ministarstva obrane. "Dobrodošao kući", rekao je on. "Nudimo vam 4 milijuna kruna (oko 375.000 dolara)".
Opsjedanje mještana
Za Bergovo uplitanje u lokalnu špijunsku scenu doznao je novinar Ian MacDougall kad je posjetio Kirkenes u svibnju, što je iskustvo koje dijele - iako u manje ekstremnoj mjeri - mnogi mještani, piše on u reportaži za The Economist. "Svatko u Kirkenesu je imao susjeda, prijatelja, nekoga u sportskom klubu ili poznatog roditelja iz vrtića koji radi u vojnoj obavještajnoj službi", kaže Thomas Nilsen, urednik Independent Barents Observera, novina koje pokrivaju ovu regiju. Desetljećima su Kirkenes i regija bili od strateške vrijednosti za NATO.
Prislušne postaje oko Kirkenesa raspoređene su po stjenovitom krajoliku kako bi pratile događanja u susjedstvu. Rusija ima nekoliko vojnih baza na tom području, uključujući sjedište Sjeverne flote. Rat u Ukrajini učinio je elektroničko prisluškivanje još važnijom djelatnosti, a za Rusiju još nepodnošljivijom. Raspoloženje u gradu se također promijenilo od početka invazije. Špijuniranje je, objašnjava gradonačelnica Lena Bergeng više dnevna tema u zajednici. "Prije nismo razmišljali o tome, ali sada su svi vrlo svjesni toga".
Mještanima koji redovito prelaze granicu već duže vrijeme često prilaze norveški obavještajci, iako je od početka rata bilo manje ljudi koji su prelazili takve granicu. Debrief - ispitivanje na kojem se od nedavnog posjetitelja izvlače informacije o Rusiji - najčešći je zahtjev. Za mnoge mještane to je vrlo nepoželjno. Najbolji potencijalni izvori također su ljudi koje je suradnja najviše ugrozila - oni s poslovnim interesima ili osobnim vezama u Rusiji.
Rune Rafaelsen, prethodnik Bergeng na mjestu gradonačelnika, kaže da su stanovnici Kirkenesa koji su radili u Rusiji dolazili u njegov ured uznemireni nakon kontakta s norveškim obavještajcima. Zahtjevi agenata mogu biti vrlo nametljivi i visokorizični. U jednom slučaju, prisjetio se Rafaelsen, službenici NIS-a, koji su odbili komentirati cijelu ovu priču, zamolili su vlasnika tvrtke s uredima u Murmansku da zaposli nekog od njih kako bi taj posao mogao koristiti kao paravan.
S vremena na vrijeme, što zbunjuje i iritira, stanovnicima Kirkenesa prilaze i NIS i PST, norveška domaća sigurnosna služba. Službenici jedne agencije se pojave, postave neka pitanja i zatim otiđu, da bi ubrzo nakon toga stigli službenici druge i ponovili stvar. "Dosadno im je odgovarati na ista pitanja", kaže novinar Bård Wormdal, čija nova knjiga "Spionkrigen" ("Špijunski rat") opisuje špijunažu u arktičkom dijelu Norveške. Gotovo svi u Kirkenesu znaju tko su ‘sablasti‘. "Kad ljudi kažu ‘radim u vojsci‘", kaže Torbjørn Brox Webber, luteranski svećenik koji živi u Kirkenesu, "a vi na to odgovorite, ‘Oh, čime se bavite?‘, ako počnu pričati o vremenu umjesto da odgovore na tvoje pitanje, shvatiš da ih ne bi trebao pitati više o tome".
Svatko sumnja u svakog
Frode Berg je MacDougallu svoju priču ispričao u praznom hotelskom kafiću. Berg se odlučio za pogled na ulaz, leđima okrenut prema zidu, a novinar je otišao po kavu. Kad se vratio, Berga nije bilo - ispostavilo se da je zaboravio ostaviti mobitel u automobilu što je, kako je rekao, navika koju je stekao prilikom susreta s ljudima, s obzirom na mnoge sigurnosne propuste u modernim pametnim telefonima.
I Rusi imaju svoje agente među građanima. Tijekom Bergovog ispitivanja, službenici FSB-a otkrili su dubinu svog uvida u situaciju u Kirkenesu, sve do privatnih života pojedinih dužnosnika NIS-a. Na Bergovo iznenađenje, čak su znali za probleme s alkoholizmom u obitelji jednog od njegovih voditelja, što je detalj koji je ta osoba pažljivo čuvala. Drugi Norvežani koje je ispitivao FSB izvijestili su o sličnim otkrićima. U jednom slučaju, ruski obavještajci pokazali su muškarcu u pritvoru fotografiju dnevnog boravka u stanu na trećem katu koji je održavao u Kirkenesu, a za koju je on zaključio da je sigurno snimljena dronom.
Novinari su prvi počeli pisati o tim susretima otprilike u isto vrijeme kada je objavljena vijest da je Berg radio za NIS. Stanovnici Kirkenesa reagirali su zaprepaštenjem, pitajući se kako je ruska obavještajna služba mogla tako slobodno djelovati. Paranoja je počela uzimati maha i nije baš bilo raspoloženja za suradnju s norveškim vlastima. Jedan mještanin, kako je rekao bivši gradonačelnik Rafaelsen, odlučio je u potpunosti odustati od prekograničnog poslovanja nakon što su ga ispitali norveški obavještajci, iz straha da će FSB doznati i uhititi ga. Moskva ima mnogo mogućnosti za regrutiranje u području Kirkenesa, koje je danas dom više od 350 Rusa te ponekog norveškog doušnika.
U Kirkenesu ima dosta prave špijunaže, a umanjivanje prijetnje riskira da ide na ruku obavještajnim agencijama. Podlijeganje paranoji, pak, nosi svoje rizike - potkopavaju se napori da se otkrije prijetnja koju predstavljaju stvarni špijuni. Društveno povjerenje i osjećaj zajedništva potkopavaju se zbog skrivenih neprijatelja koji često uopće nisu tu. Mještani sumnjaju tko bi od njih mogao surađivati s FSB-om, ali većina ipak pokušava spriječiti monomaniju, odnosno opsjednutost jednom jedinom stvari ili idejnim sadržajem, koja može procvjetati kada bi se takvo razmišljanje ukorijenilo. Nakon nekoliko neobičnih situacija u kojima se našao, autor navodi kako je moguće da je i sam nakon nekoliko što je bio uronjen u špijunske priče Kirkenesa podlegao paranoji i nepovjerenju.
Rusko testiranje vlasti
"Ako hodate uokolo misleći da je svaki Rus ovdje u Kirkenesu špijun, tada ćete se jako bojati", kaže Webber. Nije to bila neka velika briga ni za Gunnara Reinholdtsena, koji je dva desetljeća radio kao šef pogona NIS-a, prije nego što je prije tri godine otišao u mirovinu. "Bilo je zabrinutosti unutar službe", rekao je on. "Oni kažu: ‘Oh, Kirkenes, tamo ima previše Rusa‘. Ali u Oslu ima više Rusa".
U svibnju je Kirkenes bila jedna od rijetkih luka u Europi koja je ostala otvorena za rusku ribarsku flotu nakon početka invazije na Ukrajinu. Luka dominira većim dijelom obale, radi se o kilometru betona prekrivenog skladištima i visokim hrpama zamki za lov na račiće. U normalnim vremenima, brodovi bi ušli u luku i do 800 puta godišnje, a oko polovice njih bili bi ruski ribarski brodovi koji bi pristajali radi izmjena posade, dopune i popravka. Sada kada su ruski jednodnevni izletnici nestali, lokalno gospodarstvo više nego ikad ovisi o tim ribarskim brodovima. U svibnju se činilo se da je promjena politike sankcija u Oslu bila spremna ići u smjeru da brodogradilištima u potpunosti zabrani rad na ruskim koćaricama, potez koji je prijetio gotovo zatvaranju dokova u Kirkenesu.
Ruski brodovi donose novac, ali stavovi prema njima ipak su se promijenili na gore. Gradonačelnica Bergeng pripisala je tu promjenu ne samo ruskoj invaziji na Ukrajinu, već i trodijelnom dokumentarcu u produkciji nacionalnih emitera Norveške, Švedske, Danske i Finske “Skyggekrigen” ("Rat u sjeni"), u kojem se navodi da su mnogi ruski ribarski i istraživački brodovi obavljali dvostruku dužnost špijuniranja ili postavljanja temelja za buduća djela sabotaže.
I doista, ruski ribari koji su nedavno svraćali u Kirkenes ponašali su se čudno. Ovog ljeta jedan čamac je ispušten s koćarice i odvezao se do mosta Strømmen, zabranjene vojne zone, što je izazvalo strah od sabotaže. U siječnju su dva ribara prošetala gradom u odjeći koja je jako podsjećala na ruske vojne uniforme, zbog čega je kapetan broda dobio ukor od lokalne policije. Kirkenes se može opisati kao neka vrsta laboratorija, kaže Nilsen. "Oni testiraju norveške vlasti. Koliko daleko možete pomicati granicu prije nego što se policija umiješa? Što će sve Norveška prihvatiti?", zaključio je on.