Vilniusu, prijestolnici Litve, geografski položaj nimalo ne ide u korist - ovaj baltički grad udaljen je svega sat vremena vožnje od Bjelorusije koja joj prijeti na istoku - osim što je ondje pohranjeno rusko taktičko nuklearno oružje, šuška se kako bi upravo Bjelorusija uskoro mogla postati dom iskusnoj, ruskoj plaćeničkoj vojsci Wagner koju predvodi pobunjenik Jevgenij Prigožin.
S druge strane, samo 150 km zapadno od Vilniusa nalazi se ruska enklava Kalinjingrad, prepuna borbenih zrakoplova, projektila i ratnih brodova.
Nije nimalo čudno što stariji Litvanci danas s punim pravom osjećaju tjeskobu - još su im, naime, u sjećanju "svježa" desetljeća provedena pod ruskom vlašću, kad su s Estonijom i Latvijom nevoljko činile dio Sovjetskog Saveza. A tjeskobne su i mlađe generacije, prvenstveno zbog rata koji Rusija vodi protiv obližnje Ukrajine, još jedne svoje bivše kolonije.
Plaši ih blizina ratobornog ruskog režima Vladimira Putina, na koji je baltička trojka upozoravala još 2014. kad je Rusija zauzela ukrajinske regije Krim i Donbas. Litva je tad ponovno uvela vojni rok, a brzo ju je slijedila i Latvija. U međuvremenu je Litva utrostručila izdvajanja za obranu, a sve tri baltičke zemlje prekinule su veze s ruskim energetskim izvorima. S većim saveznicima uspjele su isposlovati i postavljanje njihovih trupa na svoje teritorije.
No njihovi pozivi na jače vojno odvraćanje i veću zaštitu europskih gospodarstava uglavnom su ignorirani u Berlinu, Bruxellesu i Parizu. Kad su ruski tenkovi u veljači 2022. krenuli prema Kijevu, na Baltiku nije bilo iznenađenja, već mrzovoljnog ponosa - jer bili su, kažu, u pravu.
- Preko noći smo od neurotičara postali stručnjaci - izjavio je Mihkel Tikk, koji upravlja estonskom kibernetičkom obranom. Iako je ostatak NATO-a u međuvremenu shvatio koliko je Rusija zaista opasna, na Baltiku je zavladao sve veći strah - sad se pitaju hoće li veće sile protratiti priliku za obuzdavanje Rusije, ne samo privremeno, već zauvijek.
U Vilniusu se 11. i 12. srpnja održava novi NATO-ov samit, na koji će stići tisuće vojnika, policajaca, dužnosnika i novinara, a tri baltičke države, možda najentuzijastičnije članice vojnog saveza, istodobno strahuju kako se njihovi veći partneri smatraju samodostatnima.
- Dokazali smo da možemo ostati ujedinjeni pred ogromnim izazovom i snažno smo podržali Ukrajinu... Ali sad je vrijeme da se ovo politički zapečati i da se savez napokon stvarno ojača - kaže Gabrielius Landsbergis, ministar vanjskih poslova Litve.
Sva tri parlamenta baltičkih zemalja nedavno su velikom većinom glasala za uključivanje Ukrajine u članstvo NATO-a. Ali ti glasovi bili su simbolični. Iako je savez ponudio Ukrajini put do članstva na summitu u Bukureštu još 2008., čak i baltički dužnosnici znaju da će se zemlja u ratu i pod djelomičnom okupacijom moći pridružiti NATO-u, a da pritom ne uvuče svoje saveznike u izravnu borbu s nuklearno naoružanom Rusijom.
Zato od novog summita očekuju eksplicitnije opredjeljenje za sigurnost Ukrajine i konkretnije obećanje konačnog članstva.
- Bilo bi lijepo imati datume i usputne točke - kaže Landsbergis.
No moglo bi uslijediti veliko razočarenje ako Turska nastavi blokirati članstvo Švedske u NATO-u i ako se druge zemlje ne uspiju složiti da obveza trošenja 2% BDP-a na obranu treba postati osnovna brojka, a ne samo naširoko ignorirani cilj. Estonija već troši blizu 3%, ali unatoč izvrsnoj obuci i visokom moralu, njezine snage i dalje su male, piše The Economist.
Kad je njemački ministar obrane Boris Pistorius nedavno najavio da će manje, rotirajuće njemačke snage trenutačno stacionirane u Litvi biti pretvorene u stalnu brigadu od 4000 vojnika, to je na Baltiku pozdravljeno s velikim oduševljenjem. No neki časnici u regiji ne vjeruju da će se takvo raspoređivanje uskoro dogoditi, a osim toga, sumnjaju i u njegovu učinkovitost.
- Masivni destruktivni stil ruske invazije na Ukrajinu sugerira da male susjedne države ne trebaju samo obranu, već i odvraćanje. Strategija pojačanja je korisna, ali ono što nama stvarno treba jest sposobnost izazivanja dubinske strateške paralize. Mi možemo biti sposobni samo na dometu od 50 kilometara. To nije dovoljno. Ruse nije briga koliko će izgubiti, to može biti i 3:1 i oni će svejedno pobijediti - smatra estonski terenski zapovjednik.
- Rusi mogu podnijeti puno kazni i samo čekati, poput talibana... Ruski cilj nije bila samo Ukrajina, oni u biti žele promijeniti europsku sigurnosnu arhitekturu. Htjeli su stvoriti tampon zonu između sebe i Europe, a taj tampon bismo bili mi - dodaje Marko Mihkelson, predsjednik odbora za vanjske poslove u estonskom parlamentu.