Umro je legendarni Džaro, na njega ni Tito nije dao: ‘Gdje ima Srba i Hrvata, tamo ima najviše mućki‘

Odlaze polako i zadnji simboli nekadašnje zajednice koje se protezala od Gevgelije do Jesenica. Otišao je još jedan "junak našeg djetinjstva", neponovljivi i romantični prevarant, mešetar, hohštapler i sirovi balkanski Ostap Bender - Velibor Džaro Džarovski, prvi jugoslavenski "sportski muljator" i estradni menadžer, koji je samom svojom pojavom potvrđivao posebnost zemlje koju je predstavljao i u kojoj je živio. Bio je čovjek koji je tvrdio da je namještao sve što se od njega tražilo, od sportskih, posebno nogometnih utakmica, preko izbora za Miss, pa do raznih dobrotvornih koncerata, jer je bio menadžer najvećih onovremenih estradnih zvijezda. Bio je potreban svima, pogotovo jer se tada ionako mislilo da je sve prevara, od tadašnjeg povišenog standarda do važnosti te zemlje na međunarodnoj sceni. Džarovski je bio samo dio te "realne utopije" u kojoj smo nekad živjeli. No sve je to pod velikim upitnikom, i sve treba staviti pod znake navoda ili uz onu poznatu novinarsku opasku "navodno". Velibor Džarovski bio je veliki opsjenar davno prošlih vremena, glavni lik tadašnjih bulevarskih novina, kako su se u toj zemlji nazivali tabloidi.

Nikada se nije znalo kada Džaro govori istinu, a kada manje ili više "nateže". Koliko je bio popularan i važan govori i urbana legenda, naravno nikad potvrđena, ali se utkala u narodnu predaju jer je neodoljiva, da je čak i J. B. Tito za karizmatičnog protuhu rekao: "Njega nemojte dirati! On to radi na simpatičan način". Tako da je ta, jedna u nizu mistifikacija samo potvrđivala Džarovskog, praktički stavljajući ga u rang sa samim Titom. Džarovski je bio mutikaša koji je iskoristio svojih pet minuta slave u tom nedefiniranom društvu - koje je bilo i ostalo "nešto između". Vjerojatno nikada nije bio toliko važan koliko je on sam sebi pripisivao, ali je bio spretan i sposoban da se nametne i da danas svi od Vardara pa do Triglava ne zaborave napisati in memoriam o njemu, o kralju Džari koji je umro u 75. godini te ostvario duboki trag, što god to značilo. Više nije ni bitno je li on stvarno bio to za što se predstavljao ili, najvjerojatnije, nije. Bio je nevažni važni ili važni nevažni lik jednog prohujalog doba. U životu tog živopisnog makedonskog "kralja spletki" i "nogometnog namještanja" sve je upitno, ali vrlo romaneskno i simpatično. Iako je bio i ostat će zapamćen kao "prvi neponovljivi kralj Džaro", zapravo je tek "mala beba" u odnosu na sve one koji su došli nakon njega, učili na njegovim avanturama i lovačkim pričama. Oni su te lovačke priče pretočili u stvarnu noćnu moru. Džarovski je bio oličenje tog prohujalog vremena, o kojem se i tada lagalo, a danas se, nepotrebno i ljubomorno, želi pretvoriti u horor. Znao je sebi pripisivati veći značaj od onoga koji je stvarno imao, ali ni to se ne zna jer je puno toga odnio sa sobom u grob, ali i izgubilo se u pretjerivanjima i balkanskoj hvalisavosti kojoj nije mogao odoljeti. Predstavlja ga se kao čudaka i marginalca, ali njegovo šarlatanstvo dobilo je u njegovim nezasluženim i ozbiljnim nasljednicima ironičan obrat - ti nekadašnji marginalci koji su izašli iz njegove sjene postali su prevarantski mainstream, koji danas bježe od zakona skrivajući se po kršu susjednih država od vlastitog pravosuđa.

Velibor Džaro Džarovski hvalio se da je (navodno) namjestio čak 80 utakmica jugoslavenskih liga (pa i bizarni susret tada nižerazredne makedonske lige između Leskoeca i Velgoštija rezultatom 134: 0, jer je konkurent pobijedio s 96: 1! Pohvalio se kako je i namjestio da neka rukometna utakmica završi 0: 0, premda nije jasno zašto baš tim prozirnim namještenim rezultatom ako je trebala završiti neriješeno. Mogla je i nekim "normalnijim"rezultatom", ali to je bio taj diskretni šarm samoupravnog socijalizma, koji je davao Džarovskom neki propali romantični štih "poštenog prevaranta", premda, samo to, vjerojatno nije bio. Hvalio se da je bio i menadžer takvim veličinama kao što su Bijelo dugme ili Zdravko Čolić, pa i nedodirljivim zvijezdama poput Tereze i Miše. Govorilo se da je upetljan u najspektakularnije namještanje zadnjeg kola jugoslavenskog prvenstva 14. srpnja 1986. godine, ali ni to mu nije "dokazano", koje je tadašnji šef jugonogometa Slavko Šajber - poništio. Džarovski će doduše ostati enigma, taman tolika da se o njemu i dalje govori i da ga se spominje, i uopće nije važno ima li i trunke istine u svemu tome. Sve ćemo prihvatiti s namigivanjem ili podsmijehom, ali će se i dalje prenositi, bez obzira na sve. Mnogi veći mufljuzi odavno su ga nadmašili i premašili, a on će opstati kao njihov "nevini" rodonačelnik. Treba se paziti "džarovskih", od politike i sporta, do umjetnosti i medija, a ne kralja obmane Džare, sa svim njegovim mitovima. Poput ove njegove izjave u nekom intervjuu: "Zapamtite, gdje ima Srba i Hrvata, tamo ima najviše namještaljki. I ja sam radio i dogovarao se s Hrvatima, a tako ću i ubuduće". I vjerojatno nije puno pogriješio.