TRI DANA KAOSA

Umalo smo zakasnili u EU: ‘Što je moglo poći po krivu tog 1. srpnja 2013. godine? Pa, sve‘

Nakon deset godina, glavni akteri prvi put otkrivaju zakulisne detalje operacije ‘svečani ulazak u EU‘

Središnja proslava povodom ulaska Republike Hrvatske u EU

 Neja Markicevic/Cropix/Cropix

Što je moglo poći po krivu...? Pa sve. Prijetila nam je kiša, malo je nedostajalo da usred svečanosti ostanemo bez struje, u prijenosu uživo zamalo smo u Europsku uniju ušli pet minuta nakon ponoći… Dakle, sve! - ovim nam riječima glavni akteri opisuju dramatičnu završnicu višemjesečnih priprema središnje proslave ulaska Hrvatske u Europsku uniju koja se održala na Trgu bana Josipa Jelačića 30. lipnja na 1. srpnja 2013.

Dok su se građani na Trgu smijali i veselili, Marija Nemčić, ravnateljica poslovne jedinice HRT-a i voditeljica televizijskog dijela projekta, jedva je dolazila sebi. "Tri minute nakon ponoći izašla sam iz reportažnih kola i nekoliko minuta pokušavala doći do zraka. Količina stresa bila je enormna", prisjeća se Nemčić tog 1. srpnja prije deset godina.

Ovaj tekst trebao bi dočarati posljednja 72 sata priprema velike svečanosti ulaska Hrvatske u Europsku uniju. No, prvo se moramo vratiti gotovo godinu dana unatrag. Negdje u vrijeme nakon godišnjih odmora 2012. godine, u rujan. Tad je u Ministarstvu vanjskih poslova na Zrinjevcu pomoćnik ministrice Hrvoje Marušić redatelju Krešimiru Dolenčiću i direktoru agencije Pepermint Borisu Kovačeku prvi put izložio radni nacrt obilježavanja pristupanja Hrvatske Europskoj uniji.

Na tom sastanku razmjenjivale su se ideje i izrađen je prvi koncept. Dolenčića je za režisera središnje proslave predložila tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić.

"Da, moguće je da sam ga baš ja tad bila predložila kao osobu koja je već imala iskustva s organizacijom tako velikih događaja", vraća se Pusić u prošlost u razgovoru za Jutarnji. Četiri mjeseca poslije osnovana je i takozvana Radna skupina za obilježavanje pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Na čelu joj je Hrvoje Marušić iz MVP-a. Ubrzo se pokazalo da to neće funkcionirati.

"Organizacija je nadišla kapacitete Ministarstva vanjskih poslova i odlučeno je da koordinaciju preuzme kabinet premijera. Odnosno predstojnik njegova ureda Tomislav Saucha", govori nam Zinka Bardić, u to vrijeme specijalna savjetnica predsjednika Vlade za odnose s javnošću. "Nažalost, Marušić nije imao potrebni autoritet da nametne ono što smo dogovorili unutar Radne skupine. Jedina zadana stvar bila je da se središnja svečanost mora održati na Trgu bana Josipa Jelačića. Da to bude svečanost za građane. Dolenčić je to htio organizirati na Trgu kralja Tomislava, tako da uzvanici budu smješteni u Umjetničkom paviljonu koji je tad bio u derutnom stanju i trebalo ga je urediti, a građani da sjede na travi i promatraju program. Neka hipijevska fora", svjedoče nam sugovornici.

image

Govor tadašnjeg premijera Zorana Milanovića povodom svečanosti ulaska u EU

Darko Tomas/Cropix/Cropix

Prepucavanje s Dolenčićem oko koncepta trajalo je negdje do ožujka 2013. "Rekli smo mu da Tomislavac ne dolazi u obzir i da je Umjetnički paviljon premalen za uzvanike. Želimo da svečanost bude velika, da to bude praznik za građane i da se mora održati na središnjem trgu koji je personifikacija centra Hrvatske. Dolenčić se jako uzrujao, naručio je čaj s ledom i na kraju nam je rekao da će razmisliti o svemu. Javio se tek nakon dva tjedna da on u tome neće sudjelovati", svjedoči nam jedan od sudionika tih razgovora.

Bilo je to u ožujku, organizatori dakle još nisu imali ni redatelja, a kamoli što drugo. Već ih je pomalo hvatala panika kad se Zinka Bardić sjetila Dore Ruždjak Podolski, kazališne redateljice i intendantice Dubrovačkih ljetnih igara.

"Imala je najviše iskustva kao kazališna redateljica glazbenih događaja. Odlučili smo staviti naglasak na glazbu, a ona ima veliko glazbeno obrazovanje", pojašnjava Bardić izbor Dore Ruždjak Podolski.

"Nazvali su me iz Ministarstva kulture i pitali su me želim li raditi tu svečanost. Tražila sam nekoliko dana da razmislim, da mi se to slegne. Obično radim na intuiciju: što mi ona kaže, ja napravim. To znači da, kad se probudim sljedeće jutro, doslovno odlučim uraditi ono što mi kaže želudac. Nakon dva dana znala sam da ću prihvatiti, ali sam im rekla tek treći. Da se i oni malo peku i grizu", vraća u sjećanje te dane Dora Ruždjak Podolski, koja je, usput budi rečeno, učenica Krešimir Dolenčića. "Bila sam njegova asistentica u organizaciji vojnog mimohoda 1995. godine, i tu sam se stvarno obučila. To je specifičan talent. Morate znati raditi s masom, imati visoki stupanj koncentracije i sposobnost multitaskinga."

Nakon što je dobila ovaj posao, ipak se nije javila svom učitelju. Zašto? "Zato što sam već bila velika", odgovara ozbiljnim tonom.

Vremena za organizaciju ovako velike priredbe bilo je izuzetno malo. Jedva tri mjeseca. "Da biste to organizirali kako treba, potrebna vam je cijela godina. Ali, tipično hrvatski, radili smo dan i noć preko svake granice ljudskosti. I uspjeli", kaže Ruždjak Podolski.

Jedino ograničenje koje joj je nametnuto u organizaciji svečanosti bilo je da ona mora biti na središnjem trgu, što joj je, kaže, bilo jako zahvalno jer je pred sobom imala doslovno prazan papir koji je trebalo ispuniti. Tvrdi kako joj se iz Vlade nitko nije miješao u rad niti nametao ideje. Brzo je oformljen tim u kojemu je kao koscenarist postavljen Ivan Miladinov, dok je suradnik scenograf bio Dragutin Broz. HTV je bio glavni producent.

"Za sedam do deset dana Dora je došla s konceptom", kaže Bardić.

image

Svečanost ulaska Hrvatske u EU

Barukcic, Elvis;agence France-pr/Eu/afp/elvis Barukcic

"Puno smo ideja nabacivali kako bi sve to trebalo izgledati dok Miladinov u jednom trenutku nije bubnuo da nam osnova bude UNESCO-ov popis nematerijalne baštine Hrvatske. To mi je bilo interesantno. Pregledala sam ga i kockice su se samo počele slagati, sve je počelo dobivati smisao. Već negdje 15. travnja imali smo konturu svečanosti", svjedoči danas Ruždjak Podolski.

"Ne znam ni sam kako mi je to tada palo na pamet. Nešto ranije sam bio na nekom putovanju i susreo se s tom nematerijalnom baštinom, pa mi je to sijevnulo kao ideja", govori Ivan Miladinov, redatelj televizijskog prijenosa.

Konture su se dalje slagale, ali glavno mjesto radnje još nije bilo dogovoreno. "Formalno smo od Grada Zagreba zatražili dozvolu za korištenje Trga, a oni kažu - ne može. Zauzeto. Na dane 30. lipnja i 1. srpnja Trg je bio zakupio Lidl. Povodom ulaska u EU oni su na Trgu imali tjedan europske hrane i pića, a 30. lipnja koncert kao poklon građanima. I onda Tomislav Saucha kao šef premijerova kabineta odlazi k direktoru Lidla Hrvatska. Zamolio ih je da pomaknu koncert. Izašli su nam u susret", uz osmijeh prepričava Zinka Bardić.

Lidlov tjedan na Trgu poremetio je pripreme izvođača. "Sjećam se da smo zbog Lidla imali samo tri dana za pripreme na Trgu, što je jako malo", kaže Ruždjak Podolski.

A onda je nastao novi problem - s neboderom. Na njemu se trebala projicirati 3D animacija hrvatskih izuma. Zbog toga je na zgradu trebalo raširiti specijalnu mrežu. Pobunili su se vlasnici poslovnih prostora. I ponovno je Saucha krenuo u pregovore. Vlasnici su odlučili popustiti za prilično visoku svotu novca koju organizatori nisu imali. Nakon duljeg cjenkanja dogovor je postignut. Ali to je pokrenulo lavinu. Pa su i ostali vlasnici zgrada koje su korištene za svečanost tražili i dobili financijsku naknadu.

Dok su na glavnom trgu trajale pripreme i probe, u Banskim dvorima slagali su se protokoli, logistika, liste uzvanika, plan svečane večere...

"Premijer Zoran Milanović nije se previše zamarao tim pripremama ni drugim detaljima. Predmet njegove pažnje bio je broj stranih uzvanika koji je zbog broja domaćih gostiju bio ograničen, pa je bilo onih uvrijeđenih i spuštena nosa. Važna nam je bila koordinacija s Bruxellesom. Da nam dođu svi dužnosnici EU, predsjednici Europskog vijeća, Europske komisije i Europskog parlamenta", prisjeća se Bardić.

Danima i satima su se tako u Banskim dvorima protokoli predsjednika Republike, Vlade, Sabora i Ministarstva vanjskih poslova nadglasavali i nadmudrivali tko je od njih važniji, čiji gosti imaju veći prioritet i tko će pored koga sjediti na svečanoj večeri u Klovićevim dvorima i svečanoj bini.

image

Organizacijski plan svečanog obilježavanja u EU

"Na njihovim dogovorima izgubili smo valjda tri godine života. Sastanci bi trajali satima a da se nisu s mjesta pomaknuli. Jedna od najvažnijih stvari bila je tko će gdje sjediti", govori nam jedan od svjedoka tih sastanaka. Na kraju je netko s neobičnom dozom vizionarstva jednog pored drugog posjeo Milana Bandića i Dinka Cvitana, tada glavnoga državnog odvjetnika.

Na kraju je na toj svečanoj večeri 30. lipnja bilo oko 400 osoba. Bilo bi pretjerano reći da je sve njih trebalo nahraniti, ali pred svakog je trebalo staviti nešto ukusno.

Zinka Bardić tvrdi kako je sastavljanje jelovnika za svečanu večeru bio jedan od najzahtjevnijih zadataka, i to je navodno trajalo mjesecima. U timu kušača između ostalih su bili i Bardić i Saucha. "Krenuli smo od klasičnih cateringa čije smo prijedloge testirali u Vladinu podrumskom restoranu. No sve to nije bilo dobro i odlučili smo se za profesionalnog kuhara. Milanović je predložio Dina Galvagna, koji je uključio slastičarku Petru Jelinić. Zatim smo odabrali catering Zvono, čije je ljude Galvagno obučavao da taj menu brzo iznesu pred 400 uzvanika. Mjesecima smo to testirali i isprobavali, odlazili u restoran tvrtke Ericsson, gdje Zvono poslužuje hranu... Ideja je bila da se hranom predstave sve hrvatske regije. Krenuli smo sa soli, kruhom i maslinovim uljem. Uzvanici su bili malo u čudu jer nisu znali kako se s tim ponašati", prisjeća se Bardić.

Nakon soli, kruha i maslinova ulja uzvanicima su posluženi autentični kozji i ovčji sirevi iz različitih regija uz mlado organsko povrće. Potom su iznesena tri inćuna - mariniran, konfitiran i slani - uz mladi lički krumpir na podlozi od svježe ubranog povrća. Slijedila je janjetina ispod peke pripremljena na suvremeni način - s bobom, grahom i kupusom, oplemenjena koromačem i smiljem. Za desert su posluženi salenjaci. Naravno, uz svako jelo drugo vino. Na kraju su, tvrdi Bardić, svi bili zadovoljni osim delegacije Republike Srbije.

"Kasnije su me pitali gdje mogu ići nešto pojesti", kaže kroz smijeh.

U organizaciji ovakvih svečanosti uvijek ima logističkih problema. Pa je tako bio izazov nabaviti potrebnu količinu tanjura za svečanu večeru. Još veći problem bilo je osigurati luksuzne automobile za prijevoz stranih delegacija od zračne luke do grada. "Bilo nam je potrebno 40 limuzina, koje mi nismo imali", kažu nam sugovornici.

U pomoć im je priskočila auto kuća "Tomić", koja je s tvrtkom BMW dogovorila posudbu automobila koji su bili privremeno uvezeni i registrirani u Hrvatskoj, objašnjavaju nam.

image

Organizacijski plan svečanog obilježavanja u EU

Dan ili dva prije svečane večere netko je primijetio da u Klovićevim dvorima ima samo jedan toalet. Preko noći se nabavio luksuzni pokretni toalet. Ali nije ni tu bio kraj mukama. U Zagreb je tada dolazio i talijanski predsjednik Giorgio Napolitano. Kako je čovjek bio u godinama, njegov je protokol tražio da stepenice za ulazak u toalet, ali i na svečanu binu na Trgu, budu niže. Pa je scenograf Dragutin Broz na bini smanjivao stepenice s 15 na 12 centimetara, a isto je učinjeno i na toaletima. Prema planu, strane delegacije su sa zagrebačkog aerodroma dolazile pred Banske dvore, gdje su ih dočekali predsjednici Republike, Vlade i Sabora. Kasnije su pješice išli prema Klovićevim dvorima. Na toj trasi bila su postavljena četiri stolca. Tražili su to protokoli talijanskog i malteškog predsjednika za slučaj da gospoda žele predahnuti. U pripremi je bio i svojevrsni papamobil u slučaju da ih treba prevesti. Na kraju su ipak uspjeli propješačiti. U posljednji trenutak asfaltirale su se i ulice oko Banskih dvora. "Gradonačelnik Bandić bio je izuzetno kooperativan. Mi bismo tražili da se stavi novi asfalt u ulicu iza Banskih dvora, ili na dio Mesničke ulice, sljedeći bi dan radnici iz Zagrebačkih cesta bili na terenu i asfaltirali", priča nam jedan sudionika tih događaja. Noć prije svečanosti uvježbavalo se i vremenski mjerilo koliko traje prolazak delegacija od Klovićevih dvora preko Zakmardijevih stuba do Trga bana Josipa Jelačića. Tad je netko shvatio da su stube slabo ili nikako osvijetljene.

I preko noći, u manje od 24 sata, nabavljene su tada revolucionarne pokretne LED svjetiljke i postavljene duž stuba.

Jedna od uzvanica koja se trebala spuštati Zakmardijevim stubama bila je i njemačka kancelarka Angela Merkel. Na kraju u Zagreb nije stigla. "Nekih sedam do deset dana prije događaja imali smo najavu da ona dolazi. Finalno nam je dolazak otkazan negdje pet dana prije. Ne znam zašto ona nije došla, ali mislim da je čista teorija zavjere da je odustala zbog nekog ubojstva od prije 50 godina i donošenja zakona o uhidbenom nalogu", kaže Zinka Bardić.

Miro Kovač tad je bio veleposlanik Hrvatske u SR Njemačkoj. "Angelu Merkel vidio sam nekoliko dana prije proslave na jednom oproštajnom prijemu u Bundestagu. Tom mi je prigodom rekla da zbog usklađivanja termina neće moći otputovati u Zagreb. To je bilo njezino objašnjenje. Njemačku je na proslavi zastupao državni ministar iz ministarstva vanjskih poslova, liberal Michael Link", naglašava Kovač. Neki njemački mediji su pak tvrdili da je mogući razlog njezina otkazivanja dolaska odbijanje Zagreba da izruči nekadašnjeg šefa tajne službe Josipa Perkovića.

image

Svečanost ulaska Hrvatske u EU

Boris Kovacev/Cropix/Cropix

Tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić danas bez dvojbi otkriva: "Lex Perković jedini je razlog nedolaska Angele Merkel." Riječ je o izmjeni zakona kojom je odlučeno da će Hrvatska izručivati samo osobe koje se terete za zločine počinjenje na teritoriju drugih članica Europske unije nakon 7. kolovoza 2002. I time je bilo spriječeno izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj. Iako se tada tvrdilo kako je nedolazak Angele Merkel velika pljuska Njemačke Hrvatskoj i njezinoj Vladi, Pusić danas tvrdi da njezin nedolazak uopće nije bio važan i da ni na kakav način nije pomutio niti umanjio važnost ulaska Hrvatske u EU.

Na samoj svečanosti na Trgu bana Josipa Jelačića bilo je čak 700 sudionika i oko 300 djelatnika HRT-a koji su radili na tome da program uživo ide besprijekorno. No mnogo toga u posljednja 72 sata nije prošlo tako. Zbog onog Lidlova tjedna, recimo, Dora Ruždjak Podolski imala je samo tri dana za pokuse na terenu. I onda je dva dana prije svečanosti usred probe nestalo struje. Netko je nešto pogrešno ukopčao.

"Punih 10 sati nismo imali struje, a mene je najviše zadivio Simfonijski orkestar HTV-a. Oni su satima strpljivo čekali na svom mjestu da dođe struja i da započnemo probu. Nitko ni u jednom trenutku nije povukao gudalo po žici. Bili su disciplinirani kao vojska. Rekli smo im što se dogodilo, a oni kažu - nema problema, čekat ćemo", prisjeća se Ruždjak Podolski.

Dan poslije novi problem. Na glavnoj probi treba projicirati 3D hrvatskih izuma na neboder. "Sve je zaštekalo, i to nismo mogli probati. S probom smo završili oko ponoći, a ja sam pod šatorom na Trgu s tehničarima koji su to pokušavali riješiti ostala do 7 ujutro. Nosila im pića, bodrila ih… Kad više nisam mogla, otišla sam kući odspavati i po putu si kupila burek. Da me barem nešto razveseli", prisjeća se danas glavna scenaristica proslave.

Tek oko 14 sati, dakle nekih devet sati prije početka svečanosti, problem je bio riješen. Navečer je 3D radio besprijekorno.

image

Marija Nemčić

Bozo Radic/Cropix/Cropix

Ipak, kiša je bila najveća prijetnja da upropasti spektakl. "Sa Zoranom Vakulom bili smo svaki dan na vezi, a u posljednja 24 sata on je bio najvažniji čovjek. Nismo imali novca za natkrivanje bina, a još manje za rakete kojima bismo razbili oblake. S kišom smo išli na rizik, pa što bude", kaže Zinka Bardić.

Da je kiša ipak pala, središnja osoba svečanosti bila bi Marija Nemčić.

"Da, ja sam bila ta koja bi u slučaju kiše donosila odluku o prekidanju programa. U takvim slučajevima morate presjeći i donijeti takvu odluku i zaštititi izvođače i tehniku", govori Nemčić. Osim što je prijetila kiša, navečer je bilo hladno. Stoga su u Vladi naručili grijalice za VIP šatore u Klovićevim dvorima. Navodno se i danas čuvaju računi za tu kupnju i službena prognoza Hidrometeorološkog zavoda za taj dan. Jer kako bi se drukčije godinama kasnije nekom nadobudnom objasnilo da si za 1. srpnja kupovao grijalice.

Televizijski prijenos bio je besprijekoran, HTV tada nije imao HD reportažna kola pa su posuđena iz Slovenije. A iz Francuske je unajmljen cable cam. Kako tad još nije bilo dronova za snimanje iz zraka, koristila se kamera ovješena na žici po kojoj klizi i snima. Njezin najam platio je jedan od sponzora. Sa sustavom je u Zagreb stigla i francuska ekipa koja je time upravljala. Marija Nemčić kaže kako su se s tim Francuzima sporazumijevali rukama i nogama jer oni nisu znali engleski, a ljudi s HTV-a nisu znali francuski. I onda, dan nakon svečanosti, kreće skidanje opreme i glavni francuski operator odjednom na čistom hrvatskom kaže: "Tu gore u katedrali vjenčali su se moji mama i tata."

"Zabezeknuto smo ga gledali i pitali zašto nam nije rekao da govori hrvatski, a on kaže pa nitko me nije pitao znam li. Ako ga tada nismo zadavili…", smije se Marija Nemčić.

Službeni govori bili su dio svečanosti. Jedan od tri govornika prije ponoći bio je i premijer Zoran Milanović. Kasnije su to mnogi analitičari hvalili kao jedan od najboljih, ako ne i njegov najbolji govor. Ali nije ga on smišljao niti ga je govorio iz glave kako to inače čini. "Bio je ljut što govor mora biti puno ranije zaključen jer smo ga morali autorizirati, prevesti i otisnuti u knjižici koju smo dijelili stranim delegacijama. Kao što je poznato, Milanović je znao drapati papire s prijedlozima govora, ali na ovaj nije imao primjedbi", svjedoči njegova tadašnja savjetnica.

image

Dora Ruždjak Podolski

Tomislav Kristo/Cropix

A tko mu je napisao govor? "Hm… ne znam da li… ajde da otkrijemo tko je pisao taj govor koji su analitičari kasnije jako hvalili. Govor je pisao novinar i pisac Ivica Đikić, kojeg smo i ranije koristili u nekim situacijama", otkriva Bardić. "Koliko ja znam, to je prvi i posljednji put da je Milanović govor čitao s telepromptera, odnosno blesimetra. Dan prije svečanosti čitanje s telepromptera u Banskim dvorima uvježbavali su i Milanović i predsjednik Josipović."

Na pitanje koji su bili najkritičniji trenuci u ta zadnja 72 sata Zinka Bardić bez ustezanja odgovara - moguća kiša i "vašar taština u kojemu je svatko imao svoja očekivanja". Pojašnjava kako je tad postojao latentni sukob ministrice Vesne Pusić s uredima predsjednika i premijera oko toga tko će se fotografirati sa stranim delegacijama pri dolasku u Banske dvore. Odnosno tko će biti ovjekovječen na takozvani family foto. Prema protokolu na toj fotografiji trebala su biti tri predsjednika - Republike, Vlade i Sabora. No, Vesna Pusić inzistirala je da i ona bude na njoj. "Prema službenom protokolu koji je zapisan, Vesna Pusić je nakon fotografiranja trebala ispratiti strane goste do Klovićevih dvora. Ali ona se silom željela fotografirati. Kad je premijer Milanović čuo za to, bio je jako ljut. Iz Bruxellesa, gdje je bio na sastanku Europskog vijeća, tražio je da se fotografiranje izbaci iz programa", prisjeća se Bardić. "Jedva smo ga od toga odgovorili", svjedoči nam jedan od sugovornika.

"Ma gluposti. To je Tomislav Saucha maltretirao mog šefa protokola, ali to smo jednostavno riješili. A to da je Milanović zbog toga bio ljut, nema nikakve veze. Što bi se on time bavio?" odgovara danas Vesna Pusić na te tvrdnje. Na kraju je ministrica ipak bila na fotografiranju, a visoke goste prema Klovićevim dvorima pratila je jedna službenica ministarstva.

Moglo se organizirati desetke proba, mjeriti u sekundu trajanje programa, ali program uživo nikad nije onakav kakvim si ga zamislio. Tog 30. lipnja 2013. navečer program svečanosti imao je jedan jedini ultimatum. Pola minute prije ponoći sa zgrade hotela Dubrovnik spuštaju se alpinisti sa zastavom Europske unije i točno u ponoć oni su na tlu, a kad se na Trgu na satu poklopi cajger s cajgerom, ide slika s graničnih prijelaza Bregana i Bajakovo gdje se skida odnosno postavlja tabla Europske unije.

image

Zinka Bardić

Goran Mehkek/Cropix/Cropix

"Oko 23 sata i 30 minuta shvatili smo da kasnimo s programom. U 23 sata i 50 minuta vidimo da poprilično kasnimo, pa Ivan i ja Dori vičemo da mijenja program jer ćemo u programu uživo u Europsku uniju ući pet minuta iza ponoći", prisjeća se Marija Nemčić tih dramatičnih trenutaka.

"Milanović nas je stvarno zeznuo. Zanijela sam se u govoru i nisam uopće shvatila da ga je produljio i nisam pratila koliko je sati. U šest minuta do ponoći u slušalici čujem glasove Miladinova i Marije koji viču: ‘Dora, nešto mora van!‘ Govorim im: ‘Pukla sam. Neću ništa mijenjati.‘ Osjećala sam se kao pred bombom i odlučujem hoću li presjeći crvenu ili plavu žicu. A oni meni: ‘Dora, zakasnit ćemo tri minute u Europsku uniju!‘ Kad su mi to objasnili kao malom djetetu, resetirala sam se i u milisekundi smo presložili program. Jedan dio programa prebacili smo iza ponoći. Sve smo stigli na vrijeme, prema vani nitko nije primijetio da se nešto događa, a mi smo prešli preko ruba živčanog sloma", kaže Ruždjak Podolski.

Nakon što se kazaljka poklopila s kazaljkom, a Hrvatska ušla u Europsku uniju, program je mogao slobodnije teći. Mariji Nemčić, tek nakon što je sve završilo, otkrili su da je potrošnja struje bila tolika da bi se cijeli sustav raspao da je netko u utičnicu uključio samo još jedan laptop. "Bio mi je to nakon prvog dolaska pape u Hrvatsku sigurno najzahtjevniji prijenos", priznaje ona.

Dora Ruždjak Podolski nekih sat i pol nakon ponoći sa svojih nekoliko ljudi sjedi na jednoj od improviziranih bina. "Na cijelom Trgu smo mi i još desetero ljudi. Na bini muziku pušta jedna nizozemska svjetski poznata DJ-ica. Gledamo je, pijemo one male boce, unučiće pelinkovca i ne vjerujemo da je sve gotovo i da smo uspjeli. To je slika koja mi se zauvijek urezala u pamćenje", zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 00:48