Kad su se 1980-ih godina pojavile goleme sovjetske balističke nuklearne podmornice Projekt 941 Akula (NATO oznaka: Typhoon), o kojima smo već napravili posebnu epizodu podcasta Prva linija, Amerikanci su zaključili da im treba dobar odgovor - i to pod hitno. Naime, Typhooni su bili veći i tiši od bilo čega što su Sovjeti dotad napravili i Pentagon se uplašio da bi mogao izgubiti kvalitativnu prednost koju je dotad, barem u nekoj mjeri, imao nad sovjetskim podmornicama
Tako je rođena klasa nuklearnih napadačkih podmornica Seawolf, dotad najskuplja i najnaprednija podmornica na svijetu u doba kad je napravljena.
- Ona je napravljena da bude ultimativni predator, da sve što plovi na i ispod površine spriječi u narušavanju američkih interesa, kaže nam stručni sugovornik s YouTube kanala Codex Militaria Matija Blaće.
U novoj epizodi Prve linije Blaće objašnjava kako je tekao razvoj Seawolfa, zašto su izgrađene samo tri podmornice od planiranih 29, zašto je ta klasa toliko napredna, koji sustavi u njoj se naročito ističu, kako je tekla njihova operativna služba i koja im je budućnost.
Video podcasta pogledajte ispod
Iako je riječ o podmornicama za koje se često ističe da su bile najskuplje u povijesti američke mornarice, Blaće napominje kako je zanimljivo da njihov trošak nije prešao predviđeni, što se inače vrlo često događa kod takvih složenih i naprednih sustava.
- Ona je "state of the art", najbolje što postoji od tehnologije u tom trenutku. Originali ugovor bio je vrijedan 32 milijarde dolara i bio je namijenjen za izgradnju 12 podmornica. Kako se išlo u devedesete, smanjivala se potreba za njima te su na kraju završene samo tri po cijeni većoj od 7 milijardi dolara. Jedan od problema koji se tu javio bio je taj da je nakon kraja Hladnog rata američka brodogradnja naglo gubila kapacitet i narudžbe su se drastično smanjivale. Kad tu dodate i strahovito skup dizajn i nove tehnologije koje su se ugrađivale, dođete do ovako visoke cifre, objašnjava Blaće i dodaje da su sve daljnje klase američkih brodova zbog manjih kapaciteta brodogradilišta imale niz problema.
Primarni američki motiv za gradnju Seawolfa, rekli smo već, bile su sovjetske nuklearne podmornice klase Typhoon, ali i općenito tehnološki iskorak u gradnji podmornica u SSSR-u 1980-ih.
- Prvo su Sovjeti preko svojih špijuna saznali kako Zapad prati njihove podmornice te su uspjeli uvesti zabranjenu tehnologiju iz Japana kojom su napravili nove i bitno tiše propelere. To i dalje nije bilo na razini američkih podmornica, ali bilo je opasno blizu i još važnije, bilo je jasno da će Sovjeti napredovati i ugroziti američku prednost, kaže Blaće.
Razvoj počeo 1983.
- Desetljećima nije bilo novog dizajna napadačke podmornice i zbog toga se 1983. krenulo u razvoj nove klase, a gradnja je započeta 1989. godine. Također, za razliku od prethodne američke klase "Los Angeles", Seawolf je zbog Typhoona napravljen da djeluje i u arktičkim uvjetima. Recimo, ima ojačani komandni most takav da može probiti led i omogućava mu se koliko toliko ravnopravna igra lovice s balističkim podmornicama u takvim uvjetima, kaže Blaće i dodaje da Seawolf klasa ima i sekundarnu namjenu napada na kopnene mete.
- On je prvenstveno namijenjen za lov na druge podmornice i brodove, a sve ostalo je - bonus.
No, raspadom SSSR-a američki prioriteti brzo su se promijenili, budući da ključnog strateškog suparnika više nije bilo. Tako da je već 1992. ugovor o gradnji 12 Seawolf podmornica stavljen van snage.
- Pentagon je tada smatrao da su oružja koja imaju adekvatna sve ono što im je trebalo. Zadaća im je bila štititi SAD i druge NATO države, a podmornice klase Seawolf zauzimale su 25 posto proračuna mornarice. To im je bilo previše jer su gubili na drugim poljima, prvenstveno na razvoju nove klase nosača aviona (kasnije imenovana Ford, op.a.) koja im je tad bila prioritet.
Kad je USS Seawolf (prva podmornica u klasi) ušao u aktivnu službu 1997. bila je to veća i brža napadačka podmornica od bilo koje druge u američkom inventaru.
- Ima istisninu od 9200 tona, duga je 108 metara i promjer trupa je 12 metara. Ima jedan nuklearni reaktor S6W (220 MW) i dvije turbine koje su spojene na "pump-jet pogon", prvi put korišten u redovitoj seriji američkih podmornica. Ima i sekundarni električni motor koji služi ili za ultra tihe operacije kad je glavni reaktor ugašen ili za fino manevriranje, kaže Blaće.
Pump-jet pogon
Kad je u pitanju "pump-jet" pogon kod njega je ključno to što smanjuje buku propelera, koja se jako izdvaja od morskog okoliša.
- Prvo se ta buka 1980-ih smanjila uz pomoć propelera koji su zavinuti prema unazad, što je smanjilo kavitaciju. Pump-jet je bio idući korak - to je zapravo varijanta na klasični propeler. Tu jedinicu zapravo zovu propulzor, gdje se osovina opet spaja na propeler koji uvijek ima neparan broj lopatica (neparni harmonici su tiši od parnih). Prvi dio sustava je okvir - unutar njega se nalazi rotor kojeg osovina okreće i proizvodi pogon, a nakon toga nalazi se fiksni stator koji ima različiti broj lopatica od rotora i on usmjerava vodu tako da se ne stvara dodatna buka, objašnjava Blaće i dodaje da nigdje u javnosti nećete pronaći otkrivenu fotografiju pump-jet pogona.
- Razlog za to je da se ne sazna broj lopatica u rotoru, budući da uz pomoć toga mogli saznati profil buke koju stvara i to uprogramirati u sonare tako da traže te frekvencije, dodatno pojašnjava Blaće i dodaje da zapravo dosta toga o pump-jet poginu i dalje ne znamo, prije svega broj lopatica na rotoru.
- Prednost tog pogona zapravo nije u brzini, nego u tišini i to naročito u tišini pri krstarećim brzinama od 20 ili 25 čvorova. Na primjer, kaže se da je ona pri tim brzinama tiša nego podmornica klase Los Angeles dok stoji u luci, kaže naš sugovornik i dodaje da ni maksimalnu brzinu Seawolf klase zapravo ne znamo, već je samo u javnosti poznato da je ona između 32 i 39 čvorova. To je Amerikancima dalo paritet sa sovjetskim i ruskim podmornicama po pitanju brzine, uz prednost tišeg dizajna.
Ako biste pak željeli usporediti Seawolf s nekim drugim napadačkim podmornicama, recimo novom francuskom klasom Barracuda, ruskim Jasenom (koji nema pump-jet), ili čak zadnjom američkom Virgina klasom, ne biste se usrećili. Naime, njihove su karakteristike čuvane kao stroga tajna.
- Sve što imamo je nešto što možda slučajno procuri, poput toga da je Seawolf deset puta tiši od treće generacije Los Angeles klase.
Čvršći čelik
Jedna od ključnih stvari koja se često spominje uz Seawolf je ta da je pri izradi korišten čvršći HY-100 čelik.
- To je slitina 20 posto čvršća od HY-80 čelika. Debljina trupa Seawolfa je 5 centimetara i uz pomoć ostalih tehnika za ojačavanje trupa to mu omogućava znatno veću dubinu zarona. Vjeruje se da ona iznosi oko 500 metara (SAD kaže samo - preko 200), a krajnja dubina do koje može doći bez da dođe do gnječenja trupa je oko 600, 610 metara, što im je opet dalo paritet sa sovjetskim podmornicama koje po potom pitanju imale prednost, kaže Blaće.
Kad je u pitanju naoružanje, Seawolf klasa sva svoja ubojna sredstva ispaljuje kroz 8 torpednih cijevi od 660 mm.
- Tipično oružje koje koristi protiv brodova je torpedo Mark 48, koji se stalno poboljšava. Uz to ima i oružja za djelovanje na površini mora i kopna - rakete Harpun, odnosno projektile Tomahawk. Seawolf nema vertikalne lansirne ćelije, što recimo imaju novije podmornice klase Virgina, kaže naš sugovornik te ističe da je ukupan kapacitet ove klase da nosi 50 projektila, koji mogu biti kojeg od ova tri tipa.
- Seawolf je zapravo pravi pomorski predator, napravljen da bude superioran svemu što trenutno postoji, kao i onome što će doći u budućnosti, kaže Blaće.
Naš sugovornik ukratko je objasnio i kakve sonare ova klasa koristi, spomenuo je i navigacijski radar te dodao da se zapravo radi o već poznatoj tehnologiji koja je poboljšana za Seawolf. No, ono što krasi te podmornice je činjenica da se njihova elektronika, sustavi upravljanja bojišnicom i kontrole naoružanja konstantno nadograđuju.
- Cijela podmornica je modularna, što znači da je olakšano izbacivanje starih sustava i ubacivanje novih. Oni k tome svi imaju i svoje softverske nadogradnje. Tipično je da se svake četiri godine nadogradi hardver, a softver svake dvije godine.
Kad je u pitanju komunikacija podmornice s vanjskim svijetom (zapovjednim centrima), uglavnom se oslanjanju na frekvencije vrlo kratkih valova kojima se podmornica kratko obavijesti da će primiti neku poruku zbog čega se približava površini da bi komunicirala putem satelita ili pusti plutaču koja funkcionira kao radio-antena na površinu, tumači naš sugovornik i dodaje da dvosmjerna komunikacija na velikoj dubini ne postoji jer podmornica naprosto nema dovoljno velik odašiljač da bi slala poruke.
Konačno, nema podmornice bez posade, a koja na klasi Seawolf broji 14 časnika i 126 mornara. Njihov je prostor skučen, dijele krevete (samo kapetan ima svoj), kisik na podmornici proizvodi se elektrolizom vode (što zahtijeva puno struje, nešto što nije problem za nuklearni reaktor), desalinizacijom proizvode pitku vodu, a trajanje misija zapravo im je ograničeno samo zalihama hrane i zamorom posade.
- Ove podmornice otprilike svakih pet, šest godina moraju ići na servis, kada se puno toga mijenja da sve bude novo i funkcionalno. Same misije inače traju bitno kraće nego na balističkim podmornicama, oko tri mjeseca, kaže Blaće.
Posebnost USS Jimmy Cartera
Od tri podmornice iz klase Seawolf, treba izdvojiti onu zadnju - USS Jimmy Carter. Ta je podmornica duža 30 metara i ima istisninu veću za oko 2.500 tona od USS Seawolfa i USS Connecticuta.
- Ona ima ugrađen poseban modul koji služi za podmorske dronove i za manje podmornice namijenjene operacijama na velikim dubinama. Ima i dodatne propulzore na pramcu i na krmi kako bi ustabilili podmornicu dok otpušta ove dronove i podmornice, a to opet ne znamo kako izgleda jer fotografija na kojima ti dijelovi nisu prekriveni folijom - nema.
Pretpostavka je da se te malene podmornice koriste za tajne zadatke, ili blizu protivnički obala, ili na velikim dubinama za prisluškivanje protivničkih kablova.
- USS Jimmy Carter šesta je takva podmornica u povijesti američke mornarice, a njene su misije tajne. Znamo samo da je 2010. bila u blizini lokacije incidenta kad je Sj. Koreja pucala po vojnicima na jednom južnokorejskom otoku i kad su poginule četiri osobe - no, ne znamo što je tamo radila. U dva navrata došla je kući s Jolly Roger zastavom koja označava uspješno izvršene misije te je 2017. odlikovana s Presidential Citation, ali ne znamo za koju misiju, kaže Blaće i dodaje da je to rijetko odlikovanje.
Sve tri podmornice i dan danas su najmoćnije naoružane napadačke podmornice u Mornarici SAD-a (iako je nova Virgina klasa blizu toj razini), a nema govora o njihovom umirovljenju. No, USS Connecticut je izvan stroja zbog toga što je 2021. udario u podmorsku planinu te je i dalje na trajnom popravku.
Na kraju Blaće zaključuje da je Seawolf za SAD bio i ogromna PR stvar za američku vojsku koja ih je reklamirala kao "najbolju podmornicu na svijetu".
- Tek sad, kad je Kina u uzletu, opet se javlja potreba za sposobnostima podmornica poput klase Seawolf. Ali poboljšana klasa Virgina jednako je tiha i vjerojatno jednako dobra kao Seawolf. A k tome je jeftinija te ih ima i više - bolje je 50 Virgina, nego 35 Seawolfa, zaključuje naš sugovornik.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.