Ukrajincima prijeti ‘novi Bahmut‘, veliki plan EU o naoružavanju Ukrajine ima ‘usko grlo‘...

Utorak, 21. ožujka, ujedno je i 391. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Vrijeme je ondje proljetno i relativno toplo, s tek ponešto naoblake i kiše – pa ipak, sve to nipošto nije dovoljno da već krene sušiti tamošnje blato koje ozbiljno ograničava mobilnost vozila na kotačima izvan uređenih putova.

Zbog toga ni ne čudi da su i posljednjih dana kopnena djelovanja (u kojima ruska strana i dalje ima inicijativu) pretežito bila koncentrirana na pojedine uske zone, koje su često i uz veća naseljena mjesta. Konkretno, od pet fokusnih točaka ruske „zimske ofenzive“ – usprkos napadnim djelovanjima, malo je pomaka bilo bilježeno na sjeveru Donbasa oko mjesta Dvorična i Kupjansk na Oskilu, kao i južnije na potezu Svatove - Kremina (ili oko nedaleke Bilogorivke s južne strane rijeke Siverski Donjec). Slično je statično bilo i na jugu, gdje ruske snage već tjednima preko otvorenog terena neuspješno nastoje doći do Vugledara.

Bitno je žešće bilo oko Bahmuta – grada koji već mjesecima predstavlja glavnu metu agresorskih napada. Ondje su branitelji doduše uspjeli donekle stabilizirati stanje sjeverozapadno od grada (potez Hromove-Bogdanivka-Grigorivka), a niti ruski napadi uz magistralu M-03 prema Slovjansku izgleda da nisu prešli uporišne točke Minkivka i Privilja. Time je limitirano prohodnom ostala cesta iz Bahmuta na zapad prema Časiv Jaru (O-0506), baš kao i cesta T-0504 prema Kostjantinivki na jugozapadu – čiji je okoliš zadnjih dana bio poprištem učestalih napada i protunapada, tijekom kojih su navodno ukrajinske snage uspjele održati te pomalo i proširiti „tampon-zonu“ između agresora i ove bitne ceste.

U samom gradu Bahmutu stanje je navodno manje dobro. Nastavile su se žestoke borbe u kojima branitelji načelno održavaju sjevernu liniju u industrijskoj zoni, jednako kao i istočnu crtu uz rijeku Bahmutovku – gdje se periodično spominju agresorski pokušaji prelaska i uspostave mostobrana. Na jugu grada stanje je bilo lošije za branitelje, budući se posljednjih nekoliko dana bilježilo agresorska napredovanja – kako iz smjera prigradskog sela Opitne, pa po cesti T-0513 na sjever, tako i s jugozapada, gdje se borbe vode na samome ulazu u grad, oko nedavno srušenog spomenika MiG-17 i uzduž ulice Korsunskoga.

Između ta dva pravca vrlo polaganog agresorskog napredovanja kroz urbani prostor branitelji izgleda i dalje drže četvrti sjeverno od gradskoga groblja – čime napadače drže oko kilometar od centra grada. Iako ukrajinski službeni izvori priznaju iznimnu žestinu borbi, oni ipak inzistiraju na daljnjoj ukrajinskoj sposobnosti za držanjem glavnine gradskoga prostora, gdje još nema spomena povlačenju.

Prizor iz bitke za Bahmut

Sergey Shestak/Afp

Slična je situacija i po pitanju ukrajinskog uporišta Avdiivka na sjeverozapadu okupiranog grada Donjecka, gdje se zadnjih tjedana također bilježilo polagana napredovanja agresora – koja ovu jaku otpornu točku dovode u opasnost zaokruženja sa sjevera i jugozapada. Naime, nakon što su prošlih desetak dana ruske snage sastavljene pretežito od DNR ljudstva uspjele na sjeveru preći Vesele i Krasnogorivku – njihov je sjeverni krak kliješta sada dug oko 7 km (od Novoselivke Druge na istoku, pa do mjesta Stepove i Berdiči na zapadu). Južni krak tih kliješta ide oko 7 km od donjeckog aerodroma preko otvorenog prostora do osvojenih naselja Opitne i Vodjane, pa onda dalje na sjever do ukrajinskih uporišta Sjeverne i Tonenke.

Između ta dva kraka uzduž oko 8 km prostire se izduženo mjesto Avdiivka – čiju opskrbu još osigurava cesta O-0542 (Avdiivka-Lastočkine-Orlivka). Pa ipak, značajno je da se jučer navečer čak i iz ukrajinskih izvora moglo čuti da se stanje obrane mjesta Avdiivka zadnje vrijeme sve više bliži situaciji koju svi promatraju oko Bahmuta. Naime, riječ je o još jednoj dobro utvrđenoj točki koju agresori pošto-poto napadaju bez puno obzira na gubitke, a onda je i ukrajinska strana jednako žestoko brani trošeći tako ofenzivni potencijal agresora. Dobar primjer za to je i navodni svježi ruski gubitak 15 tenkova u jednome danu – na potezu oko okupiranog sela Vodjane kod Avdiivke.

Međunarodna vojna pomoć

Prošloga tjedna konačno je postalo jasno da će i Poljska i Slovačka u Ukrajinu poslati svoje flote borbenih aviona MiG-29. Te bi letjelice ondje trebale biti uporabive bez mnogo problema – a možda posluže i po pitanju korištenja nekih od naprednijih zrakoplovnih oružja koja je Zapad zadnjih mjeseci ustupio Ukrajini (proturadarske rakete HARM te JDAM kompletima dorađene bombe).

Pritom, posebno je zanimljiva računica koju su izgleda tu postigli Slovaci – eskadrilu vrijednu oko 900 milijuna USD izgleda da su uspjeli zamijeniti za oko 700 milijuna vojne robe iz SAD, te još nešto novaca kompenzacije iz EU fondova. Naravno, ne treba ni posebno spominjati kako je čak i ovakvo slanje faktično već prilično isluženih borbenih aviona sovjetske proizvodnje u Ukrajinu opet oživjelo i popularna nagađanja da će to biti nekakva eskalacija koja bi možda omogućila braniteljima i zračne napade na propisni ruski teritorij (što su, da je bilo volje i potrebe, itekako mogli dosad raditi i vlastitim ostacima baš takvog ratnog zrakoplovstva).

No dok se tijekom vikenda slušalo o belgijskoj donaciji oko 230 vozila (150 vojnih kamiona i 80 oklopnjaka), te 12 protuzračnih sustava AN/TWQ-1 Avenger iz Sjedinjenih Američkih Država – pažnju je tu ipak barem djelomično ukrala Europska unija. U njenim se krugovima već duže sprema sklapanje zajedničkog okvira kojim bi ta organizacija skupno nabavljala streljivo za Ukrajinu, te po uzoru na kupovinu cjepiva za Covid-19, masovnom nabavom došla i do nižih cijena po komadu.

Sporazum kojim se to utanačilo potpisali su jučer, u ponedjeljak 20. ožujka, ministri obrane 18 EU država, kojima će se onda (valjda) pridružiti i još poneko. Dok je osnovni okvir obuhvaćao pribavljanje milijun komada topničkih granata kalibra 155 mm (što bi jednom kad ta roba stigne, na grubo pokrilo nekoliko mjeseci ukrajinske umjerene potrošnje u obrani) – vrijednost tih dogovora se procjenjuje na oko 2 milijarde eura, s prvim narudžbama do kraja svibnja ove godine. Od toga bi 1 milijarda išla na trenutne isporuke granata iz postojećih zaliha, još 1 milijarda za zajedničku buduću nabavu (pretežito za popunu ispražnjenih zaliha EU država), te ponešto i za planirana povećanja kontinentalnih proizvodnih kapaciteta.

Razrušena Avdiivka

Aris Messinis/Afp

Nažalost, kako izgleda, upravo bi ti proizvodni kapaciteti (koje se desetljećima zanemarivalo) mogli biti i najveće usko grlo ovoga plana – budući da mediji ionako već duže bilježe razne sistemske manjkove komponenti potrebnih za nekakvu naglu proizvodnju ogromne količine topničkih granata u Europi. U zadnjih se godinu dana svi ti manjkovi nisu riješili, samo je povećana potražnja dovela do porasta cijena za granate kalibra 155 mm od oko 15 posto. Veliko je pitanje koliko će zapravo vremena trebati za takvu ozbiljnu ekspanziju – gdje slične muke muče proizvođače od Češke do Španjolske, a rokovi bi - uz malo loše sreće - lako mogli kliznuti i dobrano preko 2026. godine.

Za to vrijeme, za ukrajinske snage je osim streljiva kritično bitna stavka i opskrba još jednom kategorijom potrošne vojne robe - bespilotnim letjelicama. Tog osnovnog sredstva ratovanja navodno se gubi 10 do 15 komada dnevno, i u najskorije vrijeme ukrajinska Državna služba za specijalne komunikacije i zaštitu informacija planira za njihovu zamjenu investirati oko 30 milijardi grivni (oko 750 milijuna eura) – s pretežnim naglaskom na domaći razvoj takve tehnike. Osim kupovine samih letjelica, poseban je posao i uvježbavanje širokog kruga vojnih korisnika za njihovu svakodnevnu terensku uporabu – što se također užurbano radi.

Za to vrijeme, u Italiji traje obuka oko 20 specijalista za buduće korištenje naprednog francusko-talijanskog protuzračnog sustava SAMP-T, dok Estonija bilateralno obučava po satniju ukrajinskih pješaka, a Norveška do 31. kolovoza produžava sporazum o medicinskoj evakuaciji i liječenju ukrajinskih ranjenika – kojih je već oko 1.000 bilo otpremljeno na oporavak u tom okviru. Ipak, posebno treba istaknuti jučer, 20. ožujka, u večernjim satima objavljen novi paket vojne pomoći SAD, koji je ovoga puta vrijedan oko 350 milijuna USD.

U tom se 34. po redu paketu, sastavljenom povlačenjem vojne robe iz zaliha američkih državnih tijela (Presidential Drawdown Authority – PDA), sada opet nalaze rakete za sustav HIMARS, granate 155 mm i 25 mm, proturadarski projektili HARM, minobacači i pripadajuće im streljivo u kalibrima 81 te 60 mm, protuoklopno i teško pješačko naoružanje, eksplozivi i oprema za razminiranje, cisterne za gorivo, optički uređaji i daljinomjeri, riječni patrolni čamci, te razna druga potrošna roba i rezervni dijelovi.

Naravno, dok SAD pomažu robom, a Europska unija ugovara nabavu granata i obuku vojnika – priča ne bi bila kompletna i bez nekih sasvim suprotnih glasova. Za početak, tu je opet Mađarska, čiji je ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto takve inicijative EU-partnera osudio kao “prijedloge u prilog ratu” – kojima se, po njemu, i Mađarsku „želi uvući u oružani sukob u Ukrajini“. Uz to je ponešto tiše prošla i činjenica kako je baš Mađarska izgleda blokirala zajedničku izjavu EU o tjeralici Međunarodnog kaznenog suda za Putinom po pitanju sudjelovanja u kidnapiranju ukrajinske djece u Rusku Federaciju – tako da je onda to komentirao samo Josep Borrell, visoki povjerenik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, u svoje vlastito ime.

Ipak, čak se i iz Budimpešte čulo kako će odluka o NATO članstvu Finske biti na dnevnom redu tamošnjeg parlamenta 27. ožujka – dok će Švedska morati pričekati, baš kao i u Turskoj (koja bi Finsku mogla riješiti najdulje do sredine svibnja).

Žitne dileme na Crnome moru

No, dok Turska već mjesecima itekako štopa proširenje NATO saveza – službena je Ankara bila bitno aktivnija oko produljenja režima pomorskog izvoza prehrambenih proizvoda iz Ukrajine i Rusije, koji su zajedno s Ujedinjenim narodima pomogli ugovoriti prošloga srpnja. Taj je režim trebao isteći sredinom studenog – kada je bio produžen za 120 dana, da bi se opet postavio rok za istek sa subotom, 18. ožujka. Usprkos opsežnim pregovorima, dotad se tek čulo da je sporazum ipak produžen – iako su se izvori na kraju razišli za koliko dugo.

Naime, dok su UN, Turska i Ukrajina tvrdili da je produženje na novih 120 dana, iz ruskih se izvora stalno čulo da je usuglašeno tek 60 dana dodatnog pomorskog izvoza sigurnim koridorima preko Crnoga mora, s kontrolom plovila u Istanbulu. Naime, službena Moskva tu ima niz problema sa svojim izvozom prehrambenih roba i umjetnih gnojiva – roba koje čine njihov dio ovoga sporazuma. I dok je Ukrajina zapravo bila zadovoljna izvozom oko 24 milijuna tona prehrambenih proizvoda iz luka na jugu Ukrajine, putem 814 brodova – rusko je nezadovoljstvo zadnjih dana završilo pretočeno u niz konkretnih zahtjeva, koji moraju biti zadovoljeni da produženje od 60 dana i stvarno bude produženo na tih željenih 120 dana.

Iz Moskve se tu tražilo da njihova Rosselkhozbank opet bude vraćena u međunarodni sustav plaćanja SWIFT, da se obnovi isporuka poljoprivredne opreme u Rusiju, da se uklone ograničenja nametnuta ruskim brodovima u stranim lukama, da ruskim proizvođačima umjetnih gnojiva i hrane budu deblokirani računi, te da se otvori i produktovod za prijenos amonijaka između grada Toljatti (Stavropol-na-Volgi) u Rusiji i ukrajinske Odese.

Dok to ne bude riješeno – „sve tvrdnje o produljenju ugovora o žitu za više od 60 dana su namjerna manipulacija” – i ovaj izvozni režim završava 18. svibnja. Sve se te zahtjeve opravdavalo i navodima kako ionako glavnina izvezene hrane nije išla u Afriku i Aziju nego u Europu (45 posto) – što su iz Ukrajine jučer žestoko demantirali navodeći da je Europa drugo tržište po udjelu (Azija 48,2 posto, Europa 40,2 posto i Afrika 11,6 posto), ali da to nije relevantno budući se dobar dio tako u Europi kupljenog žita dalje otprema opet put Afrike i Azije kao „humanitarni reeksport“.

Posjete Krimu, Moskvi i Kijevu

Doduše, posljednjih je dana na svjetlo dana isplivalo još jedno područje takvih temeljnih neslaganja Ukrajine i Ruske Federacije. Naime, u subotu 18. ožujka ujedno se obilježavala i godišnjica ruskog „prisajedinjenja“ poluotoka Krim, prije devet godina, u proljeće 2014. godine. Iako su od onda tek djelomično riješena pitanja prometne povezanosti tog poluotoka (izgradnjom sada oštećenog i uskoro popravljenog „Krimskog mosta“), da bi se njegova opskrba vodom poboljšala tek lanjskim osvajanjem negdašnjeg vodovodnog kanala s Dnjepra kod Nove Kahovke – činjenica je da se ovu godišnjicu donedavno naveliko slavilo, a ove godine tek formalno.

Ipak, u subotu 18. ožujka na Krimu je osvanuo i sam Vladimir Vladimirovič Putin (ili po nekima jedan od njegovih dvojnika), koji je ondje tek u kontroliranim uvjetima otvorio nekakvu umjetničku školu, ne bi li onda produžio u okupirane dijelove Ukrajine, odnosno u helikopterski posjet razrušenom Mariupolju. Još jedan žestoko inscenirani protokol – malo šetnje po jedinom kvartu kojeg ondje agresori obnavljaju (mikrodistrikt Nevski), pa razgovori sa stanovnicima – u kojima „gazda“ odmah nalaže da se rješavaju njihovi problemi - nakon toga, još i „kobajagi“ nenajavljeni posjet vojnom zapovjedništvu „specijalne operacije“ u Rostovu na Donu.

Sve opet umjetno spontano, s dugim slušanjem terenskih izvještaja o tijeku rata koji to formalno nije. Naravno, malo tko je mogao previdjeti da se sve to događa samo koji dan po proglašenju međunarodnih uhidbenih naloga za diktatora te neposredno uoči posjeta Moskvi kineskog predsjednika Xi Jinpinga – gdje se i spomenuto iznimno tiho obilježavanje aneksije Krima tumačilo činjenicom da Kina taj akt načelno ne priznaje, pa da se „ne talasa“ previše uoči bitnog susreta.

Uglavnom, kineski predsjednik je jučer stigao u Moskvu, a prvi od tri dana njegove posjete prošao je pretežito u neformalnom druženju gosta i domaćina. Drugi je dan bio rezerviran za formalni protokol te razgovore o „hitnim pitanjima“ daljnjeg razvoja „partnerskih odnosa“ – gdje ipak većina promatrača smatra kako će Kina zadržati svoj jaki politički i ekonomski položaj, pomagati ratom zaokupljenoj Rusiji tek pomalo – pazeći da se pritom ne zamjeri previše svojim brojnim trgovinskim i industrijskim partnerima širom ostatka svijeta.

Naravno, službene izjave ostale su obilježene finom diplomatskom neodređenošću – gdje se tek ostavilo za nagađanje što zapravo znači da je „Peking spreman, zajedno s Moskvom, čuvati svjetski poredak utemeljen na međunarodnom pravu”, dok se ruskoj strani sviđa kineski „mirovni plan“ za Ukrajinu (koji ne postavlja nikakve preduvjete za pregovore, pa time ide na ruku agresoru).

Za kraj, napomenimo kako je već tjednima najavljivan sastanak čelnika Rusije i Kine u Kijevu imao i neposredan diplomatski odgovor. Naime, ondje je prilično neočekivano osvanuo japanski premijer Fumio Kishida. Ne samo da je tu bilo riječi o daljnjoj suradnji Ukrajine i Japana, koja zadnje vrijeme ozbiljno cvate – već se radilo i o prvoj posjeti tako visokog japanskog dužnosnika u neku faktično ratnu zonu još od vremena Drugog svjetskog rata – gdje japanski visoki gost, za razliku od kineskoga čelnika, pri druženju s Volodimirom Zelenskim nije ujedno trebao razmišljati i o svom ugledu kojeg bi narušilo dobrikanje s ratnim zločincem kakav je sada na čelu ruske države.

Zelenski s japanskim premijerom

Handout/Afp

Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize.