Utorak 4. srpnja ujedno je i 496. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nakon ponešto kiše krajem prošlog tjedna, Ukrajina je ovih dana ušla u svoj prvi pravi val ljetnih vrućina, koji bi trebao eskalirati u četvrtak, da bi krajem tjedna opet moglo doći i do ozbiljnijih oluja.
Dok se još prije nekoliko dana iz ukrajinskih službenih izvora moglo čuti da su kiše tada utjecale na usporavanje borbenih djelovanja, onda ni ne čudi da su se kopnena sukobljavanja zadnjih dana intenzivirala uzduž kompletne bojišnice. Ipak, dok se iz NATO krugova čulo da Ruska Federacija trenutno u Ukrajini koristi preko 90 posto raspoloživih vojnih resursa (pa zato ima problema i u obrani vlastitih graničnih oblasti pred partizanima, te je teško usporavala pobunjene formacije „Wagnera“ na putu za Moskvu) – iz ukrajinskih se izvora čuju procjene da je od toga oko 50.000 ljudi raspoređeno u zoni oko Bahmuta, dok se još oko 120.000 ljudi nalazi sjevernije od rijeke Siverski-Donjec, na potezu Kremina-Svatove i dalje do ruske granice.
Iako zadnjih dana nisu bilježeni neki veći pomaci bojišnice, jasno je da se u nizu odvojenih zona vode itekako žestoke borbe. Od toga, Ukrajina izgleda u navali (1) u Zaporižju (na zapadu, oko nedavno oslobođenog sela Pjatihatki, zatim desetak km južno od Orihova prema selu Robotine, te jugoistočno od Orihova oko Male Tokmačke), (2) na granici Zaporižja i Donjecke oblasti (oko ruskog uporišta Prijutne, jugozapadno od Velike Novosilke, te ruskih uporišta Staromajorske i Urožajne južno od Velike Novosilke), te (3) kod Volodimirivke (oko 11 km jugoistočno od Vugledara). Sve ove zone su poprišta manjih borbi u koje ukrajinska strana navodno sada ni ne šalje veće količine zapadne tehnike, dok neki izvori to tumače i svojevrsnim uzimanjem pauze do nastavka tamošnjih većih operacija.
Sasvim je drugačije stanje u prostoru okupiranog grada Bahmuta. Ondje Ukrajina izgleda ima inicijativu, no pri tome treba razlikovati zone borbi nedaleko grada (na sjeverozapadu oko Jagidne i Berhivke, te južno oko prigradskog sela Klišćivka) od onih koje su malo udaljenije (oko 13 km sjeverozapadno uz trasu magistrale M-03 kod Zaliznjanske, te oko 20 km sjeverno na potezu Rozdolivka-Vesele, odnosno oko 14 kilometara južno – kod Kurdjumivke na kanalu „Siverski Donjec – Donbas“). Kako izgleda, sva ta djelovanja uspjela su agresorske snage natjerati da u tu zonu dodatno krenu koncentrirati svoje kvalitetnije zračno-desantne snage s ostalih dijelova bojišta, što uvelike odgovara ukrajinskim interesima.
Ozbiljne borbe zabilježene su i sjeverno od rijeke Siverski Donjec, gdje je pokušaj ruske navale (možda za svraćanje ukrajinske pažnje od drugih bojišta) zadnjih tjedana prerastao u veće sukobljavanje, posebno u šumovitim predjelima uz liniju od okupirane Kremine na zapad prema Limanu. Jednako tako nije jasan ni opseg borbi sjevernije od Kremine (Novovodjane) uz prometnicu P-66/P-07 posebno na segmentu od okupiranog grada Svatove prema Kupjansku (Novoselivske).
Naravno, nastavljene su borbe i oko okupiranog grada Donjecka – gdje se bilježilo posebno ogorčena sukobljavanja u prostoru oko srušenog prigradskog mjesta Marinka, te oko ukrajinskog uporišta Avdiivka (gdje izgleda nedavni ukrajinski protunapadi nisu donijeli većih koristi). Ipak, posebno treba napomenuti i ratovanje na krajnjem jugozapadu ukrajinskog bojišta, na prostoru riječnog otoka Antonivski, do kojeg je nekad vodio i sada srušeni istoimeni cestovni most. Izgleda da ondje, usprkos intenzivnim pokušajima, agresoru nije uspjelo slomiti mostobran uspostavljen od ukrajinskih postrojbi specijalne namjene – dok se čak čuje i o manjem širenju tog oslobođenog prostora na istočni dio razvučenog naselja Dače, uz obalu Dnjepra uzvodno od srušenog mosta.
Usprkos ovom zanimljivom razvoju stanja, ostaje i činjenica da Ukrajina muku muči i s minskim zagađenjem kako prostora uz rijeku Dnjepar, tako sve više i na Crnome moru – budući je onamo bujica odnijela velik broj riječnih mina koje su agresori postavili u samu rijeku Dnjepar. Ratna mornarica Ukrajine u rješavanju ovog problema intenzivno računa na svoja dva protuminska broda (i još dva koja uskoro očekuju iz Nizozemske) – ali računa i na pomoć NATO saveza. Posebno je zanimljivo da se tu izričito spominje i buduće uključivanje „protuminske skupine NATO-a, koja radi na stalnoj osnovi u Sredozemnom moru”. Riječ je o NATO postrojbi u kojoj zadnjih godina sudjeluje i Republika Hrvatska, te ne bi čudilo da to sudjelovanje ubrzo postane još jedno polje vojno-političkih neslaganja hrvatskog predsjednika i premijera.
Zračni napadi
Ovih dana nastavljeni su i ruski zračni napadi na ukrajinsku pozadinu – a i sam ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ustanovio je sa žaljenjem kako njegova zemlja nema dovoljno modernih protuzračnih sustava da istodobno obrani sve veće gradove, a kamoli još i bojišnicu. U nedjelju 2. srpnja bilježio se zračni napad na Kijev – ukupno 8 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 s jugoistoka i još tri krstareće rakete 3M54 Kalibr s Crnoga mora, što je sve navodno bilo uništeno od ukrajinske protuzračne obrane.
Noć kasnije, u ranim satima ponedjeljka 3. srpnja, zabilježen je napad oko 17 kamikaza-dronova Shaheed-136/131 na ciljeve u prostoru Kirovogradske oblasti, od čega je njih 13 bilo uništeno u zraku. Uz to su kroz tri raketna napada sustavom S-300 gađalo regiju Zaporižje, bez navoda o konkretnim ciljevima ili opsegu zabilježenih šteta. No tijekom jučerašnjeg dana nije se moglo previdjeti napad barem 5 bespilotnih letjelica na centar grada Sumi, u istoimenoj oblasti na sjeveroistoku Ukrajine uz međunarodnu granicu s Rusijom – gdje je meta bilo lokalno sjedište Službe sigurnosti Ukrajine. Pri tome je oštećeno i nekoliko stambenih zgrada, bilježilo se barem 3 mrtvih i 21 ozlijeđenu osobu, a danas je ondje proglašen i dan žalosti.
U sjeni redovitih zračnih uzbuna nastavljeno je i saniranje posljedica ogromnih poplava nastalih rušenjem velike brane kod Nove Kahovke 6. lipnja ove godine. Iako se velika većina vodnog vala odavno povukla, ostalo je čišćenje stotina tona smeća koje je voda nanijela na prostore nizvodno od brane – kao i saniranje velikog broja kuća. Poseban problem još predstavlja i zagađenje tamošnjih vodocrpilišta koje traži i da se preostalo stanovništvo te branitelje redovito opskrbljuje čistom vodom za sve potrebe (do sada stotine tona pitke i tehničke vode).
Dok se na zapadnoj (ukrajinskoj) obali bilježi još samo jedno naselje pod vodom, na lijevoj (ruskoj) obali takvih je još uvijek 17 naselja – a tek se zadnjih dana primjećuju i intenzivniji napori okupacijskih vlasti da i na svojoj strani osiguraju opskrbu čistom vodom. Zanimljivo je tu napomenuti kako u kontroli ostatka riječnog toka uvelike sudjeluju i preostale hidrocentrale pod ukrajinskom kontrolom, koje čine uzvodnu kaskadu pregrada na Dnjepru.
U njima se očigledno skuplja riječnu vodu za navodnjavanje i vodoopskrbu ukrajinskih krajeva oko Dnjepra – tako da već neko vrijeme nije teško bilježiti postupno sve niže razine preostale rijeke (jučer 12,14 metara visine vodnog stupca). Ipak, sve to više nema praktičnog utjecaja na opskrbu vodom sustava za hlađenje velike okupirane nuklearne centrale Zaporižje, smještene na Dnjepru kod Energodara – čiji je rashladni bazen na zadovoljavajućih oko 16,5 metara vode, dok obližnji vanjski opskrbni kanal bilježi tek 11,15 metara.
Prigožin i posljedice pobune
Jednako tako se postupno razjašnjavaju i posljedice pobune unutar Ruske Federacije, koju je 23. lipnja pokrenuo Jevgenij Prigožin na čelu privatne vojne kompanije „Wagner“. Dok je Roskomnadzor tek krajem prošloga tjedna blokirao brojne medijske kuće u vlasništvu Prigožina (a već izgleda ima i mnogo zainteresiranih za njihovo preuzimanje), tek je početkom ovog tjedna obustavljeno i novačenje ljudstva za „Wagner“ širom Rusije. Iako se formalno čulo da je taj postupak samo privremeno „zamrznut“ na mjesec dana, bilo bi čudo da se takva praksa nastavi kao da se ništa nije dogodilo.
Za to vrijeme se u Bjelorusiji svjedočilo gradnji naselja od nekoliko stotina šatora na zemlji koju su tamošnje vlasti dodijelile Prigožinu. Otvoreno je pitanje koliko će se ljudi ondje zaista okupiti u kompleksu kojeg se procjenjuje sposobnim primiti oko 8.000 ljudi kod sela Celj, okrug Asipovichi, Mogilevska oblast. No već se čulo da odlazak „Wagnera“ s ukrajinskoga bojišta ne bi za posljedicu trebao imati i nove veće mobilizacije širom Ruske Federacije – iako je njihov dolazak u novu bazu završio popraćen dodatnim slanjem oko 500 poljskih policajaca na granicu s Bjelorusijom, gdje već otprije radi oko 5.000 poljskih graničara i 2.000 vojnika.
U samoj Rusiji predsjednik Putin je otvorio pitanje ogromnih novaca koje su zadnje vrijeme dobili sama postrojba „Wagner“ (oko 858 milijardi rubalja ili oko 9,5 milijardi USD) te Prigožinova holding kompanija Concord za poslove prehrane ruske vojske (još oko 845 milijardi rublji ili oko 9,4 milijarde USD) – dok su neposredne štete nastale njihovom pobunom u samom gradu Rostov na Donu jučer procijenjene na minimalno oko 92,5 milijuna rublji (oko 1,03 milijuna USD). Naravno, dok širom Rusije uvelike traje kampanja javnog ocrnjivanja Prigožina, ta će cifra astronomski narasti kad se pribroje još i troškovi nastali uz nekoliko stotina kilometara puta njegovih snaga prema Moskvi, troškovi mjera interventne obrane Moskve, a onda i niza vojnih letjelica koje su ti ljudi uništili po putu.
Mađarska opet posebna
Dok se Rusija tek polagano sučeljava s novim „fenomenom Prigožin“ – zanimljivo je da se mađarsko Ministarstvo vanjskih poslova u subotu 1. srpnja našlo za shodno pohvaliti kako je tamošnji ministar Péter Szijjártó tijekom pobune „Wagnera“ bio upoznat s tijekom stvari „kao malo tko na svijetu“ – zahvaljujući svojoj konstantnoj vezi s nizom dužnosnika kako Rusije tako i Bjelorusije. Dok izgleda da je u kontaktu s Prigožinom ipak pregovarao samo predsjednik Bjelorusije, ovakvo stanje stvari i ne čudi, posebno ako pogledamo nedavni razvoj odnosa Mađarske s Ukrajinom, ali i pitanje ukupnog funkcioniranja te države u EU i NATO okviru.
Krajem prošlog mjeseca još se preispitivalo okolnosti situacije kada je u Mađarskoj, direktno iz Ruske Federacije, osvanula grupa ukrajinskih ratnih zarobljenika mađarskoga podrijetla – navodno sve pod okriljem ruskih crkvenih vlasti i bez direktnog utjecaja države Mađarske – kada su se nanovo zaoštrili odnosi službene Budimpešte i EU oko postupanja s potencijalnim azilantima na granicama te države.
Ne samo da su Mađarska i Poljska nastavile provoditi zabranu isporuke ukrajinskih žitarica preko svog teritorija, već je nastavljeno i blokiranje još jednog paketa makroekonomske pomoći Europske unije u iznosu od 500 milijuna eura – radi ukrajinskog stavljanja OTP banke na listu suradnika agresora zato što su i stvarno nastavili raditi u Rusiji mimo sankcija, navodno nudeći usluge i u okupiranim područjima Ukrajine.
Uz to, zadnjih se dana Mađarska našla i na rubu zaustavljanja plana o izdvajanju oko 50 milijardi eura za Ukrajinu iz proračuna Europske unije – gdje se iz Budimpešte traži podrobno objašnjene korištenja već izdvojenih 70 milijuna eura, ali se jasno naznačuje i da je razlog za to već postojeći spor Mađarske i Europske komisije oko stupnja demokracije i vladavine prava u toj zemlji.
Premijer Viktor Orban zadnjih je dana izjavljivao da „cijeli svijet sada prolazi kroz teška iskušenja koja samo jaki narodi mogu preživjeti, dok će slabi propasti“ – pa zato „naša država, vlada, vojska i organi reda moraju biti jaki“ – a susjednoj Ukrajini naročito je loše sjela Orbanova tvrdnja da „Ukrajina više nije suverena država”. Pri tome, kroz istu tu Ukrajinu do Mađarske i dalje stiže naftovod Družba kroz koji i dalje (zahvaljujući EU-iznimkama u režimu sankcija) mađarski MOL dobiva naftu iz Ruske Federacije. Jučer, u ponedjeljak 3. srpnja, sa sastanka mađarskog ministra vanjskih poslova Szijjártóa i njegovog slovačkog kolege Miroslava Wlachovskýa u Budimpešti procurilo je da će takav specijalni odnos morati potrajati bar još godinu dana – koliko MOL-u navodno treba za dovršetak prilagodbe rafinerija u Slovačkoj na naftu iz drugih izvora.
Saveznička pomoć
Dok traju takva ekonomsko-energetska odvagivanja, Ukrajina je dobila još ponešto vojne pomoći za borbe koje ondje svakodnevno teku. Iz Njemačke se poslalo dodatnih 16 tegljača, jednu radarsku stanicu TRML-4D za protuzračne sustave IRIS-T, te tri mosta za mostopolagače tipa Biber zasnovane na tijelu tenka Leopard 1 – kojih je veći broj stigao u Ukrajinu. Uz to se na početku predsjedanja Španjolske Europskom unijom, a tijekom posjeta španjolskog premijera Sancheza Kijevu na prvi dan španjolskog predsjedanja, moglo čuti da iz te zemlje put Ukrajine uskoro kreće još 4 tenka Leopard 2, nešto oklopnjaka i poljska bolnica u sklopu paketa ukupne vrijednosti oko 55 milijuna eura. Doduše, nije tu jasno je li riječ o stvarno novoj donaciji – ili je tu Španjolska po tko zna koji put ponovila već postojeću obvezu, koju nikako da ispuni.
Slično frustrirajuće prolaze i najave saveznika da će u najskorije vrijeme započeti obuka ukrajinskih pilota na borbenim zrakoplovima F-16. Iako se početak takvih obuka najavljivalo do kraja lipnja, sada je jasno da od tog roka nema ništa. Dapače, iz te „jedne zemlje“ se umjesto pokretanja posla čulo kako „nastavljaju pripreme za početak obuke“ budući se „pogriješilo u procjeni i treba im više vremena”. Dok se isporuku samih F-16 za Ukrajinu najavljivalo za početak 2024. godine, možda se i to pomakne dok se iz NATO krugova čuje tek kako o transferu nema ni govora dok traje aktualna ukrajinska ofenziva – budući je nemoguće osigurati još i obuku pilota i tehničara, te uspostavu logističke organizacije nužne za podržavanje ovih zrakoplova.
Nije manje problema ni oko uspostave centra za održavanje tenkova Leopard za Ukrajinu o kojem pregovaraju Njemačka i Poljska. Ondje je problem u cijeni popravaka – gdje poljsko poduzeće „Polska Grupa Zbrojeniowa” (PGZ SA) navodno zahtijeva više od 100.000 eura za početnu dijagnostiku tenkova, dok u Njemačkoj to košta oko 12.000 eura. Osim toga, PGZ navodno ne želi davati ikakva jamstva u pogledu provedenih popravaka. Iako je planirani remontni pogon u Poljskoj trebao već biti otvoren prije mjesec dana, pregovori između zemalja oko toga još itekako traju.
Određenu utjehu za ukrajinsku stranu tu može predstavljati tek saznanje da im dobro ide obuka dodatnih pilota za besposadne sustave – kojih je u proteklih nekoliko mjeseci izučeno oko 10.000 da bi se dalje nastavilo slično žestokim ritmom. Ti ljudi će ubuduće raditi letjelicama kupljenim kroz projekt „Vojska dronova“ – kojim je do sada pribavljeno oko 15.000 komada takve opreme, dok se do kraja ove godine planira pribaviti njih još oko 200.000.
Nema sumnje da se tu radi o jako korisnoj opremi, koja je doduše itekako potrošna na bojištu – zbog čega se za ovu svrhu odvojilo oko 40 milijardi UAH (oko 1,08 milijardi USD) ove godine. Dok se čuje kako iz vanjskopolitičkih razloga nije zgodno kupovati sveprisutnu kinesku robu ovoga tipa – itekako će biti popularno tim novcem poticati domaći razvoj te masovnu proizvodnju.
Do tada Ukrajini ostaje i očekivanje sređivanja savezničke pomoći – čemu bi uvelike trebao pomoći i predstojeći NATO summit u Litvi. Iako još nije riješeno pitanje pristupa Švedske u Savez, danas je javno objavljeno da će na formalnom čelu organizacije do 1. listopada 2024. ostati Norvežanin Jens Stoltenberg. Ovu će odluku šefovi država i vlada zemalja NATO formalno odobriti na summitu u Vilniusu, jednako kao što bi ondje trebali održati i prvi sastanak novog „Vijeća Ukrajina-NATO”.
Dok će dolazak ukrajinskog predsjednika Zelenskog u Vilnius ovisiti o stanju na bojištu, ondje se planira okupljanje 48 izaslanstava s oko 2.400 članova, od toga barem 40 čelnika država. Za njihovu neposrednu sigurnost trebalo bi brinuti barem 3.000 litavskih vojnika, uz oko 1.000 NATO vojnika, te velik broj drugih stručnjaka i specijaliziranih oružnih sustava prigodno dopremljenih u zemlju domaćina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....