Iako su i danas, u utorak 5. srpnja, na 132. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, nastavljene ogorčene borbe širom ukrajinskih bojišnica, događanja posljednjih dana definitivno je obilježilo rusko zauzimanje Lisičanska i praktično čitave Luhanske oblasti. Iako je ova činjenica službeno bila objavljena u nedjelju, 3. srpnja – prvo s ruske strane, u obliku već viđenog razgovora za malim stolom ruskog predsjednika Putina i ministra obrane Šojgua, a onda i s ukrajinske strane kasnije popodne – treba napomenuti kako su se tu mnogi detalji tek postupno bistrili tijekom vikenda.
U isto to vrijeme javnosti su postali dostupni i detalji prošlog tjedna najavljenog novog paketa vojne pomoći Sjedinjenih Američkih Država vrijednog oko 820 milijuna USD. On obuhvaća 50 milijuna USD ukupno 14. runde predsjedničkog autoriziranja isporuke roba iz zaliha (dodatne rakete za višecijevni sustav HIMARS), te još oko 770 milijuna USD iz fonda Inicijative za sigurnosnu pomoć Ukrajini (Ukraine Security Assistance Initiative – USAI) – koja iz ponude američke vojne industrije Ukrajini osigurava dva protuzračna sustava NASAMS, oko 150.000 dodatnih granata kalibra 155 mm, te još 4 topnička radara.
NASAMS za Ukrajinu
Spomenuti sustav NASAMS je tu posebno zanimljiv, budući da se radi o kopnenim lanserima iz kojih se na zračne ciljeve može ispaljivati niz projektila prvenstveno konstruiranih kao oružja borbenih aviona (AIM-120 AMRAAM, AIM-9X Sidewinder, IRIS-T SLS te AMRAAM-ER, ovisno o varijanti sustava). Na to se danas nadovezuju i najave iz Velike Britanije o još dodatne vojne pomoći Ukrajini – uključujući tu i 10 samohodnih topničkih sustava te dodatne kamikaza-dronove. No, da bi se spralo gorki okus koji su posljednjih dana ostavila događanja oko Lisičanska, Ukrajina i njeni međunarodni partneri su ipak glavninu naglaska ovih dana stavili na buduću obnovu Ukrajine – o čemu se jučer i danas (4. i 5. srpnja) razgovaralo u švicarskom Luganu. Na ovoj dvodnevnoj Konferenciji o obnovi Ukrajine okupilo se preko 40 zemalja te 20 međunarodnih organizacija, uključujući sve bitnije međunarodne financijske institucije i organizacije za zaštitu ljudskih prava, a video-vezom im se iz Kijeva obratio i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. Uz pojedina obećanja i razmatranje radne podjele zainteresiranih država po razrušenim pokrajinama Ukrajine, na rasporedu se našlo i pitanje financiranja čitave te poslijeratne obnove – gdje je ukrajinski premijer Denis Šmihal naveo 4 moguća izvora financiranja, od čega bi prvi i najveći predstavljalo korištenje širom svijeta sankcijama zamrznute ruske imovine. Drugi bi izvor bio bespovratna sredstva i zajmovi međunarodnih financijskih organizacija, a treći i četvrti bi bile investicije privatnog sektora te razni doprinosi i donacije raznih privatnika. Naravno, sve je to ostalo prilično neodređeno, posebno uzme li se u obzir da europsko zakonodavstvo teško može opravdati upravo ovaj prvi i od Ukrajine najželjeniji izvor financiranja, dok su Europska unija i UK najavile i svoje vlastite inicijative za obnovu Ukrajine, bilo kasnije na jesen ili tek iduće godine.
Lisičansk – dileme i pokreti oko grada
Iako se još u subotu 2. srpnja ujutro naziralo da je ukrajinska strana kod Lisičanska izvela još jedno veliko povlačenje, ruske su snage tu djelovale kao da su u općoj borbi, zaokupljene "zatvaranjem kotla" oko tog grada. Tada su u relativno brzom ritmu zauzeli rafineriju Verhnokamjanka i obližnje selo Topolove, da bi onda ušli i u selo Malorjazanceve na jugozapadu Lisičanska. Ujedno, izgleda da su se pokazale istinitima naznake ruskog forsiranja rijeke Siverski Donjec sjeverozapadno od Lisičanska, oko mjesta Privilja, od kuda su agresori zauzeli i Novodružesk te stigli do Lisičanska sa sjeverozapada. Postoji mogućnost da je još jedan desant preko rijeke izveden i desetak km zapadnije, oko mjesta Bilogorivka, kojim se praktično prekinulo i zapadni kraj zadnjeg koridora iz Lisičanska prema zapadu i ukrajinskim položajima kod Siverska. No, sve to nije uspjelo sakriti činjenicu koja je tijekom subote i do nedjeljnoga jutra postala potpuno jasna – da je Lisičansk, jednako kao i sve obrambene točke oko grada, do tog trenutka već bio temeljito evakuiran, kako izvlačenjem ljudstva, tako i teže tehnike i voznoga parka.
Naravno, treba priznati da je okupacija Lisičanska definitivno velik politički gubitak za vlasti u Kijevu, budući da je tim osvajanjem čitave Luhanske oblasti barem načelno službena Moskva ostvarila pola svojih smanjenih ratnih planova za Ukrajinu. No, vojno gledano, iako je nedvojbeno riječ o porazu, on nije bio katastrofalan ni na bilo koji način odlučujući. Bitno je naglasiti kako su Oružane snage Ukrajine spomenuti Lisičansk napustile organizirano, na način da to neprijatelj zapravo i nije zapazio, i da je to treće veliko (i uspješno) povlačenje ukrajinskih snaga na tom dijelu bojišta u zadnjih desetak dana.
Brza i uspješna povlačenja
Podsjetimo da je kriza tog čitavog segmenta bojišta započela 18. lipnja konačnim padom uporišta Toškivka, nakon kojeg je rusko napredovanje prvo dovelo do ukrajinskog povlačenja iz tada s tri strane okruženog obrambenog poteza Girske-Zolote 23. lipnja oko 7 km južno od ruskog prodora, a onda do 25. lipnja i do evakuacije dugo opsjedanog Severodonjecka, oko 16 km sjeverno od zone ruskoga prodora. Pri tome, povlačenja su bila provedena relativno brzo i uspješno, a samo je kod evakuacije Girske-Zolote u ruske ruke pala manja ukrajinska zalaznica od oko 40 ljudi, dok se glavnina snaga s opremom u oba slučaja uspjela izvući. No, ta skraćivanja bojišta – koja su doduše u praksi opovrgnula dugotrajne najave s ruske strane o "opkoljavanju u kotlove" – nisu bila dovoljna da se otupi oštrica ruskog napredovanja, koje se u okolici Lisičanska nastavilo ujednačenim ritmom. Time je unutar samo tjedan dana ozbiljno ugroženim završio i prilaz samom Lisičansku sa zapadne strane, što je itekako u pitanje dovelo održanje ovoga grada za kojeg je neko vrijeme izgledalo kako bi mogao biti iduća ozbiljna otporna točka i poprište urbanih borbi.
Bez mnogo iznenađenja, suočeni s mogućnošću da Lisičansk i njegovi branitelji završe kompletno opkoljeni od ruskih snaga (čiju se brojnost pod zadnje procjenjivalo na oko 60 posto ukupnih ruskih snaga u Ukrajini), ukrajinski su zapovjednici naložili povlačenje, koje je izgleda bilo etapno obavljeno krajem prošloga tjedna i dovršeno do subote 2. srpnja. Time je okupatorima predan Lisičansk i nekoliko lokaliteta oko grada, a tamošnje ljudstvo, vojna tehnika, te pretežiti broj civila evakuirani su na sigurno. Doduše, dok su spremali konačno zauzimanje grada, ruski su osvajači 3. srpnja još uspjeli zauzeti i Bilogorivku na Siverskom Donjecu, da bi se bojišnica onda stabilizirala prateći administrativnu granicu Luhanske i Donjecke oblasti od rijeke Siverski Donjec kod Bilogorivke, na jug do Verhnokamjanske i Spirne, od kuda se dalje pratilo cestu T1302, od sada okupiranog Lisičanska prema Bahmutu – gdje su na bojišnici sada mjesta Berestove, Bilogorivka, Jakovlivka i Soledar kod Bahmuta. Ova se linija onda ponešto krenula kolebati jučer, kada je prvo započet ukrajinski protunapad za oslobađanje mjesta Bilogorivka kod rijeke Siverski Donjec, borbe su nastavljene u samom selu Verhnokamjanske, dok je selo Spirne izgleda završilo u ruskim rukama nakon niza napada kako s jugoistoka (Mikolaivka), tako i sa sjeveroistoka (iz smjera Vovčojarivke). Dok tek ostaje vidjeti kako će se u nadolazećim danima držati ove linije ukrajinske obrane – spomenimo još i bojište jugoistočno od Bahmuta, gdje su ruske snage nakon višednevnih borbi uspjele zauzeti selo Klinove, te nastoje Ukrajince odbaciti od Vuglegirskog rezervoara te osvojiti tamošnju Vuglegirsku termocentralu – što im za sada slabo polazi za rukom usprkos velikim naporima.
Ostatak ukrajinskih bojišta
Slično, bez velikih pomaka, prošlih je dana bio i prostor oko Harkiva, gdje ruske snage neuspješno nastoje nanovo napredovati sjeverno od grada (Prudjanka-Dementjivka), a izgleda da su tek sjeveroistočno – u načelnom smjeru prma Vovčansku – postigle manji pomak ponovnim zauzimanjem sela Rubižne na gornjem toku Siverskog Donjeca. Pa ipak, posve je jasno da se sada težište borbi vidljivo prebacuje na preostalih oko 45 posto Donjecke oblasti u ukrajinskim rukama – gdje osvajačima tek predstoji prilaženje nizu većih naseljenih mjesta koja su već neko vrijeme pod ustrajnom ruskom topničkom te raketnom vatrom. Riječ je tu prvenstveno o gradovima nedaleko rijeke Siverski Donjec – Siversk u pozadini sjeveroistočne bojišnice, te Slovjansk u pozadini sjeverozapadnog dijela bojišnice – preko Bahmuta na istoku i Toretska na jugoistoku ovog dijela Donbasa, kojima je svima u zaleđu Kramatorsk.
Nema tu mnogo pomaka osim na sjeverozapadnim prilazima Slovjansku, gdje Rusi već duže napadaju obrambenu liniju Bogorodične-Dolina-Krasnopilija-Mazanivka-Ivanivka. Izgleda da su posljednjih dana ondje opet uspjeli isprazniti Bogorodične, te možda zauzeti i malo selo Mazanivka – što samo za sebe ipak još nije dovoljno i za neki ozbiljniji pomak bojišta. Za Ukrajince je ipak ponešto bolje stanje na južnoj strani – u širem krugu Pokrovska – gdje se i dalje drže stare linije obrane oko separatističkog centra u Donjecku. Ondje je na južnim potezima čak posljednjih dana bilo bilježeno izvođenje manjih ofenzivnih pokreta branitelja, kojima se ojačalo okolicu ukrajinskog uporišta Vugledar, na oko 45 km jugozapadno od Donjecka, posljednje i oslobađanjem mjesta Solodke istočno od Vugledara.
Pokušaj ukrajinske ofenzive
Slična su događanja bila bilježena i na bojišnici koja ocrtava oko 20 posto Zaporiške oblasti u ukrajinskim rukama, sve zapadno do rijeke Dnjepar – gdje se jučer bilježilo djelovanje preciznih američkih lansera raketa HIMARS po ciljevima oko Melitopola, dok su u zaleđu tamošnjih ruskih linija sve aktivniji i partizani – koji itekako usporavaju ikakvu širu obnovu vojno itekako važnog tamošnjeg željezničkog prometa – među ostalim i uništavanjem vojnog vlaka s opskrbom 2. srpnja, te uništavanjem bitnog željezničkog mosta 3. srpnja. Dok takva partizanska djelovanja nisu jako vidljiva na krajnjem jugozapadu fronte, u Hersonskoj oblasti, ondje se izgleda nastavlja pokušaj ukrajinske ofenzive – koja polagano napreduje među ruskim utvrđenim uporištima, pod vatrom neprijateljskog topništva koju branitelji nastoji obuzdati i vlastitim kontrabatiranjem.
Osim što je prostor Crnog mora, nakon nedavnog lošeg vremena, završio dodatno zagađen većim brojem morskih mina koje su se otrgle sa svojih sidrišta – na njemu je možda u probleme zapalo i rusko nastojanje za pomorskim izvozom ukradenog ukrajinskog žita. Naime, brod "Zhibek Zholy" pod ruskom je zastavom bio u dolasku iz okupiranog Berdjanska, te je 3. srpnja po planu zastao u turskim vodama, noseći oko 4,5 tisuće tona žitarica. Najavljivan od marionetskih vlasti okupiranog dijela Zaporiške oblasti kao prvi brod koji iz Berdjanska nosi žito u inozemstvo, on je trebao ići u tursku luku Karasu na Crnome moru, no plan nije obuhvaćao da ga ondje na ukrajinski zahtjev uzapte tamošnji carinici – umjesto da se njegov tovar žita ondje iskrca, te kamionima razveze po mlinovima Središnje Anadolije. Dok turske vlasti tvrde kako brod nije imao sve potrebne dokumente za uplovljavanje, zbog čega je i ostao usidren dalje od obale, ruska je varijanta kako nema ni govora o ikakvom zadržavanju – jer je sidrenje uzrokovano tek lošim vremenom. Navodno je tu Turska po prvi puta postupila po nalogu Ureda glavne tužiteljice Ukrajine, te je time po prvi puta i barem privremeno zadržala brod s ovakvim tovarom žita provjeravajući njegovo podrijetlo. Dok se ova situacija tek pravno i trgovački rješava, zanimljivo je zamijetiti kako je ova praktična dilema ipak na Crnome moru zaustavila još barem sedam ruskih brodova sa sličnim teretom, koji razasuti od Sevastopolja na Krimu do turskih obala čekaju razvoj situacije – čime je barem privremeno zaustavljen kompletni ruski pomorski izvoz ukrajinskog žita.