Dok su u Pekingu zaključili da će SAD učiniti sve da Kinu sputavaju i drže podčinjenom, u Washingtonu su nepokolebljivi u ocjeni da Kina namjerava zamijeniti Sjedinjene Države kao vodeću svjetsku silu. Da bi, kako navode, dobili trezvenu analizu ovog rastućeg antagonizma, u uglednom The Economistu su odlučili razgovarati s legendarnim, a po mnogima i po svojem političkom djelovanju spornim bivšim američkim ministrom vanjskih poslova Henryjem Kissingerom.
Krajem travnja The Economist razgovarao je s Kissingerom više od osam sati o tome kako spriječiti da se natjecanje između Kine i Amerike pretvori u rat. Kissinger je, kako navode, zabrinut. "Obje strane su uvjerene da ona druga predstavlja stratešku opasnost", kaže on. "Na putu smo sukoba velikih sila".
Kissingera uznemiruje sve intenzivnije natjecanje Kine i Amerike za tehnološku i ekonomsku nadmoć. Čak i dok Rusija ulazi u kinesku orbitu, a rat u Ukrajini nadvija prijeteću sjenu nad istočno krilo Europe, on strahuje da će umjetna inteligencija pojačati kinesko-američko rivalstvo. Diljem svijeta, ravnoteža snaga i tehnološki temelj ratovanja mijenjaju se tako brzo i na toliko mnogo načina da zemljama nedostaje bilo kakvo utvrđeno načelo na temelju kojeg bi mogle uspostaviti red. A ako ga ne mogu pronaći, mogu pribjeći sili. "Nalazimo se u klasičnoj situaciji prije Prvog svjetskog rata”, kaže on, "gdje niti jedna strana nema mnogo margine političkih ustupaka i u kojoj svaki poremećaj ravnoteže može dovesti do katastrofalnih posljedica".
Prema njegovom mišljenju, sudbina čovječanstva ovisi o tome hoće li Amerika i Kina moći zajedno. On vjeruje da im brzi napredak umjetne inteligencije ostavlja samo pet do deset godina da pronađu način za postići to. Kissinger ima nekoliko uvodnih savjeta za buduće čelnike. "Odredite gdje ste. Nemilosrdno", kaže on. U tom duhu, polazište za izbjegavanje rata je analiza rastuće kineske nervoze. Unatoč reputaciji da je pomirljiv prema vladi u Pekingu, on priznaje da mnogi kineski procjenitelji situacije vjeruju da je SAD na uzbrdici i da će ih "stoga kao rezultat povijesne evolucije na kraju potisnuti".
‘Kina ne teži dominaciji u hitlerovskom smislu‘
On vjeruje da kinesko vodstvo zamjera narativ zapadnih kreatora politike o globalnom poretku temeljenom na pravilima, dok ono što zapravo misle jest to da su pravila američka, pa tako i poredak. Kineski čelnici su uvrijeđeni onim što vide kao snishodljivu pogodbu koju nudi Zapad, a to je da Kini osiguraju privilegije ako se bude dobro ponašala - dok oni zasigurno smatraju da bi privilegije trebale pripadati njima po pravu, kao sili u usponu. Neki u Kini, kako navodi, sumnjaju da je SAD nikada neće tretirati kao ravnopravnu i da je glupo i zamišljati da bi mogla.
No, Kissinger također upozorava na pogrešno tumačenje kineskih ambicija. U Washingtonu "kažu da Kina želi svjetsku dominaciju... Odgovor je da oni žele biti moćni", kaže on. "Oni se ne kreću u smjeru svjetske dominacije u hitlerovskom smislu, kaže Kissinger. "Oni ne razmišljaju tako niti su ikada tako razmišljali o svjetskom poretku". U nacističkoj Njemačkoj rat je bio neizbježan jer je bio potreban Adolfu Hitleru, kaže Kissinger, ali Kina je drugačija. Upoznao je, kaže, mnoge kineske vođe, počevši od Mao Zedonga i nije sumnjao u njihovu ideološku opredijeljenost, ali ona je uvijek bila utkana u istančan osjećaj za interese i mogućnosti njihove zemlje.
Kissinger smatra kineski sustav više konfucijanskim nego marksističkim, a to vodi kineske vođe da postignu maksimalnu snagu za koju je njihova zemlja sposobna i da traže poštovanje zbog svojih postignuća. Kineski čelnici žele biti priznati kao konačni suci međunarodnog sustava o vlastitim interesima. "Kad bi postigli superiornost koja se istinski može iskoristiti, bi li je doveli do točke nametanja kineske kulture? Ne znam. Moj instinkt je Ne…(Ali) vjerujem da je u našoj sposobnosti spriječiti da do te situacije dođe kombinacijom diplomacije i sile".
Jedan prirodan američki odgovor na izazov kineske ambicije je ispipavanje kao način da se utvrdi kako održati ravnotežu između dviju sila. Drugi je uspostaviti stalni dijalog između Kine i SAD-a. Kina “pokušava igrati globalnu ulogu. U svakoj točki moramo procijeniti jesu li koncepcije strateške uloge kompatibilne", navodi on. Ako nisu, onda će se postaviti pitanje sile. "Je li moguće da Kina i Sjedinjene Države koegzistiraju bez prijetnje općeg međusobnog rata? Mislio sam i još uvijek mislim da (jest)”. No, priznaje da uspjeh nije zajamčen. "Možda neće uspjeti", kaže on. "I stoga, moramo biti dovoljno vojno jaki da preživimo neuspjeh".
‘Jastrebovski stav sve ili ništa predstavlja prijetnju‘
Najhitniji test u tom smislu je pitanje kako se dvije zemlje ponašaju prema Tajvanu. Kissinger se prisjeća kako je, prilikom prvog posjeta američkog predsjednika Richarda Nixona Kini 1972. samo Mao imao ovlasti pregovarati u vezi otoka. "Kad god je Nixon pokrenuo konkretnu temu, Mao je rekao: ‘Ja sam filozof. Ne bavim se ovim temama. Neka Zhou (Enlai) i Kissinger razgovaraju o tome‘. No, kada je u pitanju bio Tajvan, bio je vrlo eksplicitan. Rekao je: ‘Oni su gomila kontrarevolucionara. Sada nam ne trebaju. Možemo čekati 100 godina. Jednom ćemo se pozabaviti njima. Ali to je daleko".
Kissinger vjeruje da je sporazum koji su iskovali Nixon i Mao poništio bivši predsjednik Donald Trump nakon samo 50 od tih 100 godina. Želio je napuhati svoj imidž čvrstog momka iznuđujući od Kine ustupke u trgovini. U politici je administracija aktualnog predsjednika Joea Bidena, smatra, išla Trumpovim tragom, ali s liberalnom retorikom.
Kissinger kaže kako ne bi izabrao ovaj put u odnosu na Tajvan jer bi eventualni tamošnji rat u ukrajinskom stilu uništio otok i razorio svjetsko gospodarstvo. Rat bi također mogao unazaditi Kinu na unutarnjem planu, a najveći strah njezinih vođa i dalje predstavljaju bilo kakvi prevrati ili promjene unutar zemlje. Strah od rata, ističe, stvara temelje za nadu, no problem je u tome što niti jedna strana nema puno prostora za ustupke. Svaki kineski čelnik je potvrđivao povezanost svoje zemlje s Tajvanom. Istovremeno, "kako su se stvari sada razvile, za SAD-u nije jednostavno napustiti Tajvan bez potkopavanja svoje pozicije na drugim područjima".
Kissinger kaže kako bi on u ovoj situaciji počeo sa smirivanjem strasti, a zatim bi postupno gradio povjerenje i poslovne odnose. Umjesto da nabraja sve pritužbe, američki predsjednik trebao bi svom kineskom kolegi reći: "Gospodine predsjedniče, dvije najveće opasnosti za mir sada smo nas dvoje. U smislu da imamo kapacitet uništiti čovječanstvo". Kina i SAD bi, bez formalne najave bilo čega, kaže, mogle nastojati vježbati suzdržanost.
Kissinger ima i drugi savjet za buduće čelnike. "Definirajte ciljeve koji mogu privući ljude. Pronađite sredstva, opisiva sredstva, za postizanje ovih ciljeva". Tajvan bi bio samo prvo od nekoliko područja o kojima bi supersile mogle pronaći zajednički jezik i tako poticati globalnu stabilnost. Što se tiče gospodarstva, opasnost je, smatra, u tome da trgovinski program prisvoje ‘jastrebovi‘ koji nisu voljni dati Kini nimalo prostora za razvoj. Taj stav ‘sve ili ništa‘ prijetnja je široj potrazi za detantom. Ako SAD želi pronaći način za suživot s Kinom, ne bi trebala ciljati na promjenu režima. "U svakoj diplomaciji stabilnosti mora postojati neki element svijeta 19. stoljeća", kaže on. "A svijet 19. stoljeća temeljio se na pretpostavci da postojanje država koje ga osporavaju nije upitno".
Ukrajinski poučak
Neki Amerikanci, upozorava, vjeruju da bi poražena Kina postala demokratska i miroljubiva zemlja. Ipak, koliko god Kissinger više volio da je Kina demokracija, on ne vidi presedan za takav ishod. Vjerojatnije je, kaže, da bi kolaps komunističkog režima doveo do građanskog rata koji bi prerastao u ideološki sukob i samo doprinio globalnoj nestabilnosti. "Nije u našem interesu dovesti Kinu do raspada", kaže on.
Umjesto da se ukopava u svoju poziciju, SAD će morati priznati da i Kina ima interese, a dobar primjer je, navodi, Ukrajina. Kineski predsjednik Xi Jinping tek je nedavno kontaktirao Volodimira Zelenskog, svog ukrajinskog kolegu, prvi put otkako je Rusija napala Ukrajinu u veljači prošle godine. Mnogi promatrači odbacili su Xijev poziv kao praznu, formalnu gestu namijenjenu umirenju Europljana koji se žale da se Kina previše približila Rusiji. Nasuprot tome, Kissinger to vidi kao demonstraciju ozbiljne namjere koja će zakomplicirati diplomaciju koja se odvija oko rata, ali koja također može kreirati upravo poželjnu vrstu prilike za izgradnju međusobnog povjerenja između supersila.
Kissinger je u svojoj analizi izrazio osudu ruskog predsjednika Vladimira Putina. "To je svakako bila katastrofalna pogreška u Putinovoj prosudbi", kaže on. No, ističe, ni Zapad nije bez krivnje. "Smatrao sam da je odluka da se...ostavi otvoreno članstvo Ukrajine u NATO-u bila vrlo pogrešna", kaže on. To je bila destabilizirajuća odluka, smatra, jer je obećanje o zaštiti NATO-a bez plana da se to ostvari ostavilo Ukrajinu slabo branjenom, iako je bilo sigurno da će to razbjesniti ne samo Putina, već i mnoge njegove sunarodnjake.
Sad je, kaže, zadatak privesti rat kraju, bez postavljanja scene za iduću rundu sukoba. Kissinger kaže kako želi da se Rusija odrekne što je više moguće teritorija koji je osvojila 2014. godine, no realnost je, navodi, da će pri svakom prekidu vatre Rusija vjerojatno zadržati u najmanju ruku Sevastopolj - najveći grad na Krimu i glavnu rusku pomorsku bazu na Crnom moru. Takvo rješenje, u kojem Rusija gubi neke ratne dobitke, ali zadržava druge, moglo bi ostaviti nezadovoljnima i Rusiju i Ukrajinu.
Prema njegovom mišljenju, to je recept za buduće sukobe. "Ono što Europljani sada govore je, po mom mišljenju, ludo opasno", kaže on. "Zato što Europljani govore: ‘Ne želimo ih (Ukrajinu) u NATO-u jer su prevelik rizik. I stoga ćemo ih do zuba naoružati i dati im najnaprednije oružje‘". Njegov zaključak je neumoljiv. "Sada smo naoružali Ukrajinu do razine na kojoj će biti najbolje naoružana zemlja i s najmanje strateški iskusnog vodstva u Europi".
Uspostava trajnog mira u Europi, kaže, zahtijeva od Zapada da učini vizionarska koraka. Prvi je da Ukrajina uđe u NATO, kao sredstvo njezinog obuzdavanja, ali i zaštite. Drugi je, pak, da Europa osmisli svoje približavanje Rusiji, kao način stvaranja stabilne istočne granice.
Instinktivno nepovjerenje i umjetna inteligencija
Pritom je razumljivo, navodi, da bi mnoge zapadne zemlje odbile jedan ili drugi od tih ciljeva. S uključenošću Kine, kao saveznice Rusije i protivnika NATO-a, zadatak bi postao još teži. Kina, naime, ima daleko veći interes da Rusija izađe netaknuta iz rata u Ukrajini. Ne samo da je Xi obznanio partnerstvo "bez ograničenja" s Putinom koje mora njegovati, već bi kolaps u Kremlju značio veliku glavobolju za Kinu jer bi se stvorio vakuum moći u srednjoj Aziji koji bi mogao biti ispunjen "građanskim ratom sirijskog tipa".
Nakon Xijeva telefonskog poziva Zelenskom, Kissinger vjeruje da se Kina možda postavlja kao posrednik između Rusije i Ukrajine. Kao jedan od arhitekata politike koja je sukobila SAD i Kinu sa Sovjetskim Savezom, Kissinger sumnja da Kina i Rusija mogu dobro surađivati. Istina, zemlje dijele sumnje prema Sjedinjenim Državama, ali vjeruje da imaju instinktivno nepovjerenje jedna prema drugoj. "Nikada nisam sreo ruskog vođu koji je rekao nešto dobro o Kini", kaže Kissinger. "I nikada nisam sreo kineskog vođu koji je rekao nešto dobro o Rusiji", dodao je. Oni, smatra, nisu prirodni saveznici.
Kinezi su, kako navodi, pokrenuli diplomatske akcije u vezi Ukrajine kao izraz svog nacionalnog interesa. Iako odbijaju podnijeti uništenje Rusije, priznaju da Ukrajina treba ostati neovisna država i jasno su upozorili su protiv upotrebe nuklearnog oružja. Kako kaže, možda čak i prihvate želju Ukrajine da se pridruži NATO-u. "Kina to čini djelomično zato što se ne žele sukobljavati sa Sjedinjenim Državama", ističe Kissinger. "Oni stvaraju vlastiti svjetski poredak, onoliko koliko mogu".
Drugo područje o kojem Kina i SAD trebaju razgovarati je, ističe bivši američki šef diplomacije, umjetna inteligencija. "Mi smo na samom početku sposobnosti prema kojoj bi strojevi mogli izazvati globalnu zarazu ili druge pandemije", kaže on. "Ne samo na nuklearnom, već bilo kojem polju ljudskog uništenja".
On priznaje da čak ni stručnjaci za umjetnu inteligenciju ne znaju kolika će biti njezina moć. No, Kissinger vjeruje da će umjetna inteligencija postati ključni čimbenik sigurnosti u roku od pet godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....