"Izbavi nas od zla" jedna je od najpoznatijih rečenica u jednoj od najstarijih kršćanskih molitvi. Većina ljudi je oprezna pri korištenju pojma 'zlo' jer odrasli ljudi znaju da se malo problema - ili ljudi - s pravom mogu okarakterizirati kao potpuno dobro ili kao nešto drugo, već se umjesto toga nalaze negdje između.
Ipak, čini se da je teško smatrati ruskog predsjednika Vladimira Putina nečim drugim nego silom zla, navodi u svom komentaru za Bloomberg britanski novinar i vojni povjesničar Max Hastings.
Putin je, kaže, osobno odgovoran za desetke tisuća smrti u Ukrajini kroz čin ničim izazvane agresije, osmišljen da ispuni viziju nacionalne i osobne veličine, koja nema utemeljenje u zakonu ili moralu.
U najmanju ruku je užasavajuće što gušenjem ukrajinskih pošiljki žitarica izaziva glad i prijeti glađu sve većem dijelu južne hemisfere.
Zato je bolno reći da je teško vidjeti ishod ove katastrofe u kojem bi Putin i njegova nacija bili kažnjeni onako kako zaslužuju. Ili onaj koji bi vratio narodu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog sigurnost i prosperitet na koji imaju pravo.
Danas su u Velikoj Britaniji emocije u vezi toga jače nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, osim Poljske i baltičkih država. Ljude koji izražavaju skepsu u pogledu izgleda ukrajinske pobjede, među koje Hastings uključuje i sebe, naširoko se ismijava kao u najboljem slučaju "ultrarealiste" - što nije zamišljeno kao izraz laskanja - a u najgorem kao 'umirivače'. Noćima ležimo budni, pretražujući srca i umove o tome opravdavaju li dokazi naše mračne prognoze.
'Krv i željezo'
U poznatom, ili bolje rečeno ozloglašenom obraćanju odboru pruskog parlamenta 1862. godine, Otto von Bismarck je rekao: "Neće se kroz govore i odluke većine odlučivati o velikim pitanjima dana", nego "krvlju i željezom". Volimo vjerovati da su civilizirana društva 21. stoljeća napredovala dalje od takve brutalne doktrine. Ipak, Putin pokušava pokazati da može koristiti ekstremno nasilje kako bi osigurao Rusiji mnogo veću ulogu na svjetskoj pozornici nego što joj to omogućuje gospodarski i politički položaj.
Ruski vođa s prezirom prkosi liderskom duhu takvih zemalja kao što je Njemačka, industrijski div Europe, koji se odrekao Bismarckovih principa - identificirao se kao tzv. civilna sila, odričući se uvjerljivih oružanih snaga.
Protiv ovog javno priznatog pacifizma, Putin vodi novu vrstu asimetričnog rata. Dugoročno gledano, nezgrapno korištenje sile ne može biti zamjena za ekonomski i društveni uspjeh. Ključna razlika između Bismarckove Pruske i Putinove Rusije je u tome što je vojsku prve zemlje podržavala industrijska nacija u usponu, dok je potonja nekadašnja supersila. Ukupni BDP zemalja Sjevernoatlantskog pakta gotovo je 30 puta veći od ruskog, a njihova potrošnja na obranu je 15 puta veća od one u Kremlju.
Ipak, kako bi se suočila s Putinovom agresijom, Europa se mora osloboditi ruskog energetskog ropstva i ponovno se naoružati. Obje ove mjere zahtijevaju vrijeme, tijekom kojeg Putinovi vojnici napreduju u regiji Donbas. No, sada čak i najbolje naoružanim, ili najmanje slabim europskim saveznicima - Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj - bili bi potrebni mjeseci da pošalju na teren jednu jedinu jedinicu sposobnu za borbu.
Moć i predanost SAD-a su neophodni. R.D. Hooker Jr., bivši dekan savezničkog obrambenog koledža, nedavno je napisao: "NATO mora imati volju za natjecanjem, a SAD mora voditi i poticati na to".
U bliskoj budućnosti, čini se da će Putinova politika krvi i željeza polučiti uspjeh jer je čak i ovakva promašena ruska vojska jača od ukrajinske. Neki od onih koji sada služe u vojsci, a prijatelji su autora, prije nekoliko tjedana predvidjeli su da bi ukrajinske snage mogle spriječiti apsolutno rusko osvajanje Ukrajine. Međutim, uvijek su također tvrdili da su šanse da Kijev ikada ponovno zauzme okupirani Donbas "ravne nuli" - što su, ističe, riječi generala - bez obzira na to kakvo oružje isporučuje Zapad.
Ništa bez izravne zapadne vojne intervencije
Rusija se učvršćuje na teritorijima koje je zauzela. Unatoč zapanjujućim gubicima svoje vojske i niskom moralu, Putin još uvijek ima na raspolaganju cijeli inventar neiskorištenog oružja, od kojih su neka užasna. Samo izravna zapadna vojna intervencija nudi šanse za odlučno okretanje izgleda protiv Rusije.
Postoji mogućnost da američki i saveznički ratni brodovi prate plovila koja prevoze ukrajinsko žito do Odese i iz nje, prkoseći tako Putinu i sprečavajući ga da puca na njih. Međutim, trenutačno se čini da je administracija američkog predsjednika Joea Bidena oprezna u vezi poduzimanja ovog koraka, koji bi mogao pokrenuti opći rat. Gotovo je nezamislivo da će se američke snage izravno angažirati.
Mnogi Amerikanci, i ne samo republikanci, smatraju da se njihova zemlja već sada previše miješa u situaciju u Europi, dok Kina i dalje ostaje opasniji protivnik. Frustracija zbog načina provođenja nacionalnih ciljeva tijekom dva desetljeća u Iraku, Libiji i Afganistanu čini da skeptici nisu voljni da se SAD ponovno posveti zbrkanoj borbi u dalekoj zemlji koja uzima danak u krvi i bogatstvu, a donosi malo slave.
Domaća politika nakon još jednog neuspješnog američkog rata izgledala bi strašno. Putin, razmišljajući dugoročno, kao i obično, zasigurno računa da će se nakon predsjedničkih izbora 2024. godine u Bijelu kuću vratiti ili bivši predsjednik Donald Trump ili neki Trumpov klon, koji će se suprotstavljati dubljem uvlačenju - možda i nikakvom - u europske obračune s Rusijom.
Američko povlačenje iz Europe ostavilo bi Ukrajinu ovisnom o europskoj vojnoj, političkoj i gospodarskoj potpori, što je prilično sumorna perspektiva jer SAD isporučuje više od 80 posto pomoći. Većina Europe sramotno očajava za nagodbom koja bi ublažila energetsku krizu prije nego dođe zima.
Koja god sredstva bila usvojena za očuvanje fasade europskog jedinstva protiv Putina, nema znakova čvrstog pristupa iza retorike većine europskih vlada.
Strah od nuklearnog oružja
Velika Britanija je žrtvovala gotovo sav utjecaj koji je imala na europske čelnike kada je napustila Europsku uniju, što je čin za koji je poznato da je značajno ohrabrio Kremlj jer je istaknuo europsku slabost i podjele. Čini se također da Francuska ne želi odlučno raskinuti veze s Rusijom.
Prije pet godina, njemačka kancelarka Angela Merkel hvaljena je kao najistaknutiji europski državnik. Danas je naširoko kritizirana jer je prihvatila Rusiju kao pouzdanog partnera i dobavljača energije. Teško je, navodi autor, osporiti njezinu ludost u vezi toga jer se pritom odrekla nuklearne energije u cilju zelene tranzicije, pretvarajući tako jednu od najvećih industrijskih zemalja svijeta u taoca Moskve.
Zatim je tu Putinova blago prikrivena prijetnja da će posegnuti za najstrašnijim oružjem od svih. Neki hrabri umovi tvrde da si ne možemo unedogled dopustiti da podlegnemo ruskom ili kineskom nuklearnom blefiranju. Umjesto toga, moramo se boriti - ako je potrebno, angažirati vlastite vojnike i ne dozvoliti nasilnicima naoružanim nuklearnim oružjem da pokažu najgore od sebe.
Situacija svakako čini trajno stacioniranje vjerodostojnih snaga NATO-a u Poljskoj i baltičkim državama nepobitnim kako bi odvratile i - ako je potrebno - oduprle se daljnjoj ruskoj agresiji.
Neki, međutim, još uvijek uzmiču od toga da nastave s ponašanjem koje bi moglo izazvati Rusiju da upotrijebi nuklearno oružje. Koja god da su dugoročna sredstva usvojena u cilju jačanja NATO-a, i dalje je teško identificirati način na koji bi se osujetio Putinov neposredni cilj svođenja krnje Ukrajine na propalu državu.
Dok Rusija nastavlja uništavati tu zemlju - prema posljednjim procjenama, Moskva je već nanijela infrastrukturnu štetu veću od 100 milijardi dolara, a nove se računaju - Putin ostaje nedirnut. Kremlj prijeti strašnim posljedicama ukoliko ukrajinske snage ili zapadne sile izvrše ozbiljne napade na ciljeve na ruskom tlu.
Racionalni pesimizam
Gnusno je nepravedno da jedna strana u sukobu sebi dozvoljava da izazove pustoš na drugoj, a da sama ostane fizički nedirnuta. No, to je element ruskog ratovanja koji je osporen tek zapadnim ekonomskim sankcijama. Putin svaki napad na rusku imovinu može okarakterizirati kao egzistencijalnu prijetnju, što bi opravdalo njegovo otvaranje prostora za korištenje oružja za masovno uništenje.
U emocionalnoj klimi koja trenutačno prevladava u Britaniji - puno više nego u SAD-u, gdje se borba čini udaljenijom u svakom smislu - smatra se da mnogo od gore navedenog predstavlja neplemeniti defetizam. Optimisti kažu: S više zapadnog oružja, hrabri Ukrajinci bi mogli preokrenuti tijek stvari; Putin bi mogao biti svrgnut; europske vlade možda će pokazati više hrabrosti nego što im ja pripisujem.
Kao povjesničar Drugog svjetskog rata, autor navodi kako se sjeća nekih pametnih ljudi, uključujući generale i ministre, koji su u ljeto 1940. godine, nakon vojne katastrofe u Dunkirku, zaključili da Velika Britanija nema drugog izbora nego sklopiti dogovor s Hitlerom jer nije bilo racionalnih izgleda da ga vojno porazi.
Vojvoda od Bedforda pisao je bivšem premijeru Davidu Lloydu Georgeu 15. svibnja, tvrdeći da mir treba sklopiti "sada, a ne kasnije" jer je Hitlerova snaga "tako velika... ludost je pretpostaviti da ga možemo pobijediti".
Lord Halifax, ministar vanjskih poslova, rekao je Winstonu Churchillu - tada prvom lordu Admiraliteta - da ako bi talijanski diktator Benito Mussolini mogao posredovati u sporazumima s Hitlerom "koji ne postuliraju uništenje naše neovisnosti, trebali bismo biti glupi da ih ne prihvatimo". Tijekom evakuacije iz Dunkirka, britanski šef vojne obavještajne službe rekao je dopisniku BBC-ja: "Završili smo. Izgubili smo vojsku i nikada nećemo imati snage izgraditi drugu". Mnogi su Amerikanci bili uvjereni da je Britanija osuđena na propast.
Churchillova mudrost
Ti pesimistični ljudi bili su, racionalno gledajući, potpuno u pravu. No, danas se može prepoznati i slaviti Churchillova mudrost u shvaćanju činjenice da je nacizam predstavljao takvo apsolutno zlo da s njegovim vođama nije moglo biti kompromisa - protiv njih se čovjek mora boriti do posljednjeg daha, čak i idući kontra zdravog razuma.
Budući da je, kako navodi autor, u početku ustvrdio da i Putin predstavlja zlo - a sada i megalomaniju, s obzirom na njegovu usporedbu sebe s carem Petrom Velikim - postoji, kaže, principijelan argument da bi trebalo slijediti primjer iz 1940. godine, odnosno nastavak inzistiranja da ništa manje od poraza Rusije i protjerivanja iz Ukrajine može predstavljati prihvatljiv ishod. Mnogi ljudi koje autor poznaje, u Britaniji i SAD-u, kao i u Kijevu, navodi, ovog su stajališta.
Među njima je Richard Haass, predsjednik utjecajnog think tanka Council on Foreing Relations, koji vjeruje da se Ukrajina i njezini saveznici moraju boriti sve dok Rusija ne podlegne golemom ekonomskom pritisku koji se na nju izvršava i/ili Putina ne svrgne s vlasti vlastiti narod, zgrožen cijenom ruske agresije. Zapad "mora podržati ključnu međunarodnu normu - da se granice ne mogu mijenjati silom".
Ipak, Haassova analiza jasno pokazuje da ni on ne vidi izglede da bi Rusiju ukrajinske snage mogle vratiti na predratne položaje, niti da bi je sankcije mogle natjerati na popuštanje.
Nažalost, velik dio svijeta ostaje ravnodušan prema ovoj borbi. Indija to jasno pokazuje svojom spremnošću da kupuje rusku jeftinu naftu i odbijanjem da osudi Kremlj. Kina nastavlja podržavati Moskvu i također kupuje njezinu sankcioniranu energiju.
Putin se gotovo sigurno odrekao svog prvobitnog cilja uništenja Ukrajine kao suverene države. No, čini se da će ispuniti svoja nadanja da će postići 'de facto' podjelu. I dalje je uvjeren da će 'mekani' Zapad prije ili kasnije odlučiti da zbog udobnosti zapadnog čovjeka, a prije svega energetskih potreba i straha od ruskog nuklearnog oružja, prihvati stanje stvari.
Nastaviti borbu, sankcije, izolaciju...
Povijesni izazov za Zapad je dokazati da je ova računica pogrešna jer bi njezin uspjeh zadao šokantan udarac cilju demokracije, slobode i pravde u 21. stoljeću. Ukrajinski predsjednik Zelenski se mora osloniti na Churchillovu upornu politiku - boriti se i moliti da se nešto dogodi. Zapad mu mora nastaviti isporučivati oružje i ekonomsku potporu, ne samo dok se Kijev bori, nego i dalje.
Ukoliko nema kratkoročne nade da će Putin biti 'nadvladan', gospodarske sankcije i društvena izolacija, posebno oligarha prijatelja Kremlja, trebalo bi nastaviti održavati u godinama koje dolaze te osigurati veliku financijsku injekciju u svrhu jačanja NATO-a. Od vitalnog je značaja pokazati američkom narodu, kao i Bidenovoj administraciji, da Europljani na pravi način cijene i poštuju američko vodstvo i potporu Ukrajini. Bez njih bi europska situacija bila doista strašna.
Danas se mora priznati kako su mali izgledi da se Ukrajina oslobodi od zla samo vojnim sredstvima. Ali za sutra ili iduću godinu ili desetljeće, ako Putinova strategija 'krvi i željeza' trijumfira, povijesni uspjeh stvaranja zapadnoeuropskih demokracija postat će šuplje postignuće.
