Europa je godinama živjela u iluziji da na kontinentu neće biti novog velikog rata. Ulaganja u obranu su nakon Hladnog rata kopnjela iz godine u godinu, "mirovna dividenda" je rasla, a obrambena/vojna industrija svela se samo na proizvodnju oružja, sustava i streljiva za koje su postojalo tržište, to jest - kupci. Što se tiče vlastitih zaliha pojedinih država, one su pale daleko ispod razina na kojima su bile tijekom Hladnog rata.
U takvom stanju Europu je zatekla ruska invazija na Ukrajinu za koju se nakon nekoliko mjeseci pokazalo da neće biti kratkotrajni sukob, već dugi rat iscrpljivanja koji zahtijeva ogromne materijalne i ljudske resurse. Ukrajina na to nije bila spremna, a Rusija se, nakon početnog šoka, već krajem 2022. brzo okrenula ratnoj ekonomiji. Zapadni saveznici Kijeva, od SAD-a, preko EU pa do nekih članica NATO-a, također nisu bili spremni na rat tog intenziteta. "Iznad vode" Ukrajinu je dugo držao SAD, ali kako je od početka godine nova pomoć blokirana u Zastupničkom domu Kongresa, teret pomoći Kijevu prevalio se na Europu i njene vojno-industrijske kapacitete. Tu su pak i vlastite potrebe i zalihe koje treba popuniti, naročito u svjetlu upozorenja nekoliko ministara obrane ili čelnika država članica EU (prije svih - Njemačke) kako europskim državama prijeti novi veliki rat za 5 do 8 godina.
Kako danas stoji europska vojna industrija, koliko zadovoljava vlastite potrebe, kao i one Ukrajine, koje EU i NATO članice dominiraju obrambenim sektorom, što proizvode i koliki su im kapaciteti da tu proizvodnju podignu, objašnjava stručni sugovornik s YouTube kanala Codex Militaria, Matija Blaće.
Video podcasta pogledajte ispod
Na samom početku podcasta kratko smo se osvrnuli na stanje u ruskoj vojnoj industriji, i to iz dva razloga. Prvo radi se o direktnom protivniku Ukrajine koju oružjem i drugim sredstvima podupire većina europskih zemalja. Drugo, riječ je o strateškom rivalu EU, od kojeg neke članice strahuju do te mjere da ne isključuju ni mogući sukob u bližoj budućnosti.
- Tu imamo neke brojke, neke pretpostavke i neka obavještajna izvješća. Za početak, čini se da ruske jedinice ne oskudijevaju u opremi, što je prvi pokazatelj da je industrija uhvatila korak s prilično velikim ruskim gubicima. Po meni, kraj 2022. bio je ključan trenutak u ratu jer su tu Putin i vojni vrh shvatili da moraju prijeći na ratnu proizvodnju. To je značilo maksimiziranje kapaciteta, poput rada u tri smjene, povećanja plaća radnicima, ali i izvlačenja stare sovjetske opreme iz skladišta. Uložili su i u druge proizvodne kapacitete pa tako prema ukrajinskim izvorima ukupno proizvode 115 do 130 dalekometnih raketa mjesečno, imaju novu tvornicu za dronove Shaahed, a proizvodnju granata također su povećali. Prema ukrajinskim izvorima, sada Rusija godišnje proizvodi 2 milijuna granata svih kalibara, a prema estonskoj obavještajnoj službe to iznosi 3,5 milijuna granata u 2023., s potencijalnim povećanjem na 4,5 milijuna ove godine. A tu su još i skladišta Sjeverne Koreje iz kojih im je došlo najmanje milijun granata, iznosi Blaće procjene o ruskoj vojnoj proizvodnji i zaključuje kako su Rusi vjerojatno došli u egal s proizvodnjom i potrošnjom artiljerijskog streljiva.
Koliko je tko pomogao Ukrajini
Kako je jasno da Ukrajina ni blizu ne može parirati ruskoj proizvodnji oružja i municije, ta se zemlja dosad u ratu velikim dijelom oslanjala na donacije svojih zapadnih saveznika. I to ne samo u vojnoj pomoći, nego i humanitarnoj i financijskoj, kako bi mogla financirati troškove države. Prema podacima Instituta za svjetsku ekonomiju iz Kiela, EU kao zajednica zemalja i EU članice pojedinačno, ukupno su Ukrajini obećale (ne i potpuno isporučile) pomoć u iznosu od 144,1 milijarde eura. Slijedi SAD sa 67,7 milijardi eura, dok su ostale zemlje obećale 40,6 milijardi eura. Ukupno je obećano više od 250 milijardi eura i to za period između 24. veljače 2022. i 15. siječnja 2024. godine.
Kad je u pitanju samo vojna pomoć, najveći pojedinačni donor je SAD - 42,2 milijarde eura. Od EU članica prednjači Njemačka sa 17,7 milijardi eura, potom je tu još jedan europski, ali ne i EU div - Ujedinjeno Kraljevstvo s 9,1 milijardom eura, dok je na visokom četvrtom mjestu Danska s čak 8,4 milijarde dolara vojne pomoći.
- Kopenhagen je toliko visoko vjerojatno i zbog očekivane donacije borbenih aviona F-16, ali treba napomenuti da su oni Ukrajini svojedobno dali i zadnji komad artiljerije, konkretno francuske haubice Cezar, ističe Blaće.
Svakako valja istaknuti i da lista pomoći Kijevu izgleda znatno drugačije kad se pogleda koliki je iznos neka zemlja izdvojila u odnosu na svoj BDP (bruto domaći proizvod). Tu prednjače države koje i same strahuju od ruske invazije, naročito one baltičke.
- Estonija je u nešto manje od dvije godine izdvojila sredstva u vrijednosti od 4 posto BDP-a. Oni imaju nemalu rusku manjinu i očekuju da će biti potencijalna sljedeća točka ruskog pritiska. Danska je opet tu s 3 posto BDP-a, a top 3 zatvara Litva s 2 posto BDP-a. Zanimljivo, na toj listi nalazi se i Hrvatska i to na 11. mjestu s 1 posto BDP-a. SAD, iako je pojedinačno najveći donor, izdvojio je tek 0,3 posto BDP-a za pomoć Ukrajini što pokazuje koliko je njihovo gospodarstvo veliko.
Mirovna dividenda
Sve ove donacije nemalo su se osjetile u pojedinim državama koje su od kraja Hladnog rata zanemarivale ulaganja u obranu. Štednja je krenula diljem sektora, a manje tvrtke ujedinile su se u veće konglomerate kako bi smanjile troškove i lakše plasirale svoje proizvode na tržište.
- Zanimljivo, u području proizvodnje oružja EU funkcionira gotovo kao jedna država. Imamo niz transeuropskih tvrtki u obrambenom sektoru koje je zapravo teško "pripisati" pojedinoj zemlji. Sjedište je u jednoj, a glavni pogoni u pet drugih. Što se tiče samih vojnih proračuna EU zemalja, oni su u 2022. rasli dva posto, a lani za osam posto. Prednjače Grčka, Poljska, Estonija, Litva, Latvija i Slovačka te uz SAD i UK one prelaze NATO-ov prag od 2 posto BDP-a koji se izdvaja za obranu. EU je pak ove godine došla do ukupno 380 milijardi dolara planirane potrošnje za obranu - time je kolektivno pređen NATO-ov prag, iako ga pojedine zemlje nisu prešle, napominje Blaće.
Naš sugovornik potom izdvaja nekoliko obrambenih divova u Europi, od BAE Systems (s prihodom od 27 milijardi dolara), preko francuskih Thalesa i Dassaulta, talijanskog Leonarda pa do njemačkog Rheinmetalla.
- Kombinirano europske tvrtke imaju prihod od oko 100 milijardi dolara, ako se gledaju samo one koje su dospjele na listu 100 najvećih proizvođača oružja za 2022. godinu, a koju izdaje Institut za mir u Stockholmu.
Jedan od problema kod tih tvrtki je i razlučiti njihovo vlasništvo - često se radi o nizu privatnih vlasnika, nemali broj kompanija ima i određene udjele u vlasništvu država, a manji broj tvrtki (one ključne, poput nuklearnih) je u kompletno državnom vlasništvu. Uglavnom, jasno je da je njihova primarna orijentacija tržište, a ne eventualne državne potrebe.
Ono što valja istaknuti je da te tvrtke proizvode praktički sve kad je u pitanju vojna tehnologija.
- Vojna industrija EU po razini tehnologije i sustavima koje ima u službi može biti samostalna. No, problem je ovisnost o nekim sirovinama, poput rijetkih metala koji se uvoze iz Kine. Da riješi taj problem, EU bi mogla proizvoditi čitav spektar naoružanja sama.
Kako povećati kapacitete
Još jedan problem u Europi su kapaciteti za obrambenu proizvodnju, i to u najširem smislu.
- Najveća posljedica mirovne dividende bila je da su proizvodne linije prilagođene narudžbama, koje su bile jedva dovoljne da se održava minimum kapaciteta proizvodnje koji je financijski rentabilan za vlasnika. No, kad ga imate, lakše ga je proširiti nego graditi novu tvornicu. Europa ima dobre osnove, može povećati proizvodnju, ali to je riječ o složenom procesu, zaključuje Blaće.
A najbrži način da se proizvodnja poveća je - novac, kaže Blaće.
- Najbolji način je kroz narudžbe, ali ni direktna ulaganja kroz državne tvrtke nisu loša. Sjetite se da je u EU bio problem jer je bilo signala da se određena količina novca namijenila za nove granate, ali konkretni ugovori nisu potpisani do 9. mjeseca prošle godine. Tvrtke stoga nisu ulagale i kad je došla prva narudžba, nisu bili sigurni hoće li biti i druge. Što zapravo znači da su tvrtke pokupovale zalihe diljem svijeta i "prodale" ih pod svoju proizvodnju, a dugoročni cilj povećanja proizvodnje nije postignut. Naime, sigurnost proizvođaču garantiraju tek dugoročni, višegodišnji ugovori, zbog kojih bi se "bacio" u ozbiljna ulaganja. Tu je EU izgubila dvije godine na obećanja i pregovore, ističe naš sugovornik.
‘Češki plan‘
Blaće napominje i da je EU još lani u ovo vrijeme, kad se pri put bombastično najavilo milijun granata za Ukrajinu (od kojih je do danas isporučeno 400.000), trebalo usvojiti takozvani "češki plan" o kojem se danas priča.
- On ide danas paralelno s EU i podrazumijeva nabavku 800.000 granata iz trećih država. U ovom trenutku taj plan je doista nužan kako bi Ukrajinci mogli smanjiti ruski pritisak. Čini se da te granate mogu doći do fronta u nekoliko tjedana, a pretpostavljam da dolaze iz Južne Amerike, možda i Južne Koreje ili Australije. Ali to zapravo ne znamo, kaže Blaće. Potom dodaje da je nakon "češkog plana" idući logičan korak bio potpisivanje dugoročnog ugovora s proizvođačem granata u EU i to onim koji je dao najpovoljniju ponudu.
- Tu svakako ima kapaciteta i tvrtki koje ih mogu proizvesti, od Njemačke do Bugarske. Recimo, Rheinmetall sad gradi novu tvornicu vrijednu 300 milijuna eura u Njemačkoj, napola su dovršili tvornicu u Mađarskoj... Tu govorimo o kapacitetima za do 200.000 granata godišnje po tvornici. Pazite, neki su tvrdili da su prije rata u Ukrajini kapaciteti bili popunjeni tek 10 posto. Prvi korak je da se oni maksimiziraju, ističe Blaće i naglašava da tu proizvodnju treba "raširiti" diljem EU kako bi sve članice i njihove tvrtke (ili nečije podružnice) u tome našle svoj interes.
Tko bi proizvodio granate
A EU država koje bi se bacile u proizvodnju streljiva na većoj razini nego sad, ne fali. Naročito na istočnom dijelu zajednice.
- Tu treba istaknuti Finsku koja puno ulaže kroz svoju državnu tvrtku Patria, koja ima vrlo širok spektar proizvodnje. Budi se i Švedska, a velike kapacitete imaju tvrtke u Bugarskoj i Češkoj. Tu su onda proizvođači u Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj... tu je riječ i o kapacitetima koji su očuvani iz doba kad su te zemlje bile iza "Željezne zavjese".
Kada govorimo o konačnim brojkama, Europska komisija poručila je da je lani diljem EU proizvedeno oko pola milijuna granata. Plan za 2024. je 1,4 milijuna, a neki se nadaju i čak 1,7 milijuna.
- Ako računamo sve tvornice koji su pod europskim vlasništvom (računajući tvornice i u zemljama izvan EU), mislim da taj cilj nije daleko. Sad konačno kreću i dugoročniji ugovori i ulaganja u proizvodnju, ali oni će svoj rezultat dati tek 2025. kad će se postići puni kapacitet, idealno od 1,5 milijuna granata. Zajedno s američkom proizvodnjom moglo bi se 2025. doći do 2,5 milijuna granata godišnje za Ukrajinu, što bi njima bila dovoljno da drži stvari na frontu pod kontrolom, kaže Blaće.
No, to je optimistični scenarij. Ako SAD digne ruke od pomoći Ukrajini, što u slučaju pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima zvuči itekako moguće, ostajemo bez američkih granata. Potom je tu i pitanje popunjavanja vlastitih zaliha, što europske države također moraju učiniti. U tom scenariju, Blaće smatra da nema šanse da Europa u dogledno vrijeme može isporučivati 2,5 milijuna granata za Ukrajinu.
- Možda da se sklopi neki masivan ugovor EU i najvećih proizvođača Južne Amerike i Južne Koreje, postoje šanse da se približi toj brojci, ali ne može se doseći bez SAD-a. To sve ne znači da će Ukrajina kolabirati, budući da pomoć i dalje stiže, iako u manjim količinama. A ako nema granata, ruske napade mora se odbijati prsa o prsa što znači puno veće gubitke. Ukrajina vjerojatno može održati front ove godine, ali će za to platiti strašnu cijenu (ne bude li veće količine oružja i streljiva).
Kako stoji regija
Na samom kraju emisije osvrnuli smo se i na kapacitete, postojeće i potencijalne, za proizvodnju oružja i streljiva u Hrvatskoj te zemljama u susjedstvu, poput BiH.
- Srbija je naslijedila još iz Jugoslavije značajnu proizvodnju raznog oružja i tu govorimo o nekoliko tvornica koje mogu proizvesti cjelovite granate ili njihove komponente. BiH pak ima relativno značajno vojnu industriju s obzirom na svoju cijelu ekonomiju te i tamo ima više tvrtki koje mogu proizvesti cjelovite granate. Određeni kapacitet tu definitivno postoji, ali ne znamo koliki je.
Kad je u pitanju Hrvatska, Blaće navodi da postoje barem tri tvrtke koje mogu proizvoditi streljivo, od kojih jedna, Elmech Sintermak, proizvodi i reparira i artiljerijske granate.
- Uvijek želite dobiti maksimum za svoj vojni proračun. Najjeftinije je kupiti, ali strateški je najsigurnije proizvesti svoje pa između te dvije opcije treba tražiti balans. Svakako je poželjno imati svoju proizvodnju, ali mislim da Hrvatska prvenstveno treba dovršiti tranziciju s jugoslavenskog naoružanja i potom vidjeti koji nam kalibri zapravo trebaju. To je šire pitanje obrambene strategije, zaključuje Blaće.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.