Donosimo pregled ključnih informacija o krizi povjerenja u banke koju je pokrenuo kolaps američke Silicon Valley Bank (SVB).
Najvjerojatniji rasplet drame u najvećoj banci koja se u zadnja dva tjedna našla u problemima jest kraj samostalnog postojanja; Credite Suisse najvjerojatnije će preuzeti najveća švicarska banka, UBS. S obzirom da je Credite Suisse već dugo u problemima, ova opcija se spominjala još prije nekoliko godina, ali su se spajanju protivili menadžmenti oba bankarska diva.
Nakon što je Credite Suisse prošli tjedan morala zatražiti pomoć Švicarske nacionalne banke, koja joj je s 54 milijarde dolara osigurala likvidnost, UBS sada može birati hoće li preuzeti cijelog konkurenta, ili samo njegove najbolje dijelove.
Pregovori između UBS-a i Credite Suissa vode se uz strogi nadzor regulatora. Švicarske vlasti ne mogu si dopustiti da kriza Credite Suissa sruši njihovu reputaciju globalno popularne bankarske destinacije.
UBS je najveća švicarska banka koja je osnovana 1862. godine, što znači da je samo 6 godina mlađa od Credite Suisse, ali je u zadnjem desetljeću života daleko uspješnija. Ako se gledaju zadnje 3 godine može se primijetiti da je UBS imao rast vrijednosti dionica od 120 posto, dok je Credite Suisse zabilježio pad 70 posto. Od vrhunca cijene u 2007. dioničari Credite Suissa izgubili su 97 posto vrijednosti. U prošloj godini UBS je objavio zaradu od 7,6 milijardi dolara, Credite Suisse gubitak od 7,9 milijardi dolara. Ukupna imovina UBS-a premašila je 1,1 tisuću milijardi dolara, dok je procjena vrijednosti imovine Credite Suissa na razini 575 milijardi dolara tj. pola u odnosu na UBS.
Osim preuzimanja, regulatori i UBS razmatraju opciju prema kojoj bi se Credite Suisse raskomadao na više poslovnih jedinica te bi se išlo na inicijalne javne ponude, a UBS bi se u tom slučaju najvjerojatnije s ostalim ponuđačima natjecao za kupovinu najvrijednije jedinice, one za upravljanje osobnim bogatstvima krupnih klijenata.
Credite Suisse je najproblematičnija velika banka sistemske važnosti u Europi te se očekivano našla u problemima čim je počela kriza povjerenja bogatih klijenata. Internacionalno su kapitalne pozicije banaka dvostruko ojačane u odnosu na 2008., kada se rizik upakiran u nekvalitetne hipoteke naivno i neodgovorno samo prepakirao u derivative prikrivene u bilancama banaka. Iako danas velike europske banke imaju ipak malo bolju strukturu kapitala i imovine, investitori cijeli bankarski sektor starog kontinenta ne percipiraju kao biznis s potencijalima značajnog rasta te su u zadnja dva tjedna cijene dionica europskih banka prosječno pale čak više nego cijene dionica američkih banaka; 19 prema 17 posto.
Za bolju ocjenu daljnjeg razvoja situacije u Europi treba pričekati sljedeći trgovinski tjedan. Švicarska centralna banka jest primirila krizu u Credite Suisseu, ali su u njezinoj bilanci odmah uočeni dijelovi koji će po automatizmu uzrokovati nove probleme te tražiti novu intervenciju švicarske centralne banke.
Credite Suisse, naime, drži 76 milijardi švicarskih franaka u tzv. bail-in obveznica te ‘tier 1‘ zapisa, kojima je u trgovini cijena drastično pala: zapis s prinosom 2,125 posto i dospijećem u listopadu 2026. trgovao se po cijeni od 66 centri za euro, a obveznice s dospijećem u ožujku 2026. i prinosom 1,5 posto po cijeni od 82 centa za euro. Te cijene ukazuju da investitori kalkuliraju s rješenjem za Credite Suisse koje će podrazumijevati značajni gubitak za vlasnike obveznica. To je loš znak.
S druge strane oceana, u Sjedinjenim Državama, još traje politička oluja izazvana odlukom Federalnih rezervi, Treasurya i FDIC-a da spase bogate klijente SVB-a; tech i start up kompanije te njihove vlasnike. Javna rasprava je prešla u zonu političko-ekonomske histerije. Do sada su američke financijske vlasti preuzele SVB i Signature banku iz New Yorka, a američki predsjednik Joe Biden obećao je da će država zaštiti baš sve depozite u bilo kojoj banci, što je obećanje koje do sada nije dao niti jedan predsjednik te se radi o potezu koji sa sobom može donijeti opasno širenje moralnog hazarda u sustavu te doista stvoriti sistemski rizik.
Kriza SVB-a teoretski sama po sebi nije predstavljala sistemski rizik, ali je grupa venture capital milijardera orkestrirala atmosferu kako gubitak milijuna tech i start up kompanija u SVB-u jest nacionalni sistemski rizik, što je, blago rečeno, vrlo sumnjiva teza.
U međuvremenu se nastavio potop dionica više srednjih i manjih banaka, a u tom potopu posebno isticao onaj koji su doživljavali dioničari First Republica. O tome koliko su u američkoj administraciji podvojeni oko toga kako tretirati nove probleme u bankarskom sustavu puno govori činjenica da u slučaju First Republic šefica Treasurya Janet Yellen i predsjednik Federalnih rezervi ipak nisu išli na direktno spašavanje deponenata kao u slučaju SVB-a, nego su organizirali akciju s grupom najvećih američkih financijskih kuća, koju je u razgovorima predvodio glavni izvršni direktor JP Morgana, Jamie Dimon.
Postignut je dogovor prema kojem su JP Morgan Chase, Citigorup, Bank of America, Weells Fargo, Goldman Sachs i Morgan Stanley u First Republic ulili 30-ak milijardi svog novca kako bi se smirila panika dioničara i velikih deponenata. Još je prerano reći da li će taj pristup biti kvalitetniji od načina spašavanja deponenata SVB-a, ali je sigurno da se tu velike banke ne kockaju s iznosima koji mogu ugroziti njihovu kapitaliziranost te se ne provociraju novi sistemski rizici, kao što je davanje javnog obećanja o državnom jamstvu za sve depozite. Najbitnija informacija koja se može iščitati iz dogovora Janet Yellen i krupnih igrača na Wall Streetu jest da u američkoj administraciji postoji dramatična razlika u pogledima na principe upravljanja krizom povjerenja u banke.
Ono što upravo zapanjuje u američkoj situaciji jest da isti onaj milijarder Bill Ackman, koji je javnim tweetom multiplicirao paniku zbog problema SVB-a te natjerao vlasti na spašavanje bogatih klijenata, sada javno dolijeva ulje na vatru bankarske krize još većim paničarenjem te još bizarnijim tezama od one da su klijenti SVB-a bili kičma američkog tech sektora.
Sada je iz nepoznatog razloga poput nekog intervencionističkog zelota napao koncept pomoći First Republic banci uz teze kako se jednostavno tu radi o pokušaja stvaranja „lažnog osjećaja sigurnosti“ i „lošoj politici“. Investitor Ackman tvrdi da je deal između Treasurya i grupe najvećih američkih banka o deponiranju 30 milijardi dolara u First Republic čin koji „pokreće više pitanja nego što daje odgovora… I prije sam rekao kako su sada sati važni. Dopustili smo da prolaze dani. Pola mjera ne funkcionira ako imamo krizu povjerenja“, poručuje Ackman.
Problem je sljedeći: Ako je Ackman u pravu oko razmjera krize povjerenja, onda teško bilo tko može zaustaviti novu financijsku krizu, koja bi lako mogla biti gorih razmjera nego ona 2008.. Puno je vjerojatnije da zbog određenih interesa provocira svjesno širenje panike, što je već situacija u kojoj bi se moglo raspravljati o kaznenoj odgovornosti. No, u Sjedinjenim Državama bilo bi potpuno nevjerojatno kad bi bijeli bogati Amerikanac sudski odgovarao za širenje neistina o financijskom sustavu; Ackmanovi neobični istupi najvjerojatnije bi bili kvalificirani kao sloboda govora.
Za razliku, kompletna američka desnica preuzela je retoriku u kojoj za novu krizu povjerenja optužuje tzv. woke kulturu u SVB-u, što je moronska teza jer i najveće i najbolje banke implementiraju strategije poslovne diverzifikacije po pitanu spola, rase, održivog poslovanja ili zelene orijentacije.
A kompletna povijest američkih ekonomskih kriza, pogotovo ona recentna, ne govori nam da je raznolikost uzrokovala kolapse (žene, homoseksualci, crnci, Azijati, zeleni…) nego su u epicentru najgorih skandala bili imućni bijelci u 50-im godinama života; pomalo uštogljeni, često prepotentni i u jako dobrim odijelima, što je suprotnost u odnosu na woke kulturu.
Primjerice, kolaps Enrona ili Lehman Brothersa nisu skrivili nikakvi pripadnici woke kulture, nego upravo imućni bijelci gladni velikih zarada s karakternim crtama prevaranata ili kriminalaca. Primjerice, glavni direktor SVB-a, Gregory W. Becker, klasični je primjerak profila osobe koja uzrokuje financijske nevolje: bijelac star 54 godine iz imućne obitelj s farmom na 120 hektara, i s diplomama prestižnih sveučilišta.
On je nakon kolapsa SVB-a odletio u svoje 3 milijuna dolara vrijedno utočište na Havajima. Vjerojatno najzanimljiviji član Beckerovog tima u SVB Investmentu bio je također, gle čuda, bijelac s dobrim školovanjem Joseph Gentile, koji je prije toga radio kao glavni financijski direktor propalog Lehman Brothersa, još prije toga kao glavni financijski direktor Bank of America, koja je spašena preuzimanjem, a u ranijim fazama ‘velike karijere‘ okušao se u Arthuru Andersonu, ogromnoj knjigovodstvenoj kompaniji propaloj jer nisu mogle gore voditi knjigovodstvo Enrona od načina na koji su ga vodili. Kakva karijera. Woke kultura?
U Sjedinjenim Državama ne zvuči dobro informacija prema kojoj su novčani fondovi u tjednu iza nas imali neto priljev sredstava od 120 milijardi dolara. U ovom trenutku još je nejasno da li povećanje neto priljeva u novčanim fondovima ima veze s povlačenjem depozita iz srednje velikih američkih banaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....