Ponovno zauzimanje grada Izjuma od strane ukrajinskih snaga, donijelo je optužbe za višestruka zvjerstva koja su se događala pod ruskom okupacijom. Među optužbama je i ona da je grupa državljana Šri Lanke ondje mjesecima držana u zatočeništvu. BBC donosi njihove priče.
‘Mislili smo da se nećemo živi izvući‘, kaže Dilujan Paththinajakan.
Dilujan je jedan od sedmero Šrilančana koje su ruske snage zatočile u svibnju. Grupa je krenula na dugo putovanje pješice iz njihova doma u Kupjansku, na sjeveroistoku Ukrajine, prema relativnoj sigurnosti Harkiva, udaljenog nekih 120 kilometara.
No već na prvoj kontrolnoj točki na koju su naišli, zarobili su ih ruski vojnici. Stavili su im poveze na oči, zavezali ruke i odveli u tvornicu alatnih strojeva u gradu Vovčansku, nedaleko granice s Rusijom.
Tada je započela njihova četveromjesečna noćna mora u kojoj su mučeni i prisiljavani na teški rad.
Neka od njihovih svjedočanstava doista su uznemirujuća.
Grupa Šrilančana je došla u Ukrajinu kako bi radili ili studirali. No, umjesto toga, postali su zatvorenici, češće gladni nego siti, a njihovi su im tamničari dozvoljavali da odu na toalet tek jednom dnevno na samo dvije minute. Tek povremeno bi im bilo dopušteno tuširanje, no ni to nije smjelo trajati dulje od dvije minute.
Svi muškarci - uglavnom u dvadesetim godinama ili tek nešto stariji - držani su u jednoj prostoriji. Jedina žena među njima, 50-godišnja Mary Edit Uthajkumar, držana je odvojeno.
‘Zaključali su nas u prostoriji‘, kazala je. ‘Tukli su nas kad smo se išli tuširati. Nismo smjeli viđati jedni druge. Bili smo zatvoreni tri mjeseca. ‘
Mary, čije je lice puno ožiljaka otkako je preživjela eksploziju auto bombe u Šri Lanki, ima problema sa srcem, no nije primala nikakve lijekove. No najteže joj je pala samoća.
‘Bilo mi je jako teško tako samoj‘, kaže. ‘Rekli su da imam mentalnih problema i davali mi neke tablete, no nisam ih popila.‘
Na drugima je zatočeništvo ostavilo još vidljivije posljedice. Jedan muškarac skinuo je cipelu kako bi pokazao da mu je nokat iščupan kliještima. I drugi je pretrpio slično mučenje.
Ti ljudi kažu i kako su ih tukli bez nekog očitog razloga. Ruski vojnici bi se ponapijali i zatim ih napali.
‘Udarali bi me kundakom puške svugdje po tijelu‘, kaže 35-godišnji Thinesh Gogenthiran. Jedan od njih me udario u trbuh i bio sam u strašnim bolovima dva dana. Zatim su pitali imam li novca. Samo u to ponavljali ‘money, money‘
‘Bili smo strašno ljuti i tužni - plakali smo svaki dan‘, kaže 25-godišnji Dilukshan Robertclive.
‘Na životu su nas održavale jedino molitve i sjećanje na obitelj.‘
Rusija negira da je napadala civile ili počinila ratne zločine, no optužbe grupe Šrilančana slične su mnogim drugim svjedočanstvima o zvjerstvima počinjenim na okupiranom teritoriju.
Ukrajina ekshumira tijela žrtava u šumi nedaleko oslobođenog Izjuma, a na nekima od njih su vidljivi tragovi mučenja. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je rekao da je otkriveno već 10 komora za mučenje u oslobođenim područjima Harkivske oblasti.
Sloboda je za Šrilančane stigla kad je ukrajinska vojska počela ranije ovog mjeseca ponovno zauzimati područja na istoku zemlje, uključujući i Vovčansk.
Nesretni ljudi su ponovno pokušali pješice doći do Harkiva. Sami i bez mobilnih telefona, nisu imali načina kako se javiti svojim obiteljima.
No sreća im se napokon osmjehnula: netko ih je primijetio dok su hodali i pozvao policiju. Policijski službenik im je posudio telefon.
U trenutku kad je Ainkaranathan Ganesamoorthi (40) na zaslonu mobitela vidio svoju ženu i kćer, briznuo je u plač. Uslijedili su i drugi pozivi, kao i još suza. Ljudi su potom okružili iznenađenog policajca i zagrlili ga.
Šrilančani su potom odvedeni u Harkiv gdje su dobili liječničku pomoć i novu odjeću, te su smješteni u rehabilitacijski centar s bazenom i teretanom.
‘Sada sam tako sretan‘, kazao je nasmiješeni Dilukshan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....