Tvorci spasonosnog cjepiva: Turci, Nijemci ili samo znanstvenici? Ili sve to odjednom?

Napokon je stigla jedna od najboljih vijesti godine na izmaku, cjepivo BNT162b2 protiv covida-19 je spremno za upotrebu. Ne treba trošiti riječi na važnost ove vijesti, jer cjepivo je početak kraja pandemije. Razvijeno je na desetke cjepiva, ali je ono BioNTecha i Pfizera prvo je postalo dostupno. Prije petnaestak dana u Velikoj Britaniji cijepljeni su njime prvi građani.

Iza tog cjepiva stoji rad dvoje znanstvenika iz Mainza u Njemačkoj, Dr. Özlem Türeci i Dr. Ugura Sahina, bračnog para koji radi zajedno. Izuzetno su talentirani, uz to skromni, ali i poduzetni, a njihova istraživanja će možda revolucionirati medicinu. Sebe nazivaju "inženjerima imuniteta". Od male kompanije osnovane 2001. jer su oboje bili frustrirani nedostatkom financiranja za laboratorije, došli su do sto najbogatijih u Njemačkoj. Nakon uspjeha njihova eksperimentalnog onkološkog tretmana (oboje su međunarodno renomirani onkolozi) prodali su prvu kompaniju Japancima. Počeli su oboružani samo znanjem, a trenutačno su vjerojatno najpoznatiji znanstvenici na svijetu, čiji će pronalazak spasiti milijune života. Imali ljepše priče o upornosti u posvećenosti plemenitom cilju, o znanosti u službi čovječanstva? Nema. Nakon cjepiva idu, naravno, dalje s istraživanjima. Samo kad bi još mogli biti i - obični Nijemci.

Susret na studiju

Cijeli svijet ih s pravom slavi. Istovremeno, nema tko ne spominje njihovo tursko porijeklo: oni su djeca turskih imigranata, tursko-njemački par. Na primjer, Albert Einstein ili Marie Curie su postali građani drugih država tek kasnije u životu i zato su ostali njemačko-američki i poljsko-francuski znanstvenici. Činjenica je da je Sahin kao četverogodišnjak došao u Njemačku, da je dijete imigranta koji je radio u tvornici automobila. Türeci je međutim i rođena u Njemačkoj, otac joj je liječnik koji je došao iz Istanbula. Njih dvoje sreli su se na studiju medicine - ostalo je povijest.

Naravno da Sahin i Türeci slavi i Njemačka, no njihov izuzetni uspjeh potaknuo je debatu o imigrantima. Koliko ih određuje njihovo etničko porijeklo i zašto je ono važno? Je li važno da je neko rođen u Njemačkoj od turskih roditelja ili je došao s četiri godine? Naime, nakon što su postali planetarno poznati, u njemačkoj javnosti razvila se polemika oko toga treba li njihov uspjeh slaviti kao uspjeh integriranih imigranata, kao pozitivan primjer za ugled drugima i protutežu negativnim stereotipima o imigrantima kao kriminalcima i onima koji iskorištavaju socijalne beneficije.

Ovaj bračni par ne bježi od svog etničkog porijekla, ali bi željeli da ih javnost zna prvenstveno kao znanstvenike; ne osjećaju se kao predstavnici imigrantske zajednice. No njihovi su se glasovi izgubili u poplavi drugih glasova i argumenata, onih koji su za naglašavanje imigrantskog porijekla i onih koji su protiv. Lako je shvatiti one koji su za i koji ove znanstvenike vide kao protutežu desničarima iz AfD-a i svima koji imaju predrasude o doseljenicima. Među njima je i Cem Öydemir, koji je 1994. bio prvo dijete turskih gastarbajtera izabrano u parlament Njemačke. On ističe da je etničko porijeklo u Njemačkoj još uvijek jako važno: "jer s turskim imenom moraš biti bolji". Ali naglašavajući njihovo imigrantsko porijeklo, to znači da oni nisu "naši", nisu "mi" - argumentiraju drugi. Oni uspijevaju samo izuzetno, a to nije dobra poruka. Lako je razumjeti i njih, jer se postavlja pitanje do kada, do koje generacije će netko biti imigrant ili poluimigrant, a kada i da li uopće Nijemac, dakle asimilirana osoba? Je li ovo ili ono etničko određenje važnije od statusa građanina?

Povijest odnosa Njemačke prema imigrantima ponešto je specifična. Od 50-ih i 60-ih u Njemačkoj radi veliki broj talijanskih, turskih i jugoslavenskih gastarbajtera od kojih se mnogi nisu vratili kući ili su njihova djeca ostala živjeti u Njemačkoj. Statistike o uspjehu socioekonomske mobilnosti pokazuju da se oni s vremenom penju na društvenoj ljestvici, ali istovremeno nisu proporcionalno zastupljeni na mjestima i institucijama gdje se odlučuje, tj. nemaju jednake šanse za uspjeh. Popularnost knjige "Njemačka nestaje" (2010) bivšeg političara Thila Sarrazina koji to objašnjava genetskim razlikama, svjedoči o ksenofobnom raspoloženju u društvu, pojačanom nakon ulaska tzv. velikog vala izbjeglica i imigranata 2016./17. godine, koji je rezultirao porastom desnice.

Dio problema je u poimanju nacionalnog identiteta (etničkog porijekla, povijesti, jezika, sjećanja, kulture običaja...). Nacionalni identitet se u javnim diskusijama u EU ponovo kao tema javlja prije otprilike desetljeća, kao posljedica globalizacije, sloma sovjetskog bloka, unutrašnjih migracija i imigracije. Zbog duge i burne europske povijesti stvaranja država-nacija, nacionalni se identitet najčešće poima kao fiksna kategorija, nepromjenjiva, gotovo kao uklesana u kamen, zadana poput boje kože i očiju. Međutim, moderna antropologija nacionalni identitet tumači kao povijesnu i društvenu konstrukciju, a ne proizvod neke "prirodne" etničke, a kamoli genetske razlike među ljudima. Zbog toga se danas govori o paradigmi višestrukog identiteta. Na nivou države-nacije na primjer, to bi značilo da se država odriče dijela političkog suvereniteta u EU, ali zadržava kulturni.

Osjećaj ugroženosti

Uglavnom se nacionalni identitet uzima kao neupitan dok se ne pojavi osjećaj ugroženosti (ili neki izuzetan događaj poput ovoga), bilo da se radi o stvarnoj ili imaginarnoj opasnosti, od rata do širenja nezaposlenosti, propasti političkog sistema, imigrantskom valu i sl. Zato je pojava isticanja nacionalnog identiteta kao nečeg čvrstog i definiranog znak zatvaranja neke zajednice.

Isto vrijedi i za individualni identitet. Iako nacionalni identitet dominira nad osobnim, u tome nema ničeg "prirodnog". Možda je lakše shvatiti fluidnost identiteta na primjeru osobe koja ima niz identiteta: osobni, profesionalni, etnički, lokalni, regionalni... Ljudi koji žive u graničnim područjima dobar su primjer jer žive u dvije kulture i mogu zapravo odabrati nacionalni identitet. Različiti identiteti se nižu i nastavljaju, a ne isključuju. Tako će se Sahin možda morati opredijeliti tek kao navijač, kad gleda nogometnu utakmicu između Turske i Njemačke.

O shvaćanju nacionalnog identiteta ovisi hoće li drugi, i to ne samo u njihovoj domovini, ovaj bračni par znanstvenika predstavljati kao tursko-njemački ili pak samo njemački. Njima je vjerojatno najvažnije da će njihova imena ostati upisana u povijest medicine zbog njihovih znanstvenih otkrića, za sada "samo" cjepiva BNT162b2.