Devet. Devet rođendana u zarobljeništvu. Mehdi se prisjeća: 'Šesnaesti, sedamnaesti, osamnaesti, devetnaesti... Sada su mi 24 godine. A još uvijek sam ovdje.'
Dani koje provodi prisilno zadržan u skromnoj sobi u hotelu koji je australska vlada odredila za zadržavanje izbjeglica, teški su kao i svi dosad, piše Guardian.
'Pokušavam smisliti kako ispuniti svoje dane: moram ih preživjeti. Ako mogu spavati, spavam koliko god mogu, odem zapaliti cigaretu, gledam filmove, čitam knjige. Ali obično ne radim ništa, samo ležim na krevetu. Ja samo ležim ovdje.'
Situacija u hotelu Carlton's Park dobila je apsurdni zaokret uoči Mehdijeva rođendana. Dobio je novog susjeda na katu ispod: prvog tenisača svijeta, Novaka Đokovića. No ne može vidjeti branitelja naslova Australian Opena zbog izolacijskih protokola i čuvara na svakom katu.
'Razočaran sam: svi me žele pitati za Novaka, kakav je njemu hotel. Ali za nas ne pitaju: ovdje smo zatvoreni mjesecima, godinama. Nikad nisam vidio toliko kamera, toliko pažnje. Nadam se da će Novak Đoković saznati za našu situaciju ovdje, i nadam se da će progovoriti o tome.'
Mehdi - koristi samo prvo ime - imao je 15 godina kada je, tražeći utočište, brodom stigao u Australiju. Pripadnik je progonjene arapske manjine Ahwazi u svojoj domovini Iranu. Njegova ga je obitelj potaknula na bijeg i organizirala njegovo teško putovanje, u nadi da bi mogao pronaći slobodu na drugom kraju svijeta.
Mehdijev zahtjev za zaštitom je brzo odobren - Australija ga je zakonski dužna zaštititi i ne može ga vratiti u zemlju gdje bi mu naudili. Ali status izbjeglice Mehdiju nije donio sigurnost, niti novi početak u životu: otkako je došao, držali su ga na ovaj ili onaj način na raznim mjestima - u Nauru, u Brisbaneu, a sada i u zloglasnom hotelu Park u Melbourneu.
Mehdi je gledao kako prijatelji s kojima je bio u čamcu kojim je stigao u Australiju, odlaze iz pritvora kako bi započeli živote, karijere i osnovali obitelj; gledao je i kako se neki drugi u očaju u pritvoru spaljuju do smrti. Pretučen je, zlostavljan, zatvoren bez razloga.
Mehdi nikada nije optužen za zločin, niti bilo kakvo zlodjelo, ali u Australiji nije iskusio ni dan slobode. U petak mu je već deveti rođendan u pritvoru.
'Starim; stvarno je tužno što su moja mladost i moje tinejdžerske godine, ovako potrošene. Ne želim otići odavde kao sredovječni čovjek, sve te izgubljene godine...'
Kad uspije pronaći vezu s vanjskim svijetom, to samo pojačava njegovu bol.
'Vidim da se mladi zabavljaju, objavljuju slike na Instagramu i sve to. A ja sam tako daleko, daleko od toga. Još uvijek sam ovdje. Svaki dan. Rođendani su mi najtužniji dani. Oni bi trebali biti najsretniji, ali za vrijeme mog boravka u pritvoru uvijek su najteži dani. Provodim cijeli dan razmišljajući o svim godinama koje sam izgubio. Svaki dan se borim kako bih se održao', kaže Mehdi.
Blizak je s rođakom Adnanom koji je stigao istim brodom i također je u hotelu Park. Ali ponekad, izdržati znači povući se.
'Moram smisliti najbolju metodu za preživljavanje. Ponekad osjećam kao da mi komunikacija s drugim ljudima u istoj situaciji i njihove frustracije, utječu na mentalno zdravlje.'
Kontra intuiciji, prkosno skretanje pozornosti javnosti na njegovu nevolju služi istoj egzistencijalnoj svrsi.
'Ovo je također metoda mog opstanka: progovoriti. To je način postojanja. Radiš nešto, a ne sjediš samo nevidljiv i zaboravljen.'
Mehdiju je odobreno preseljenje u SAD u sklopu australskog sporazuma sa SAD-om iz 2016. prema kojem je Amerika pristala primiti izbjeglice koje su u Australiju došle morskim putem, u zamjenu da Australija prihvati izbjeglice iz Srednje Amerike koji su u američkim kampovima. Dogovor je doveo do preseljenja gotovo 1000 izbjeglica, ali je bio bolno spor, a ljudi ponekad godinama čekaju na mjesto koje možda nikada neće ni dočekati.
Mehdi gubi vjeru da će njegov dan ikada doći.
'Nema ažuriranja, nema rokova. Ne mogu se pouzdati u to, ne osjećam da će se to dogoditi uskoro i nema garancije da će se to uopće dogoditi.'
Mehdi je gledao prijatelje, uključujući i druge izbjeglice koje su stigle kao djeca, kako izlaze iz pritvora na aerodromu i lete prema slobodi.
'Dobro je vidjeti ljude kako odlaze odavde, ali druga strana medalje je 'zašto ne ja, zašto ne i ostali ljudi ovdje?' Ne vidim nikakav poseban razlog zašto me drže ovdje.'
Mehdi kaže da ga strašno ljute nedosljednosti u vladinoj navodno dosljednoj politici o onima koji su došli brodom.
Vlada i dalje tvrdi da se nijedna osoba koja stigne brodom tražeći azil neće moći useliti u Australiju, ali Mehdi kaže da zna za desetke njih koji su se ipak uselili.
Vlada odbija prihvatiti ponudu Novog Zelanda za preseljenje izbjeglica iz australske 'offshore kohorte', tvrdeći da bi to djelovalo kao 'faktor privlačenja' i potaknulo ljude da u Australiju dođu brodom. Ali ako bi ih Novi Zeland privukao, zašto ne i SAD?
Na posebno loše dane, Mehdi se vrti u krug. 'Teško je kad nemaš odgovore na svoja pitanja: zašto sam proveo devet godina u pritvoru; zašto nema roka; koji je moj zločin? Zašto je vlada oslobodila tisuće ljudi koji su došli brodovima, a šačicu izbjeglica zadržala u pritvoru. Zašto? Jesmo li mi žrtve politike?'
Mehdiju se čini da je brutalnost često namjerna. Škola, jedina svjetla točka za djecu izbjeglice zatočene ovdje, otkazana je. Mehdi je završio u zatvoru jer je protestirao zbog uvjeta u pritvoru. Stražar mu je prijetio da će ga ubiti.
Imigracijski tranzitni smještaj u Brisbaneu bio je kaotičan, kaže Mehdi.
S druge strane, Melbourne's Park hotel donio mu je samo samoću. Mehdi provodi sve svoje dane, osim nekoliko dragocjenih minuta kad ode zapaliti cigaretu, u samoći svoje skromne hotelske sobe.
Čak je i mali balkon za pušenje, koji je nekada bio prilika 'vidjeti nebo, osjetiti svježi zrak', sada zagrađen daskama.
U listopadu i studenom epidemija Covida zahvatila je izbjeglice i tražitelje azila zatvorene u hotelu. U jednoj fazi, 22 od 46 osoba koje su tada tamo bile zatočene imale su Covid. Jedna izbjeglica podnijela je tužbu saveznom sudu kako bi osigurala da hitna pomoć ima pristup hotelu.
Prije nego što je postao pritvorski centar, pod nekadašnjim imenom Rydges, hotel je služio kao karantena i bio je središte drugog Covid vala u državi Victoria. Bio je odgovoran za 90 posto slučajeva Covida u toj državi zbog 'nedovoljnih standarda prevencije i kontrole i loše riješenih pitanja poput pristupa svježem zraku, kvalitetnoj hrani i općenitom stanju s čistoćom u objektu.'
Nakon razornog drugog vala, hotel je izbačen iz karantenskog režima, prodan i preimenovan, a onda ga je vlada proglasila 'alternativnim mjestom zatočeništva' za izbjeglice i tražitelje azila, uglavnom one koji su došli iz Naurua i Papue Nove Gvineje i boluju od teških bolesti. Prozori u hotelskim sobama bili su zakucani da se uopće ne otvaraju.
Dana 27. prosinca, izbjeglice zadržane u hotelu Park objavile su slike crva pronađenih u hrani koju su im posluživali u njihovim sobama.
Tjedan dana ranije izbio je požar na gornjim katovima hotela. Kada su izbjeglice pobjegle u predvorje u prizemlju, stražari su ih spriječili da odu. Neki su hiperventilirali od tjeskobe, a drugi bili prisiljeni mokriti u boce jer nije bilo zahoda.
Mehdijeva kuća iz djetinjstva u Iranu izgorjela je u požaru i to mu je ostavilo traume, pa kad se dogodio požar u hotelu, bio je zabrinut i imao problema s disanjem.
'Zvonili su alarmi, bilo je i dima i bilo je tako kaotično. Ljudi su vrištali, stražari su vikali, a mi smo bili tako frustrirani. Mogli smo vidjeti park i ulicu, vatrogasna vozila i policiju, ali su nas tamo držali satima.'
Ministarstvo unutarnjih poslova nije odgovorilo na detaljan niz pitanja Guardiana Australia o Mehdijevom pritvoru na neodređeno vrijeme.
U pritvoru na neodređeno vrijeme nema novogodišnjih odluka. Svaki dan je isti kao i prošli.
'Mislim da to ne bih mogao nazvati željom, ali mislim da se moram domoći slobode. Da uživam u svojoj mladosti koja uzalud propada u pritvoru. Ne vidim razlog za to. Zašto? Zašto moram biti ovdje?'