Kako god priča s opozivom Donalda Trumpa završila, pred američkim tehnološkim divovima - famoznim Big Techom - nazire se jedna sasvim nova perspektiva. Naprosto, odluka vodećih kompanija u tom sektoru - Facebooka, Googlea, Amazona, Twittera - da legitimno izabranom predsjedniku demokratski uređene zemlje na različite načine ograniče ili potpuno blokiraju pristup svojim platformama neosporno predstavlja prelazak Rubikona. Što god da se dogodi s Trumpom sutra, ta će činjenica u sljedećim mjesecima biti polazna točka svih rasprava o potrebi uvođenja regulacije njihova poslovanja. Te rasprave, dakako, nisu nove i traju već dugo. No, velika je razlika što će se sada, umjesto u ekonomskom, voditi u političkom kontekstu.
Na neki način takav je razvoj događaja u svom nedavnom eseju predvidio poznati američki politolog Francis Fukuyama ustvrdivši da su najjači argumenti za neku formu antimonopolskog djelovanja protiv Big Techa baš političke naravi. Referirajući se na učestale paralele s procesom koji je svojedobno doveo da razbijanja Standard Oila legendarnog Johna D. Rockefellera, Fukuyama primjećuje da je temelj cjelokupne antimonopolske legislative u SAD-u zaštita krajnjeg potrošača. U slučaju Standard Oila i njegove sposobnosti manipulacije cijenama na tržištu nafte taj se cilj mogao relativno lako dokazati, dok je u slučaju Big Techa to znatno teže. Naime, sve te kompanije svojim korisnicima pružaju inovativne proizvode koji nude vrlo konkretne benefite, usluge koje su enormno popularne i često besplatne.
U slučaju Amazona postoje empirijske studije da kompanijino rušenje cijena kroz konsolidaciju djeluje kao efikasna kontrola inflacije. Utoliko, sve inicijative za uvođenje neke forme ekonomske regulacije u tom sektoru su bile jalove. No, tu je sada i politički argument, odnosno pitanje goleme političke moći koju posjeduju tehnološke platforme. Na neki način, i "baniranje" Trumpa je demonstracija te moći koja - bez obzira na to što itko mislio o njemu - otvara pitanje legitimiteta korporacija i njihovih neizabranih čelnika da utječu na demokratske procese.
Problem Big Techa je što u tim raspravama imaju vrlo malo saveznika. Izvan SAD-a već su otprije suočeni s ozbiljnim pokušajima regulacije, bilo porezne, bilo vezane za pitanja privatnosti. U samom SAD-u, pak, kritike im dolaze s oba politička, odnosno ideološka pola, a nemoguće je udovoljiti i jednima i drugima. Progresivna ljevica već dugo zahtijeva uvođenje neke forme državne regulacije koja bi tehnološke divove natjerala da se vrlo angažirano obračunaju s govorom mržnje, lažnim vijestima i sličnim neželjenim pojavama. Konzervativna desnica, pak, Big Techu zamjera neobjektivnost i navodnu sklonost lijevoj agendi. I jedno i drugo de facto vodi nekoj formi regulacije i drugim incijativama koje bi smanjile tržišni utjecaj (političku moć) navedenih kompanija. Industrijin pokušaj da tu regulaciju izbjegne kroz neku formu vrlo stroge samoregulacije, pokazuje Trumpov slučaj, teško će zadovoljiti ikoga.
Desnica će opet to tumačiti kao neobjektivan napad, a ljevica vjerojatno razmišljati o mogućim posljedicama takvog principa djelovanja kad bi vlasništvo nad platformama bilo u rukama ljudi s desnom političkom agendom. Uostalom, zamislite da je vlasnik Facebooka umjesto Marka Zuckerberga bio netko od Trumpovih milijarderskih sponzora poput braće Koch ili pokojnog Sheldona Adelsona? S druge strane, isti taj argument može se primijeniti i protiv ideja državne regulacije. Kao što upozorava Fukuyama, može li političku neovisnost tehnoloških platformi garantirati ministarstvo pravosuđa u nekoj visokopolitiziranoj administraciji kao što je bila Trumpova? U konačnici, čini se da će regulacija - kakva god bila - konačni pravorijek o svojoj primjeni morati dobiti kroz sudove. U liberalnim demokracijama pravosudni sustav je jedini koji smije donositi pravorijek o ograničavanju sloboda. A pravni standardi tu nisu ujednačeni.
Primjerice, javni poziv na nasilje u većini europskih zemalja je kažnjiv, dok u SAD-u tumačenje primjene famoznog Prvog amandmana u tom slučaju doneseno u jednoj presudi tamošnjeg Vrhovnog suda iz 1969. nalaže da država smije kažnjavati govor u kojem se zagovara nasilje samo ako je taj govor "usmjeren na poticanje neposrednog protuzakonitog djelovanja i vjerojatno je da će dovesti do takvog djelovanja". Je li Trumpov govor prešao tu liniju? A ako nije, smije li privatna kompanija na vlastitoj platformi nametnuti drukčije standarde slobode govora od onih koji vrijede u temeljnim ustavnopravnim aktima države u kojoj posluje? A ako ne smije, što to onda znači za poslovanje društvenih mreža i ostalih tehnoloških platformi u nedemokratskim zemljama? Odgovora na ta sva pitanja zasad nema, no teško se oteti dojmu da je proces suzbijanja Big Techa započeo te da će jednom kad završi njihovo poslovanje biti bitno drukčije nego danas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....