Tri europske države i dalje potpuno ovise o Rusima, a konačna odluka je u rukama - Kijeva

Kad su ukrajinske snage 6. kolovoza upale u Rusiju, europska energetska tržišta su se uzvrpoljila. Ruski izvoz plina u Europsku uniju sada čini samo djelić onoga što je nekad bio. Ipak, vijest da je Ukrajina zauzela Sudžu, gradić u ruskoj regiji Kursk u kojem se nalazi posljednji veliki terminal za izvoz energenta u Europu preko Ukrajine, bila je dovoljna da referentnu cijenu plina na europskom kontinentu podigne na najvišu razinu ove godine.

Ukrajina i Rusija složile su se, barem zasad, da plin i dalje teče kroz Sudžu. No, hoće li se tako nastaviti i iduće godine, manje je izvjesno. Ugovor kojim se ruski plin isporučuje na Zapad preko Ukrajine potpisale su dvije zemlje zajedno s EU-om 2019. godine, no on ističe krajem ove godine.

EU, čiji je cilj postupno ukidanje uvoza ruskog plina do 2027. godine, ne želi ga obnoviti, kao niti Ukrajina. "Ne želimo produljiti ugovor o plinu", rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u srpnju. "Ne želimo da ovdje zarađuju novac", dodao je.

Transfer Europe s ovisnosti od ovog ruskog energenta na kraju je ispao prilično gladak. Prošle godine samo 8 posto uvoza plina iz plinovoda u europskom bloku ostvaren je iz Rusije, u usporedbi sa 40 posto prije sveobuhvatne invazije na Ukrajinu. Nove isporuke, posebice ukapljenog prirodnog plina (LNG) iz Amerike, sada čine razliku.

Geografski faktor

No, neke zemlje još uvijek uvelike ovise o ruskom plinu i na njih bi izrazito negativno utjecao iznenadni prekid opskrbe preko Ukrajine. Dužnosnici EU-a su zabrinuti, a tri su zemlje najugroženije. Ruske isporuke plina činile su oko 47 posto mađarskog uvoza prošle godine, a u slučaju Slovačke 89 posto.

Austrija je, pak, još ovisnija o Rusiji - u siječnju su čak 97 posto njezina uvoza plina činile isporuke iz Rusije, kako piše The Economist. Dio tog plina, posebice mađarskog, dolazi Turskim tokom, plinovodom do Balkana, i to će se nastaviti i iduće godine. No, golemi dio ipak prolazi kroz Ukrajinu. "Oni stvarno nisu u dobroj poziciji", komentirao je jedan europski diplomat.

Ove tri zemlje ovisne su o ruskom plinu zbog geografskog faktora. Dok Njemačka i Italija imaju epikontinentalne morske terminale za isporuke LNG-a, Mađarska, Slovačka i Austrija nemaju izlaz na more i oslanjaju se na plinovode izgrađene za prijenos plina s istoka na zapad.

Za Austriju, gdje se križaju brojni plinovodi, uska grla su manja prijetnja, ali za Mađarsku i Slovačku bilo bi skupo preorijentirati se na plin koji dolazi sa zapada. Skupa pristojba za tranzit plina koju je naplaćivala Njemačka odbačena je ovog ljeta nakon pritužbi iz EU, ali je odvratila zemlje od rezerviranja narudžbi od novih dobavljača.

Lokalne tvrtke u te tri zemlje vezane su za Rusiju gomilom dugoročnih sporazuma. Godine 2008. slovačka plinska tvrtka u državnom vlasništvu potpisala je ugovor o uvozu s ruskim energetskim divom Gazpromom, koji traje do 2028. godine. Mađarska je 2021. sklopila sličan 15-godišnji ugovor s Gazpromom. Najveća austrijska plinska tvrtka, OMV, vezana je ugovorom koji bi trebao trajati čak do 2040.

Politički faktor

Trošak odustajanja od tih ugovora obeshrabrio je te zemlje da se prebace na druge dobavljače. Naknade za raskid ugovora u Austriji bi, primjerice, mogle iznositi milijardu eura.

Drugi faktor je politika. Od početka ruske invazije, mađarska vlada, koja njeguje prijateljske odnose s Kremljom, udvostručila je svoj ugovor s Gazpromom. Prošle je godine čak predložila kupnju više ruskog plina. Slovački premijer Robert Fico kaže da će se ruske isporuke preko Ukrajine nastaviti tijekom 2025. godine, što je tvrdnja koja proturječi onoj iz Kijeva. Ministar za energetiku u austrijskoj koalicijskoj vladi, iz reda Zelenih, pak, želi da OMV raskine svoj ugovor s Gazpromom, ali kompanija se zasad opire tome.

U međuvremenu, među europskim dužnosnicima zbog svega toga vlada frustriranost. "Da su prije dvije godine učinili više da se skinu s ruskog plina, ne bismo ni vodili ovaj razgovor", kaže europski diplomat. Ukrajina trenutačno ispituje mogućnost isporuke ruskog plina iz Azerbajdžana kako bi se opskrba nastavila, iako je izvedivost ovog koncepta prilično nejasna.

I nakon dvije zime od početka ruske invazije na Ukrajinu, ruski plin još uvijek se valja Europom, zaključuju u Economistu.