CRVENI DOLAZE (5.)

TRENUTAK KOJI JE ODREDIO CIJELO STOLJEĆE Lenjinov dolazak u Petrograd imao je najglobalnije posljedice od svih političkih prevrata u povijesti

 
 Getty images

Vladimir Iljič Lenjin vijest o Februarskoj revoluciji u Petrogradu 1917. pročitao je na obali jezera u Zürichu. U Švicarsku je došao jer kao ruski državljanin više nije mogao živjeti na granici dva carstva, u Austro-Ugarskoj. Volio je Zürich jer su knjižnice bile velike, jer je planinario, jer je smatrao da možda i neće doživjeti promjenu svijeta. Čovjeku akcije revolucija u glavnom gradu Rusije najednom je boravak u Švicarskoj učinila nepodnošljivim. Povijest se stvarala u Petrogradu, gdje je vlast jednog čovjeka pala u ruke jednog postotka tvorničara. Bolji revolucionar i organizator, no proricatelj budućnosti, Lenjin je bjesnio tražeći način da se iz neutralne države prebaci preko linija fronte.

Razmišljalo se o lažnoj putovnici, brodu iz Ujedinjenog Kraljevstva do Skandinavije, čak avionu, koji bi preletio linije bojišta, sve kako bi se izbjegla optužba za izdaju i suradnju s Nijemcima. Na kraju je vlak, kompozicija s jednim vagonom, prošla cijelom dužinom Reicha. Njemački diplomat, spletkar koji je vjerojatno među najodgovornijima za beskrajne nedaće mnogih naroda, Arthur Zimmermann, suglasio se s planom. Nijemci su morali izbaciti Rusiju iz ratnog stroja. Bez toga je njemački cilj bio izgubljen - zemlja je gladovala, gradovima više nisu hodali muškarci, već starci i mršava, šutljiva djeca i žene.

Rusi iz vlaka i Nijemci u vagonu i izvan njega, tijekom puta nisu imali kontakt. Povučena je crta kredom, koja je označavala granicu. Jedan toalet bio je za dva njemačka carska oficira. Trideset i dvoje revolucionara koristili su drugi zahod, koji je ujedno bio i jedino mjesto gdje je Lenjin dopuštao pušenje. Lenjin nije bio čovjek kompromisa. Nije bio za dogovore s menjševicima, imao je ideju revolucije koju su mnogi bili spremni slijediti jer su tražili radikalna rješenja. Bez Lenjina vjerojatno ne bi bilo Oktobra, vjerojatno se na ovakav način ne bi odvio slijed događaja koji su promijenili Rusiju, svijet i još ga na mnoštvo načina određuju. Lenjinova vožnja vlakom od Švicarske, kroz Njemačku, pa onda Švedsku i ulazak na finski kolodvor u Petrogradu točno na Uskrs, bila je najvažnija vožnja vlakom u 20. stoljeću.

Svaka zemlja koju je na svome putu dodirnuo, piše Catherine Merrindale, promijenila se. Zbog Lenjina su najviše, naravno, stradali Rusi i drugi sovjetski narodi, a potom Nijemci. Granice grada Berlina, Njemačke, Finske, baltičkih zemalja, Poljske, Rumunjske, Hrvatske, Slovenije... sve je to u konačnici određeno trenutkom kada je Lenjinov specijalni vlak - on nije bio zavaren; Radek je u Frankfurtu kupovao pivo i kobasice - krenuo u Petrograd. Osam dana putovanja u vlaku u kojem se nije moglo leći, Lenjina nije umorilo. Prštao je idejama i snagom kada se spojio s najodanijim boljševicima koji su jahali na valu povijesti.

Kada je u Februarskoj revoluciji srušena dinastija Romanova, kaos u Rusiji nije se smirio. Radništvo, vojnici, često su se ponašali kao da je nastupilo doba slobode, kao da se svijet promijenio. Oficiri na bojištu više nisu imali isti autoritet kao do tada, a radnici u tvornicama nisu više bili samo poslušni izvršitelji. Planska, centralizirana, od države upravljana ekonomija mogla je osigurati stabilnost, posebno tijekom rata, ali nadzor nad privredom ne može biti onaj predsjednika privremene, liberalne vlade, Kerenskog, niti ijedne kapitalističke vlade. Lenjin je stoga na Prvoj konferenciji petrogradskih radničkih sovjeta, usporedne vlasti u prijestolnici, nametnuo da radnici preuzimaju nadzor nad tvornicama, suprotno eserima (socijalnim revolucionarima) i menjševicima, otpadnicima od partije, koji su bili sličniji socijalistima i blaži.

Kerenski je ostao sam – mekan, slab, neodlučan. Časnici, desni liberali, preostali plemići, smatrali su ga nespremnim zaustaviti lijeve. Ofenziva ruskih republikanskih snaga protiv Nijemaca u ljeto 1917. bila je neuspješna, što je pojačalo strah od anarhije, raspada države. Lavr Kornilov, general kojeg je sam Kerenski imenovao vrhovnim vojnim zapovjednikom, odlučio je udariti na vladu. Puč Kornilova, praćen rastućim antisemitizmom, raspao se prije no je učinjen ijedan ozbiljan potez. Bojkotirali su ga telegrafski i željeznički radnici. Strah od povratka na staro one koji su trajno bili nezadovoljni ili gladni, još je više povezao s boljševicima.

Petrogradski je sovjet 31. kolovoza izglasao rezoluciju kojom se traži zapljena veleposjeda, radnički nadzor industrije i sklapanje mira, završetak rata. Tražilo se oružje za crvene gardiste, ukidanje smrtne kazne. Rusija je bila zrela za još jednu revoluciju. Zapravo, zemlja je sve od 1905. bila u predrevolucionarnom stanju i Prvi svjetski rat 1914. vjerojatno je izbijanje pobune protiv posve nekompetentnog carističkog režima na neko vrijeme odgodio, a onda ubrzao carev pad.

Sergo Ordžonikidze, jedan od najistaknutijih boljševika, 24. 10. 1917. stigao je u Petrograd, pa otišao u Smoljni, stožer Vojno-revolucionarnog komiteta petrogradskog sovjeta. Ustanak je počeo nakon što je Kerenski zabranio “Radnički put”, središnje tijelo boljševičke partije i zaustaviti podrivanje vlasti s lijeva. Kurir je donio vijest kako je prema Petrogradu krenuo Treći biciklistički bataljun. Ordžonikidze im je požurio u susret automobilom, popeo se na krov i stao agitirati. Biciklisti su prešli na stranu revolucije. Isto su učinili i mornari, a krstarica Aurora postala je simbol rušenja privremene vlade. Sjedište kabineta čuvao je ženski bataljun. Predsjednik vlade Kerenski, umjesto da se učvrsti na vlasti, na Sjeverni front pobjegao je u automobilu američkog veleposlanstva. Potpredsjednik vlade Konovalov u dva sata ujutro 25. oktobra predao se Vojno-revolucionarnom komitetu. Kerenski je još pokušao uz pomoć generala Krasnova 29. oktobra - 12. 11. po novom kalendaru - vratiti se u grad, ali gradovi su postali boljševička uporišta.

Revoluciju su izgurali Lenjin i Trocki i to gotovo beskrvno. Staljina je Trocki sprdao nazvavši ga “čovjekom koji je propustio revoluciju”. Britanski veleposlanik poručio je isprva da se revolucija pokuša zatajiti, dok se ne vidi što će se zbivati. Kasnije se govorilo kako je prilikom snimanja filma “Oktobar” Sergeja Eisensteina 1927. povrijeđeno više ljudi no u napadu na sjedište Privremene vlade. Međašni događaj 20. stoljeća bio je djelo male i odlučne skupine koji su vlast preuzeli dok je grad spavao.

Većina je pozdravljala odlazak Kerenskog, nada u završetak rata, podjelu zemlje, uspostavljanje reda u kaos koji je vladao, bila je popularna. Nije to još značilo odustajanje od demokracije i najavljeni su izbori morali biti održani. Činjenica jest da su boljševici od ljeta 1917. postajali sve popularniji, sve prisutniji, sve snažniji, napose u najvećim industrijskim centrima, nije značila da su dominantni. Eseri su bili popularniji među seljaštvom, ali lijevo krilo partije bilo je po idejama bliže boljševicima. Izbori za Dumu boljševicima su donijeli 25% glasova, ali to je bilo puno manje od dvostruko snažnijih socijalnih revolucionara (esera).

Uskoro je Lenjin svoju vladu proglasio višim stupnjem demokracije, odbacio institucije buržoaskog društva i zavladao sam. “Od sada počinje nova epoha u historiji Rusije i ova treća ruska revolucija mora u svom krajnjem rezultatu dovesti do pobjede socijalizma”, rekao je Lenjin. Teror, diktatura proletarijata, najavljivana je već godinama kao nužna faza za preuzimanje vlasti. Uz nju je započinjao građanski rat koji je pratila intervencija 17 stranih vlada. Tek sada su nastajali totalni kaos i rat, smrt i bijeda.

Vjačeslav Skrjabin Molotov je 1919. bio na brodu Crvena zvijezda koji je Volgom plovio i širio novu ideju i ideologiju. Manipulacije, propaganda bili su važni u zemlji nepismenih, ali osnovni dojam razočaranja i izdanosti masa nije stvorila mala skupina vještih manipulatora – partija je tada imala oko 300.000 članova i legalno djelovala - već objektivno katastrofalno stanje. “Nećemo vas mi uvjeriti, već život sam”, poručivali su iz Lenjinova kruga. Glavnu obranu nove religije činili su crveni gardisti. Građanski rat boljševike koji su ionako bili surovi, još je više otvrdnuo, naučio ih da se do pobjede dolazi uz nasilje i da to nije ni krivo ni loše. Partija i administracija postala je još više hijerarhizirana. Razvio se opsadni mentalitet, koji je ionako bio imanentan Rusima. Podržali su ih i oni koji su strahovali od raspada Rusije i stranih gospodara. Lenjin je u građanskom ratu napustio geopolitičke obzire i pristao na mir s Nijemcima, koji je bio geopolitička katastrofa veća od one o kojoj Vladimir Putin govori kada se referira na raspad SSSR-a. Konsolidirati režim, osigurati da revolucija preživi i postane sposobna širiti ideologiju diljem svijeta, bio je važniji cilj. Sovjetska Rusija bila je zemlja kojom je upravljala vjera u ideju.

Miroslav Krleža Lenjina i Oktobar doživio je kao svjetlost u ratnoj tami. “Mi smo godine devetstotina i četrnaeste, kada je rat buknuo, gledali na Internacionalu kao monumentalnu mramornu boginju kojoj je po Marxu bilo namijenjeno poslanstvo da spasi Evropu od brodoloma. Kada se pokazalo da to nije bila boginja, pa čak ni mramorna, nego jedna od onih žalosnih, dekorativnih sadrenih figura kakve stoje po predvorjima sajamskih panorama i da su je razbili barabe i to preko noći, kao kip bez ikakve vrijednosti, to je za našu generaciju zbunjenih simpatizera jednog mutnog pojma bio žalostan događaj na koji nismo ni jednog trenutka zaboravili u grmljavini topova.

Pa kad se pojavio Lenjin sa svojim tezama nije među nama bilo čovjeka, koji umije politički misliti, da nije osjetio nešto što bi se moglo izraziti samo biblijskim patosom. Grob se je otvorio. Internacionala je uskrsnula. Svanulo je i sve je postalo jasno”, pisao je najveći hrvatski pisac. Nije bio jedini; dapače, bio je jedan od brojnih, napose među intelektualcima i to od Latinske Amerike, Angole, do Kine i Novog Zelanda u narednim desetljećima.

Boljševici su posve razlomili feudalnu strukturu ruskog veleposjeda. Oktobar je, osim možda samog čina promjene vlasti, ipak bio ulazak masa u stvaranje povijesti. Isprva su spriječeni vojna vlast desnice i pogromi nad Židovima. Prvog dana vlasti, onim narodima koji su činili Carstvo i nisu imali nikakvih prava, nove su vlasti dale pravo da se izjasne za vlastite države ili pravo na jezik, kulturu unutar velikog saveza koji se stvarao. Položaj žena dramatično se popravio. Rasizam je postao neprihvatljiv, obrazovanje i zdravstvena zaštita slobodni. Ukinuti se trebala ruska hegemonija. Dekret o radnom vremenu i dopustu uveo je osmosatni radni dan i zabranio rad mlađima od 16 godina, a dvostruko nagrađivao prekovremeni rad. Revolucija boljševika imala je, smatra Erik Hobsbawm, najglobalnije posljedice od svih političkih prevrata.

Socijalistički humanizam smatrao je da će do sreće čovječanstva doći povežu li se svi radnici svijeta, ako pojedinac vlastitim željama pretpostavi interese kolektiva ili šire zajednice. Mala skupina onih koji su vidjeli dalje i bolje, koji su bili odlučni, mogli su oblikovati novu fazu povijesti. Komunizam, kako ga je definirao Lenjin, bio je “moć radničkih savjeta plus elektrifikacija zemlje”. Komunizam se mogao širiti samo uz pomoć radio valova, željezničkih lokomotiva i elektrike. Komunizam je bio tehnoreligija, govori Yuval Harari. Klasni sukob, radništvo, sve je to bilo moderno u stoljeću industrijalizacije i rasta radništva.

Mnoštvo onoga što je isprva proglašeno, razbilo se već prvih godina nove države. Rusija je i s novim vlastima ostala imperijalna država s mesijanskim karakterom, a Moskva je ponovo postala “Treći Rim”. Revolucionarno-imperijalna paradigma odredila je ponašanje vlasti u Moskvi za niz desetljeća. Rusija nikad nije bila demokracija, pa je politička represija, zaostalost bila tobože logična u modernoj inačici carizma obučenog u crveno. Kada bi to bilo tako, nikada se ništa na svijetu ne bi moglo popraviti i izmijeniti. Više bi se moglo i moralo prigovoriti boljševicima koji su vlast držali, napose kada je radikalnog Lenjina zamijenio dijabolični Staljin.

Milijuni su patili zbog događaja koji su pokrenuti 1917. godine. To još uvijek ne znači da se svaka ideja socijalizma mora odbaciti kao neuvjerljiva i kriva. Razumijevanje karaktera Oktobra upravo je mogućnost da se kritički i nedogmatski o svemu govori. U ovoj zemlji u ovakvim slučajevima zato uvijek treba prizvati izreku čuvenog antikomunista Adama Michnika: “Od komunista gori su samo antikomunisti” - ili bivši komunisti koji se peru. Onima koji ne misle otići u Vijetnam, Kinu, Kubu ili Sjevernu Koreju, Oktobar je prošlost. Prošlost se treba razumjeti da bi se mogli očistiti od njezinih posljedica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. studeni 2024 06:31