Postoje neki društveni ili osobni profili kojima u ovom trenutku nijedna osoba na svijetu vjerojatno ne bi željela odgovarati. Popis uključuje ruskog ‘kralja kobasica‘, izvršnog direktora u ruskoj plinskoj industriji, glavnog urednika ruskog tabloida, direktora ruskog brodogradilišta, šefa ruskog skijališta, visokog zrakoplovnog dužnosnika ili ruskog željezničkog magnata. Svatko tko odgovara nekom takvom opisu vjerojatno ne bi trebao stajati blizu otvorenog prozora, u gotovo bilo kojoj zemlji na svijetu i na gotovo svim kontinentima.
Tijekom prošlog vikenda, ruski ‘kralj kobasica‘ Pavel Antov, čovjek koji je navodno iskazao opasan manjak entuzijazma u vezi ruske invazije na Ukrajinu, pronađen je mrtav ispred hotela u jednom indijskom gradu, samo dva dana nakon što je jedan od njegovih ruskih suputnika i prijatelja preminuo u istom hotelu. Prijavljeno je da je Antov pao u smrt s prozora hotela.
Taj milijunaš koji se obogatio na mesu i njegov također preminuli prijatelj, najnovija su imena na jezivu popisu osoba koje su podlegle ‘ruskom sindromu iznenadne smrti‘, fenomenu koji je odnio živote zapanjujuće velikog broja ruskih poslovnih ljudi, birokrata, oligarha i novinara, piše The Atlantic. Katalog tih smrti - koji uključuje navodne defenestracije (izbacivanje jedne ili više osoba kroz prozor, što je u povijesti često činjeno iz političkih razloga, op.a.), sumnje na trovanja, sumnjive srčane udare i navodna samoubojstva - izvanredan je zbog raznovrsnosti neprirodnih smrti koje sadrži, kao i zbog svoje u stilu ruskih romana.
Prije nekoliko dana u 74. godini preminuo je i Vladimir Nesterov, posljednji pripadnik ruske elite i čak četvrti dužnosnik za kojeg je objavljeno da je preminuo posljednjih desetak dana.
Kratka povijest smrti
Oko dva tuceta poznatih Rusa umrlo je u 2022. godini na misteriozne načine, a neke od tih smrti bile su jezive. Tijela čelnika u sektoru plinske industrije Leonida Šulmana i Aleksandra Tjulakova pronađena su uz oproštajne poruke početkom prošle godine. U razdoblju od mjesec dana, još su tri ruska rukovoditelja - Vasilij Melnikov, Vladislav Avajev i Sergej Protosenja - pronađena mrtva, u slučajevima u kojima se čini očitim da se radi o ubojstvu ili samoubojstvu, a koja uključuju supruge i djecu. U svibnju su, pak, ruske vlasti pronašle tijelo vlasnika odmarališta u Sočiju, Andreja Krukovskog, na dnu litice, a tjedan dana kasnije Aleksandar Subotin, direktor ruske plinske kompanije, preminuo je u kući koja je pripadala stanovitom moskovskom šamanu, nakon što je navodno otrovan otrovom žabe krastače.
Popis nije stao na tome. U srpnju je tijelo direktora u sektoru energetike, Jurija Voronova, pronađeno kako pluta u biznismenovom bazenu u predgrađu Sankt Peterburga s ranom od metka u glavi. U kolovozu je Dan Rapoport, kritičar ruskog predsjednika Vladimira Putina, rođen u Latviji, pao s prozora svog stana u Washingtonu, kilometar i pol od Bijele kuće, neposredno prije nego što je Ravil Maganov, predsjednik ruske naftne kompanije, pao s prozora na šestom katu u Moskvi. Ranije ovog mjeseca, direktor IT tvrtke Grigorij Kočenov, strmoglavio se s balkona. Prije desetak dana, na francuskoj rivijeri, ruski nekretninski tajkun pao je niz stepenice sa smrtonosnim posljedicama.
I to je samo dio, nikako cijeli popis slučajeva. Netko bi mogao tvrditi da su, s obzirom na iznimno kratak životni vijek u Rusiji i nekontroliranu stopu alkoholizma, barem neki od tih smrtnih slučajeva imali prirodan ili slučajan uzrok. Samo zato što je netko Rus, ne znači da ne može slučajno pasti kroz prozor s nekog gornjeg kata. Ponekad ljudi počine suicid, a treba imati na umu da je stopa samoubojstava među ruskim muškarcima jedna od najviših na svijetu.
Za Edwardu Luttwaku, povjesničara i stručnjaka za vojnu strategiju, to je barem dio svega što se događa - izbijanje masovnog očaja u međusobno povezanom i privilegiranom ruskom elitom. "Zamislite što se događa globaliziranoj zemlji kada počnu sankcije", kaže Luttwak. "Neki od njih će počiniti samoubojstvo", dodaje. No, visoka razina raširenosti tih preuranjenih smrti, kako se ističe, zahtijeva pobliže razmatranje.
Egzotične metode likvidacija
Uostalom, kako se navodi, to je nešto što Kremlj radi te postoji i presedan za ovaj fenomen. Godine 2020. ruski agenti otrovali su, ali nisu uspjeli ubiti, velikog Putinovog kritičara Alekseja Navaljnog nervnim agensom novičokom. Desetljeće ranije, uspjeli su u sličnom pokušaju ubiti prebjega iz ruskih sigurnosnih službi, Aleksandra Litvinenka. Godine 2004., kada se Viktor Juščenko natjecao u utrci za predsjednika Ukrajine protiv protukandidata kojega je podržavao Kremlj, otrovan je dioksinom i ostao unakažen.
Tridesetak godina ranije, bugarska tajna služba, navodno uz pomoć zloglasnog sovjetskog KGB-a, ubila je disidenta Georgija Markova ubodom vrhom kišobrana s ricinom na mostu Waterloo u Londonu. Ruski agenti često se "okreću najegzotičnijim (načinima izvršenja atentata)", kaže Luttwak. "Ljudi koji izvode atentate u komercijalne svrhe smiju se (svojim metodama)".
Da se radi o samoubojstvu, pak, teže je dešifrirati. Za oligarhe koji nisu pokazati dovoljnu razinu lojalnosti Putinu, samoubojstvo kao rezultat nagovora na taj čin nije nimalo nevjerojatan scenarij. "Nije neuobičajeno da vam se kaže: ‘Možemo doći k vama ili možete učiniti muževnu stvar i počiniti samoubojstvo, sići sa šahovske ploče‘?, kaže, pak, Michael Weiss, novinar i autor knjige o GRU-u, ruskoj vojno-obavještajnoj agenciji, koja će uskoro biti objavljena.
Pitanje jest je li možda Antov stvarno pao kroz prozor u Indiji, je li ga gurnuo agent Kremlja ili je dobio poziv prijetnje njegovoj obitelji i naveo ga da zaključi kako nema drugog izbora nego da skoči. "Sve su te stvari moguće", kaže Weiss.
U mračnom i mističnom svemiru kremaljskih ubojstava ključna je mašta. Defenestracija je bila omiljena metoda uklanjanja političkih protivnika od ranih dana izgradnje višekatnica, ali u moderno doba Rusija je monopolizirala tu praksu. Poput Toscinog finalnog leta sa zidina Castel Sant’Angela u čuvenoj operi Giacoma Puccinija, smrt padom s velike visine ima performativni, čak moralni aspekt, navodi The Atlantic.
U Rusiji je ova vrst atentata poznata kao ‘mokroje delo‘ ili ‘mokri posao‘. Ponekad je glavna svrha poslati poruku drugima, u stilu ubit ćemo tebe i tvoju obitelj ako budeš nelojalan. Ponekad je cilj naprosto ukloniti problematičnu osobu.
Visoka cijena kritike
Nekoliko godina nakon što je ruski zviždač Aleksander Perepilični preminuo dok je trčao u okolici Londona 2012. godine, najmanje jedna obdukcija otkrila je kemijske tragove u njegovom želucu povezane s rijetkom - i vrlo otrovnom - biljkom gelsemijum. "Ovo su tragovi dokaza o onome što Rusi rado koriste", kaže Weiss. Ili posjetnica, kako bi se reklo. "Žele da znamo kako je to bilo ubojstvo, ali ne žele da možemo sa sigurnošću zaključiti da je riječ o ubojstvu".
Upravo trovanje podrazumijeva tu dvosmislenost - ono se obavlja prikriveno, skriveno i ponekad ga je teško utvrditi. Defenestracija je malo manje dvosmislena - da, mogla bi biti nesreća, ali je puno lakše zaključiti da je to bilo ubojstvo, odnosno atentat. "Stvari kojima se oponaša prirodne uzroke smrti poput srčanog ili moždanog udara, Rusi mogu biti prilično dobri u tome", rekao je Weiss. Smrti variraju s obzirom na svoju upadljivost, ali sve su dio istog sveobuhvatnog obrasca - usaditi kao trajnu ideju da je ruska država smrtonosna, svemoćna hobotnica, čiji pipci mogu pronaći i uhvatiti bilo kojeg disidenta, bilo gdje.
Rat u Ukrajini nije općepopularan među ruskom vladajućom elitom. Od početka sukoba, sankcije oligarsima i poslovnim ljudima ograničavale su njihov raskalašni način života. Za neke se, jasno, navodi da su vrlo nezadovoljni zbog toga. Visokopozicionirane ruske elite osjećaju se kao da je Putin "u biti vratio sat unatrag", kaže Weiss - u loše stare dane hladnoratovske izolacije.
Prošlogodišnji val smrtnih slučajeva - toliko besraman u broju slučajeva i metodi da sugerira manjak brige o nekom uvjerljivom, pa čak i neuvjerljivom poricanju - vrlo je vjerojatno Putinov način da upozori ruske elite kako je on sam ta smrtonosna hobotnica. Smisao uklanjanja kritičara, na kraju krajeva, nije nužno uklanjanje kritike - to se radi zato kako bi se podsjetilo kritičare kolika može biti cijena izricanja te kritike.