Sunčan dan, neobično toplo za 20. ožujka te 1993. godine. Tada jedanaestogodišnja djevojčica Irma satima je molila majku da joj dopusti izaći van u park, kako bi se igrala sa svojim vršnjacima. Dječju igru prekinula je granata, koja je pala između zgrada gdje su se djeca igrala. „Mojoj Irmi je geler presjekao arteriju. Odmah je prevezena u bolnicu, ali nije uspjela preživjeti", kaže za Deutsche Welle njen otac Fikret Grabovica.
On je sada predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva i kaže da su djeca tokom opsade sustavno ubijana. „Na nekim lokacijama je u jednom trenu ubijeno po petero, šestero, sedmero djece. Meni je to strašno, tužno, tragično…Posebno mi je strašno da je netko gledao kroz nišan i smogao snage ispaliti metak u dijete od dvije ili pet godina", kaže Grabovica.
Prema podacima Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH, koji je tokom rata dobivao redovne izvještaje iz zdravstvenih ustanova o ubijenim i ranjenim građanima Sarajeva, u glavnom gradu BiH tokom opsade ubijeno je 1.601 dijete. No Udruženje roditelja ubijene djece raspolaže s podacima o 524 ubijena djeteta, dok podaci Istraživačko-dokumentacijskog centra pokazuju da je u deset općina Sarajeva ubijeno 614 djece do 18 godina, dok su 77 maloljetnika poginula kao vojnici.
Nagrada za dokaze da je ubijeno 1.601 dijete
Zbog postojanja različitih podataka o broju ubijene djece tokom opsade Sarajeva, banjalučki autor i socijalni psiholog Srđan Puhalo na portalu Analiziraj.ba objavio je tekst: "Dokažite da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete ili prestanite koristiti taj broj".
„Moj jedini motiv je bio da se utvrdi istina, da imamo točan broj ubijene djece, jer se godinama protežu različiti brojevi. Prema istraživanjima koja su dokumentirana, ubijeno je mnogo manje djece, a taj broj varira od institucije do institucije, ali nije ni blizu ovog broja", kaže za DW Puhalo.
Puhalo je ponudio novčanu nagradu od 5.000 eura pojedincu, nevladinoj organizaciji, državnim institucijama, međunarodnim organizacijama, udruženjima građana ili medijima koji mu donesu, kako je napisao, relevantne podatke da je u opkoljenom Sarajevu, koje je kontrolirala Armija BiH, ubijeno 1.601 dijete.
"Dokažite da je taj broj točan ili prestanite manipulirati time", zaključio je.
Ovaj tekst naišao je na niz reakcija na društvenim mrežama, većinom negativnih i osuđujućih koji su zgroženi Puhalovim stavom i "guranjem prsta u oko" onima koji su izgubili svoju djecu i preživjeli ratne strahote u Sarajevu.
„Nuđenje nagrade je posebna uvreda za nas roditelje, to je stavljanje soli na naše ionako otvorene rane“, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992.-1995.
Puhalo i sam kaže da je to bila provokacija, ali da je bila usmjerena prema vlastima, koje, kako tvrdi, ni 26 godina od kraja rata nemaju točne podatke o broju ubijenih.
„Nisam želio provocirati roditelje ubijene djece, niti sam želio postići ovakve reakcije, da mi prijete smrću. Želio sam pritisak javnosti usmjeriti ka institucijama, da nam pokažu što su radili više od dva desetljeća, na što su potrošile silne novce", navodi Puhalo.
Bojan Šošić, psiholog i član Odbora za psihijatrijska i neurološka istraživanja Odjela medicinskih znanosti Akademije znanosti i umjetnosti BiH, smatra da se brojevima žrtava godinama manipulira.
„Vrlo je očito da postoje neke strukture kojima nije u interesu da se zna točan broj i one su u stanju na najperfidniji način instrumentalizirati i one koji su neupitno žrtve rata, upravo i isključivo za vlastite interese. Dok god oni potežu neke poluge i konce teško možemo očekivati da može doći do nekoga otriježnjenja, zrenja i ozdravljenja ovog društva“, navodi Šošić za DW.
Šošić kaže kako je format kojim Puhalo komunicira s javnošću retorički, jer ne podrazumijeva nužno odgovor, niti, kako kaže, taj odgovor može imati tu težinu kakvu može imati njegov inicijalni impuls, njemu odgovara difuzna masa koja nije ni blizu istaknuta kao on.
„S te strane, nuđenje nagrade se može promatrati kao jedan nespretan pokušaj da postavi ovo kao vrstu izazova, to nije ni nagrada, ovo je kao da se kladi da to ne postoji“, objašnjava Šošić.
"U istraživanjima se ne smijemo voditi emocijama"
Profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu Husnija Kamberović rekao je za portal Klix.ba kako način na koji se sada diskutira o ovome pitanju u javnosti ne može polučiti dobar rezultat.
"Ja razumijem da je teško savladati emocije. Međutim, mi se ne smijemo u istraživanjima voditi emocijama. Mi trebamo utvrditi ime i prezime svakog ubijenog djeteta. To je naš dug prema toj ubijenoj djeci“, rekao je Kamberović. On je naglasio da će i ova, kao i brojne prethodne debate uskoro završiti, ali da to ne smije biti alibi znanstvenicima da ne nastave istraživati.
"Mislim da je veličina počinjenih zločina u Sarajevu suviše velika da bismo pristali samo na nedostojanstveno javno špekuliranje o broju ubijenih", poručio je Kamberović, te dodao kako znanstvene institucije trebaju priopćiti svoje rezultate javnosti, javnost mora biti spremna prihvatiti te rezultate, a politika mora prestati manipulirati žrtvama.
„Dobar dio institucija od kojih su se očekivali reakcija i podaci je privatiziran ili instrumentaliziran za svrhe određenih struktura koje imaju motive koji ne odgovaraju interesima građana BiH. Dok se to ne promjeni, ne može se naprijed“, poručuje Bojan Šošić.
Različiti podaci o broju ubijene djece
Prve podatke objavio je UN 1994. godine, kada su rekli da je u Sarajevu tokom opsade ubijeno 1.500 djece. Potom je dvije godine kasnije Zavod za zdravstvenu zaštitu BiH, koji je tokom rata dobivao redovno izvještaje iz zdravstvenih ustanova o ubijenim i ranjenim građanima Sarajeva, rekao da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete. Na Spomen-obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva u centru grada ugravirana su imena 524 djeteta.
Grabovica kaže kako je Udruženje uspjelo prikupiti kompletnu dokumentaciju (rodni list djeteta, izvod iz matične knjige umrlih, potvrda o smrti, obrazac s opisom načina na koji je dijete ubijeno te fotografiju) za 524 djece. „Mi smo dvije godine sakupljali te podatke, međutim, nakon rata brojne su obitelji napustile BiH i do njih nismo uspjeli doći“, kaže Grabovica.
Upravo je Udruženje u koordinaciji s Institutom za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sveučilišta u Sarajevu 2006. godine započelo projekt „Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi 1992.‒1995.". Kao rezultat višegodišnjeg rada 2010. godine objavljena je znanstvena studija pod nazivom „Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi“, u kojoj su objavljeni podaci o 524 ubijena djeteta.
Kako navode u priopćenju, Institut je nastavio istraživanja koja su pratile brojne poteškoće, jer kako tvrde, određeni broj roditelja koje Institut ima u evidenciji nije dostupan (odlazak u inozemstvo, razdvojene obitelji, umrli članovi, pogibije kompletnih obitelji i dr.), kao i činjenica da određeni broj roditelja nije iz osobnih razloga prijavio ubijeno dijete.
„Unatoč tome, Institut pored evidencije o 524 ubijena djeteta posjeduje i evidenciju za još 291 ubijeno dijete", navodi iz Instituta.
Oko broja ubijene djece godinama se spori
Prije točno deset godina osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović objavio je tekst pod naslovom „Stvarni broj ubijene djece", u kojem je naveo kako brojka od 1.601 ubijenog djeteta u opkoljenom Sarajevu nema potvrdu.
Nakon teksta Srđana Puhala, Halilović je na svom Facebooku napisao: "U toku istraživanja za knjigu 'Djetinjstvo u ratu' shvatio sam da broj 1.601 nema apsolutno nikakve potvrde. Napali su me tada dežurni povjesničari i stručnjaci da to ipak nije nešto čime se ja trebam baviti. Nažalost, onima koji su vladali Sarajevom iza rata utvrđivanje istine i činjenica nije bilo važno. Bilo je važno razvlačiti ovaj broj, i medijima i političarima, slikati se sa cvijećem na godišnjice, sakupljati jeftine poene manipulirajući onim što ljude najviše boli", napisao je Halilović.
Nakon Halilovića, Srđanovu inicijativu podržala je i poznata redateljica Jasmila Žbanić. Ona je na svom Facebook profilu napisala: „Ja neću nuditi pare kao Srđan Puhalo jer smatram da (kroz poreze) sasvim dovoljno plaćamo institucije da rade na utvrđivanju činjenica. Napravljena je knjiga mrtvih koja govori da je u Sarajevu ubijeno duplo manje djece nego što mediji i političari koriste u svojim govorima. Za mene je i jedno jedino ubijeno u Sarajevu ili bilo gdje drugo - previše! Ne razumijem u čemu je problem da dobijemo spiskove na uvid? Srđane, odlično postavljeno pitanje! Trebali smo ga mi u Sarajevu prvi postaviti. Hvala ti."
Ona je pozvala nadležne gradske i kantonalne vlasti da objave podatke o broju ubijenih sugrađana. „Laganje o broju ubijene djece ponižava i žrtve i preživjele. Kao građanka Sarajeva zahtijevam od Kantonalne Vlade i premijera Edina Forte te gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić da objave točan broj ubijenih građana Sarajeva kako bi prestala manipulacija koja ponižava žrtve i izjednačava nas sa onima koji lažu i o karakteru agresije i o brojevima ubijenih u ovom ratu“, napisala je Žbanić.
O broju ubijene djece tokom opsade Sarajeva govori se godinama. Tako je i ovaj put direktor Istraživačko-dokumentacijskog centra Mirsad Tokača ponovio podatke do kojih je došao njegov centar. On je u komentaru na tekst Puhala napisao kako mnogi vole brojeve, ali se ne pozivaju na izvore. „U deset općina Sarajeva ubijeno je 614 djece od 0 do 18 godina, a 77 maloljetnika su poginuli kao vojnici. Na spomeniku su 524 imena, gdje je nestala ta razlika znaju oni koji su izmislili broj. Sva imena su u bazi IDC-oca“, napisao je Tokača.
Prijetnje i javno blaćenje
Nakon što su podržali inicijativu Puhala, Jasmila Žbanić, Ivana Marić te Jasminko Halilović prijavili su policiji prijetnje smrću koje su im upućene preko društvenih mreža. Te prijetnje su uslijedile nakon što je zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Haris Zahiragić objavio post s fotografijama ovih četvoro ljudi, ispod kojih su se redale uvrede i prijetnje.
„Želim prijaviti prijetnje smrću koje su mi upućena s Facebook-profila kantonalnog zastupnika Harisa Zahiragića. Gospodin Zahrigić je moje ime i sliku stavio u lažan kontekst i svojim lažima isprovocirao rulju koja poziva na linč. Hasan Latić traži da se svo četvero ubijemo po hitnom postupku, a Mirnes Tokić poručuje da metak nije skup. Hiljade ljudi lajka ovaj post. Zastupnik Zahiragić ima moć da ove ljude pokrene. Smatram da je moja sigurnost ugrožena! Molim vas da me zaštitite“, napisala je Žbanić, a potom podijelila na Facebooku.
Slično je uradila i Ivana Marić.
Osuđeni za zločine u opkoljenom Sarajevu
Teror nad građanima Sarajeva trajao je 1.425 dana. Napadi na civile s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), prema presudama Suda u Haagu, odvijali su se posvuda i u svako doba dana ili noći.
Konkretno za zločine nad djecom počinjene tokom opsade Sarajeva do sada nitko nije odgovarao.
Pravomoćno je za opsadu Sarajeva pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu na doživotnu robiju osuđen Stanislav Galić, dok je 29 godina zatvora dobio Dragomir Milošević, obojica nekadašnji zapovjednici Sarajevsko-romanijskog korpusa koji su 44 mjeseca držali Sarajevo pod opsadom.
Na doživotni zatvor za teroriziranje civilnog stanovništva Sarajeva tokom opsade pravomoćno je osuđen i nekadašnji predsjednik Republike Srpske (RS) Radovan Karadžić.
Vijeće Haškog tribunala 2017. godine je nepravomoćno osudilo i Ratka Mladića, za teroriziranje građana Sarajeva i držanje grada pod opsadom prema optužnici iz 2011. godine. Mladić je osuđen na doživotnu robiju.
Pred domaćim pravosuđem za zločine u opkoljenim dijelovima grada do sada je procesuirano 12 osoba, piše Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....